Zagrebačka nadbiskupija

 
Drage sestre,
 
u evanđelju smo čuli riječi: „Dođite k meni, svi vi, izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“ (Mt 11, 28). Te riječi nisu poziv izrečen nekim davnim ljudima. One su danas namijenjene upravo vama; tihe, ali duboke poput izvora žive vode koja izvire iz Isusova srca i napaja sve oko sebe: „Dođite k meni, sve vi, umorne i opterećene.“

Doprinos koji ste kroz svoju povijest dale kulturi i duhovnosti ovoga grada, nadbiskupije i domovine nemjerljiv je. No, to nije stvar prošlosti. Crkva vas i danas treba. Stoga bih htio da današnja proslava 180. obljetnice dolaska prvih sestara u Zagreb ne bude nostalgično prisjećanje i slavlje onoga što je prošlo, nego podsjećanje na aktualnost vašega poziva koji se rađa u Božjem srcu punom milosrđa. Plodovi višestoljetnog djelovanja kćeri svetoga Vinka - bolnice, škole, sirotišta, susreti, suze, molitve - nisu proizašli iz projekata, nego iz odgovora na zov Božanskoga Srca Isusova.

Dolazak prvih milosrdnica u Zagreb bio je odgovor na poziv: „Dođite k meni.“ Isus nije rekao: „Dođite ako imate plan.“ Nije govorio ni: „Dođite ako mislite da to možete.“ Rekao je: „Dođite, jer ste moje zaručnice. Ne trebaju mi vaše snage ni vaše zasluge, nego vaša srce jer sam ja vama dao svoje.“

Naš hod za Isusom nije uvijek isti. Na početku nas nosi zanos, mladost, početno oduševljenje. Potom nastupi tišina koja traži ustrajnost i vjeru kada molitva postane teška, a plodovi sve manje očiti. Upravo tada, kad se srce navikne na takav ritam i neprimjetno oteža od umora, Isusov je poziv najnježniji. On zna da srce ne postaje umorno zbog nedostatka vjere i ljubavi. Ono postaje umorno jer je predugo samo nosilo teret. I to često u tišini. Bez zahvale. Bez priznanja. Srce postane umorno kad se čini da ono za što se daje život više nikome nije važno. Isus pamti vaša predanja i poznati su mu trenuci klonulosti koje možda sada prolazite zbog slabljenja tjelesnih sila i nedostatka novih zvanja.

Neka ova proslava bude poziv na povratak. Ne na povratak nekadašnjim načinima života i življenja pravila, nego na povratak izvoru prve ljubavi, susretu s pogledom Onoga kojemu ste jednom rekle: „Evo me, zvao si me.”

Ono što jamči vašu obnovu nisu vaši uspjesi ni društvena priznanja, nego srca koja traže Boga koji vas je pozvao i kojemu ste dragocjene. On svaku od vas poznaje po imenu. Ne želi nešto vaše ni nešto od vas. Želi vas.

Zato, draga sestro, poslušaj Isusov glas. On ne viče. Ne naređuje. Ne pita: „Koliko vas je ostalo?” On ti danas, o ovoj obljetnici, upućuje najintimniji poziv: „Dođi k meni.”
 
1. Poziv usred klonulosti
Isus nije uzeo ljudsko tijelo da bi oko sebe okupio one koji sve znaju, koji nikada ne sumnjaju, koji imaju sve pod kontrolom. On je došao tražiti izgubljene, iscijeliti slomljene, tješiti klonule.

Njegov poziv: „Dođite k meni“ ne dolazi u času životnog uspona i vrhunca životne snage, nego u trenutku kad se i najmanji korak čini prezahtjevnim; kad umor nije više samo fizički, nego i duhovni; kad molitva postane teška, a ni suze više ne dolaze. Tada On progovara tiho i blago jer zna da srce koje nosi teret ne podnosi grubost.

U Isusovu pozivu nema niti jednog uvjeta. Ne kaže: „Dođi jer si dovoljno zaslužna ili korisna, jer tvoj rad daje rezultate.“ Samo kaže: „Dođi k meni.” Upravo ti si pozvana, sada, danas, s onim što jesi, umorna, poljuljane sigurnosti, ispunjena tugom, suočena sa šutnjom zajednice, s teretom bolesti i nemoći. Isus poznaje napore tvoje službe, ali još dublje poznaje tvoju osobnu priču. Poznaje tvoje „da“ koje si izgovorila u čistoći mladenačkoga srca, poznaje noći tvojih sumnji i svanuća odluka da ipak ideš dalje. Poznato mu je i kad si samo šutjela jer je to bio jedini način da ne slomiš ono što voliš.

On ne poziva jer nešto trebaš učiniti za njega. On poziva jer želi biti s tobom. On, koji je Bog, želi tvoje društvo. To je srce redovničkog nasljedovanja. Ne zadatak, nego zajedništvo. Ne imperativ, nego intimnost.

