Zagrebačka nadbiskupija

 
 
Draga braćo i sestre u Kristu,
 
pozdravljam sve vas okupljene ovdje na Jazovki, kao i sve one koji nas prate putem radija i televizije, napose rodbinu i potomke žrtava koje danas s pijetetom i molitvom povjeravamo Božjem milosrđu.

Pozdravljam biskupe: mons. Juru Bogdana, mons. Milana Stipića, mons. Marka Medu, mons. Jurja Jezerinca te mons. Nikolu Kekića.

Srdačno pozdravljam gospodina Tomu Medveda, potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja, kao i prisutne predstavnike Ministarstva iskazujući svima duboku zahvalnost za ono što su učinili i što čine u otkrivanju, iskapanju i dostojanstvenom pokopu naših nevinih žrtava.

Također, pozdravljam gospodina Ivana Penavu, potpredsjednika Hrvatskog sabora i predsjednika Povjerenstva za utvrđivanje sudbine žrtava zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata.

Sluga Božji kardinal Franjo Kuharić pohodio je ovo stratište još 1993. Kratak susret i molitva nad ovom jamom ostavili su trajan trag u njegovim riječima: „Ovo mjesto nije poruka mržnje. Ne stojimo nad provalijom bez nade, iako se ovdje dogodio strašan poraz svake čovječnosti, civilizacije i duhovnih vrijednosti. Neka njihova smrt bude ugrađena u slobodu i mir Hrvatske!“ (Glas Koncila, 25. srpnja 1993., str. 1)

Gledano iz evanđeoske perspektive, Jazovka bi mogla od provalije smrti i užasa postati mjesto iz kojega i danas izvire naša nada u mir i slobodu. Niti jedna žrtva nije uzaludna i nije ograničena u svojim plodovima na neko povijesno razdoblje jer mučeništvo nije mržnja; mržnja i mučenje grijeh su mučitelja. Iako je strašna mržnja mučitelja dovela ove ljude pod zemlju s ciljem da ih se zauvijek zaboravi, kao što je to učinila i s brojnim drugima kojima se još ne zna za grob, njihova žrtva preobrazila se i uzdigla u vječnu žrtvu ljubavi za njihove obitelji, narod, Crkvu i domovinu - uključujući i naš naraštaj, ali i naraštaje koji dolaze.

Isticanje njihove žrtve danas u odnosu na komunizmom zadojene mučitelje nije trijumfiranje, nego poziv na njihovo obraćenje, to je poziv da kao narod i kao društvo progledamo u odnosu na našu povijest. Dosadašnja prevladavajuća „metoda zaborava“ nije se pokazala učinkovitom, jer što vrijeme više prolazi pojačava se agonija i strah onih koji imaju okrvavljene ruke, kao i agonija i strah onih koji ih i dalje nastoje štititi te tonu sve dublje u ponore vlastitih laži. Upravo to umnogome koči istinski napredak našega društva i naše domovine.

Zato se iz Jazovke kao jame, provalije, uzdiže nada da će preko istine, preko ispunjenja pravednosti doći do imenovanja, zatim do pokajanja počinitelja zločina i njihovih zaštitnika, do njihova obraćenja a time i do ozdravljenja našega društva koje još uvijek pati od posljedica podjela iz toga doba. Neka grob u koji polažemo tijela žrtava iz Jazovke ne bude provalija bez nade!

Na početku ove svete mise, sabrani pred Bogom koji je Gospodar života i smrti, priznajmo svoje grijehe i slabosti.

Priznajmo da nismo uvijek bili ljudi istine i mira; da smo katkada i sami zatvarali oči pred nepravdom; da smo šutnjom i ravnodušnošću produbljivali rane našega naroda.

Molimo Gospodina da nas očisti i obnovi, da nas učini dostojnima slaviti ova sveta otajstva i dostojno se sjećati naše braće i sestara.