U vremenima kad nas društvo gura prema učinkovitosti, kada se i unutar Crkve zna dogoditi da se vrijednost mjeri prema zaslugama, Kristova riječ ruši te obrasce. On blaženima naziva siromašne duhom; naziva prijateljima, a ne slugama, one koji idu za njim. Kad to zaboravimo, sve postaje teško: i molitva i zajedništvo i rad i nada.

Zajedništvo s Isusom nije rezervirano za one koji duhovno napreduju, nego za one koji mu ostaju blizu, čak i kad padaju, čak i kad više ne znaju kako moliti.

Prečesto osjećamo da se moramo „popraviti“ kako bismo mu prišli. Možda ste godinama više slušale glas koji govori „nije dovoljno“, nego Božji glas „dovoljna si mi“. Možda je svaka od vas više puta pred ljudima morala glumiti snagu jer se slabost nije smjela vidjeti. A Isus je jedini koga ljudska slabost ne odbija, nego privlači.

I zato, draga sestro, zaustavi se i dopusti da te Isusov poziv iznova zahvati. On te čeka. Ne da mu služiš, nego da budeš njegova. Ne da dokažeš, nego da prihvatiš ljubav.

U njegovu jednostavnom „dođi“, sadržano je sve: i poziv i utjeha i smisao. Tu se događa zajedništvo koje liječi. I u tom zajedništvu, tvoje srce ponovno postaje cijelo.
 
2. Poziv na duboko zajedništvo
U Isusovim riječima čujemo nešto što je potpuno suprotno onome što često očekujemo od vođe: “Uzmite jaram moj na sebe.“ Navikli smo pod jarmom razumijevati teret, ali jaram u pravome smislu označava sredstvo za lakše, podijeljeno, nošenje tereta.

Isusov poziv da uzmete njegov jaram na sebe za vas je poziv na duboko zajedništvo s njime, na odbacivanje tereta koji vas sputavaju ili hod za njim čine težim. Isusov jaram jest njegovo milosno djelovanje u vašim životima. Dijeliti Isusov jaram znači učiti koračati u ritmu njegovih koraka, disati u ritmu njegova srca, usvajati njegove osjećaje. Tada sve postaje lakše, a što je najvažnije oslobađate se robovanja svemu što nije On.

Kad uzmete Isusov jaram i dalje će vaše služenje biti bez priznanja svijeta. I dalje ćete nositi tihu bol nerazumijevanja ili razočaranja unutar zajednice. I dalje ćete podnositi unutarnju samoću, koju je teško i izreći. Ali ako sve to nosite s Isusom u krotkosti i poniznosti srca, hodit ćete s njime i malo pomalo osjetiti kako vam srca gore ljubavlju. Sjetite se učenika na putu u Emaus, nisu Isusa odmah prepoznali, ali im je srce gorjelo. Tako je i s nama. Možda često ne osjećamo jasno ni snažno njegovu prisutnost, ali srca nam oživljavaju od njegove blizine.

Dijeliti Isusov jaram znači dijeliti njegovu čežnju za izgubljenima, njegovu tugu zbog nepravde, njegovu radost zbog svakog malenog čina ljubavi. I tada, milosrđe nije „naša aktivnost“, ono postaje njegova prisutnost i djelovanje kroz nas.

Zato se karizma ne vraća kroz projekte. Nego kroz srce, kroz dijeljenje blizine. Kroz to da dopustimo Isusu da nam ponovno priđe, sjedne uz nas, pogleda naša umorna lica i kaže nam: “Tu sam. Idemo dalje, zajedno.”

Neke sestre možda osjećaju da je njihovo vrijeme prošlo, da su dale što su mogle. No, nema mirovine u ljubavi. Dok god dišete, vaš poziv živi i vaše „da“ ima težinu. I ako se pitate: „Odakle početi?“, odgovor je jednostavan i daje nam ga Božja riječ: staviti se pod Isusov jaram. Na početku svakoga dana reći: „Isuse, danas te trebam.“ U trenucima umora reći: „Isuse, evo me.“ Kad ne znate kako dalje, reći: „Isuse, Ti znaš, vodi me.“

To je povratak karizmi. To je njezino pravo lice: hod ljubavi, nošenje križa i srce koje se ne zatvara. Kada Milosrdnice nose križ s milosrđem, drugi to vide. Možda ne komentiraju i nikada ne zahvale, ali vide. Duh Sveti koristi tvoju tišinu, tvoju blagost, tvoju vjernost kako bi zapalio nova srca.
 
3. Vinkovo naslijeđe nije projekt, nego stil života
Kada razmišljamo o karizmi svetoga Vinka Paulskoga, lako bismo mogli upasti u napast da je svedemo na strukture, ustanove i djela bogate povijesti. Lako zaboravimo da na početku svega stoji srce. Karizma koju ste naslijedile nije dokument. Nije ni tradicija koju se čuva pukim ponavljanjem. Karizma je vatra. Stil života. Pogled na svijet. To je Isusov pogled, pretočen u konkretna djela ljubavi.

Sveti Vinko nije tražio velike stvari, tražio je vjerne ljude za male stvari. Bio je čovjek vremena punog kriza, ratova, siromaštva, napuštene djece, zaboravljenih bolesnika. U svemu tome sveti Vinko nije rekao: „Treba nam razrađen sustav i dobro vodstvo” nego: „Treba nam ljubav. Treba nam čovjek koji voli.“

Vi ste, drage sestre, nasljednice intuicije Vinkova srca. Niste zaposlenice ni volonterke, nego one koje žive duhovni stil koji se ne uči iz knjiga, nego iz Evanđelja i iz boravka s Kristom u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Vaša karizma započinje kod svetohraništa i odatle se prelijeva u svakodnevicu. Kad ne znaš više što reći bolesniku, ali ostaneš uz njega; kad iznova brišeš dječje suze koje ne zna izraziti bol; kad razgovaraš sa sestrom koja te možda ne razumije ili te povrijedila, ali svejedno je voliš; kad navečer osjećaš umor, ali još imaš snage reći: „Gospodine, to je za Tvoju ljubav“, to je karizma. Ne spektakl, nego vjernost u skrivenom, ljubav koja ne treba publiku.

Stoga, povratak karizmi koji se traži od vas u ovom trenutku vaše povijesti nije povratak nekadašnjem stilu i načinu života, nego je povratak onome što nikada nije izašlo iz mode. To je povratak Kristovu načinu služenja - sagnuti se, biti blizu, osjetiti bol drugoga i nositi je,  ne iz sažaljenja, nego iz sudioništva.

Sveti Vinko nije bio savršen. Imao je ljudske ambicije, slabosti, sumnje, vlastite borbe, ali jedno je znao: nema opravdanja da ne volimo. Ako možemo hodati, možemo ići ususret drugome. Ako možemo slušati, možemo nastojati razumjeti. Ako možemo moliti, možemo i nositi one koje nitko ne nosi. Vaš duhovni utemeljitelj danas vas ne bi pozvao na obnovu zgrada nego na obnovu žara u vašem srcu. Jer vaše zajednice kao i cijela Crkva, žive od Duha. A Duh milosrđa je ono što ovaj svijet još uvijek željno traži pa i kada to ne zna ili ne želi reći.

Današnje društvo ne traži savršenost. Traži autentičnost. Kad mlada djevojka vidi sestru koja ne glumi snagu, ali iz nje zrači mir, kad vidi da postoji zajednica koja se usuđuje ljubiti i kad je teško, tada se događa nešto što se ne može planirati: rađa se poziv.

Zato vas ohrabrujem: ne tražite formule. Raspirujete plamen ispod pepela. Vratite se onim jednostavnim gestama koje su oblikovale vaše zajednice. Prisutnost. Blagost. Požrtvovnost. Nesebičnost. Milosrdni pogled. Međusobna ljubav i strpljivost. To nisu „male“ stvari. To su Božje stvari po kojima karizma živi i širi se. Svijet ne razumije križ, ali dobro razumije kad ga netko nosi s ljubavlju. Ne razumije zavjet siromaštva, ali razumije njegove plodove poniznosti i velikodušnosti. Ne razumije redovničko posvećenje, ali osjeti njegovu snagu.

To je naslijeđe svetog Vinka. To je plamen koji ste vi pozvane čuvati ne za sebe i za jubileje, nego za svijet koji gasi svoja svjetla i više nego ikada treba one koje gore Kristovom ljubavlju.

Drage sestre, nije teško čuvati uspomene. Nije teško napraviti dobru svečanost, objaviti knjige, izložiti slike i reći: „Kako je nekada bilo lijepo.“ Neka ovaj jubilej bude nešto drugo. Neka bude poziv na buđenje. Crkva ne treba muzejske eksponate. Treba svjedoke. Redovništvo jest Isusov pogled danas. Njegova ruka danas. Njegovo srce, sada i ovdje.

I zato, ako se kojoj od vas u srcu pojavila čežnja, makar tiha, možda sramežljiva, da se nešto mora promijeniti, neka to doživi šapatom Duha Svetoga koji govori: „Ustani. Trgni se iz duhovne uspavanosti i pasivnoga čekanja. Ustani iz ideje da si već dala što si mogla jer nisi ovdje samo kako bi čuvala ono što su druge gradile. Ti si živi kamen u Božjoj građevini.“
Vaše zajednice možda neće biti brojne kao nekada. Mnoge od vas više ne služi snaga, a tjelesne sile slabe. Ipak, srce može gorjeti do posljednjeg daha. Upravo to srce Isus danas traži. Ne tvoju snagu, nego tvoju blizinu. Ne tvoje odgovore, nego tvoje „Evo me.“

Draga sestro, ako se pitaš: „Što ja još mogu učiniti?“ Možeš biti sestra koja moli. Sestra koja oprašta. Sestra koja vjeruje kada nitko drugi ne vidi smisao. Sestra koja pali novu iskru, često i bez riječi, samom prisutnošću.

Zbog svega toga Isus te danas poziva na novi početak. A kad se On dotakne tvojeg srca ponovno, vjeruj, sve postaje moguće. Jer Crkva se ne obnavlja strategijama. Obnavlja se kada srce kaže: „Isuse, tebi pripadam i želim te voljeti.“ Amen.