Zagrebačka nadbiskupija

 
Draga braćo i sestre u Kristu,
danas Župa Soblinec proslavlja veliki jubilej - 50 godina od svoga utemeljenja. Slavimo pola stoljeća vjernosti, molitava i žrtava utkanih u život Crkve. Toliki su se vjernici, u zgodno i nezgodno vrijeme okupljali ovdje oko Kristova oltara, hranili njegovom riječju, primali sakramente i prenosili vjeru, odgajali djecu, dijelili radosti i žalosti života.

Svaka je obljetnica prilika za zahvalno prisjećanje. Prisjećamo se danas onih koji su postavili temelje ove župe: svećenika koji su ovdje djelovali, vjernika koji su gradili i njegovali zajedništvo. Prisjećamo se i onih koji su iz ove župe ponikli i postali svjedoci vjere u drugim mjestima, kao i onih koji su ovdje gradili dom. Župa je poput obitelji: ona je zajednica vjernika, živi od ljudi koji je tvore i od Božje prisutnosti koja daje smisao svemu što činimo.

No, jubilej nije samo pogled unatrag. On je i poziv na pogled naprijed. Kao što su vaši očevi i majke u vjeri gradili ovu zajednicu s pogledom u budućnost, tako i nas danas Gospodin poziva da budemo odgovorni za ono što ostavljamo novim naraštajima. Pedeseta obljetnica podsjeća vas da ste baštinici bogate prošlosti, ali i graditelji budućnosti.

Upravo nam današnja Božja riječ daje putokaz kako to činiti. Evanđelje po Luki upućuje nas na dvije temeljne vrijednosti bez kojih nema istinskoga kršćanskog života, a ni zdrave župne zajednice. To su poniznost i velikodušnost. Poniznost pred Bogom i ljudima pomaže nam živjeti u istini da je sve što imamo i jesmo ponajprije Božji dar. Po velikodušnosti pozvani smo darivati, služiti i ljubiti bez računice, ne očekujući ništa zauzvrat, nego uzdajući se u Boga koji uzvraća o uskrsnuću pravednih (usp. Lk 14,14).

Neka nam ova proslava ne bude samo svečani trenutak, nego i duhovna obnova: da osnaženi sjećanjem na prošlost i zahvalnošću za sva primljena dobra i darove, iznova krenemo putem evanđelja, ponizni u srcu i velikodušni u ljubavi.
 
1. Poniznost je put prema uzvišenju
Draga braćo i sestre, evanđeoska slika svadbenog stola zapravo je slika ljudskoga srca. Koliko puta i sami osjećamo napast u želji da budemo priznati, koliko puta želimo zauzeti prvo mjesto, biti cijenjeni i poštovani? U tome nema ništa neobično jer svaki čovjek u sebi nosi želju za potvrdom svoje vrijednosti. No, Isus nas upozorava da se ta želja može okrenuti u oholost i samodopadnost, a tada ona postaje razorna i za nas i za naše odnose. Zato Isus jasno kaže: „svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen“ (Lk 14,11).

Poniznost nije malodušno obezvrjeđivanje samoga sebe, niti skrivanje darova koje nam je Bog dao. Ona nije pasivno povlačenje u stranu, nego svjesno življenje u istini da je sve što imamo dar i da pred Bogom nitko ne može stajati pripisujući sebi neku veličinu. Sveti Augustin poniznost stavlja kao temelj svake kršćanske kreposti te upozorava da ona mora biti na prvom, drugom i trećem mjestu u životu vjernika. Dodaje da bi, i kada bi ga se bezbroj puta pitalo o tome, odgovorio uvijek isto, jer ako poniznost ne prethodi svemu u našemu životu, ne prati nas i ako nije pred nama kao uzor, tada oholost preuzima mjesto. Čim se radujemo nekom dobru pripisujući zasluge sebi, stvaramo mjesto oholosti (usp. Pismo 118, 3. 22).

Kako poniznost konkretno izgleda u našem životu?

Ponajprije, ona se ogleda u iskrenosti pred samima sobom. Kad stojimo pred križem - cijenom našega spasenja, onda jasno spoznajemo kako je sve naše znanje i postignuće malo u odnosu na dar vječnosti. Kad promatramo svoj život u usporedbi sa životima svetaca, onda shvaćamo da prava veličina ne leži u moći i naslovima, nego u služenju i ljubavi.

Slijedi usporedba s Kristom. On, pravi Gospodin i Kralj, nije došao tražiti prva mjesta, nego je tražio „da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (Mk 10,45). Stoga i nas poziva: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca“ (Mt 11,29).

Kada se usporedimo s Kristom, nestaje svaka samodopadnost. Shvaćamo da vrijedimo samo onoliko koliko ljubimo i koliko smo spremni biti dar za druge.

I Župa Soblinec izgrađena je na toj logici poniznosti. Ona nije nastala zato što su pojedinci tražili prva mjesta, nego zato što su mnogi vjernici i svećenici - često u tišini i bez ljudskog priznanja - darivali svoje vrijeme, molitvu, rad, trud i materijalna sredstva. Oni nisu tražili pljesak, nisu gradili spomenike sebi, nego su htjeli da ovdje, na ovome mjestu, bude proslavljen Bog. Upravo u toj poniznoj ljubavi utkano je pedeset godina Župe.

Poniznost nije put prema zaboravu, nego put prema uzvišenju. Jer tko se ponizi pred Bogom i ljudima, toga Bog sam podiže, uzvisuje i nagrađuje. Upravo ta poniznost bit će i naš putokaz za budućnost - da sve što činimo, ne činimo radi sebe, nego radi Boga i radi dobra zajednice kojoj pripadamo.
 
2. Velikodušnost je ljubav bez interesa
Draga braćo i sestre, poniznost o kojoj Isus govori u prvom dijelu današnjeg Evanđelja vodi nas ravno do drugog koraka, do velikodušnosti. Ponizan čovjek zna da sve što ima dolazi od Boga, a kad to spozna, srce mu se spontano širi prema svima. Tko je svjestan da ništa nije njegovo vlasništvo nego dar odozgor, taj zna i dijeliti bez računice.

Isus nas u evanđelju poziva: „Kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti“ (Lk 14,13-14). To je revolucionarna logika kraljevstva Božjega: davati onima koji ne mogu ništa vratiti. U društvu gdje se sve često mjeri interesom, računicom i uzvratom, Isus nas uči da prava ljubav nema „cjenik“.

Nažalost, i u naš život ponekad se ušulja logika svijeta pa tako i naša velikodušnost poprimi razne oblike. Nekad se samo činimo velikodušnima kada dajemo iz obveze, primjerice kad plaćamo porez ili ispunjavamo formalnu dužnost, bez srca; nekad je naše darivanje iz interesa - kao da je riječ o investiciji koja će se jednoga dana vratiti u obliku neke nagrade; ponekad smo, pak, darežljivi iz prave oholosti - kada se želimo pokazati većima, drugima staviti do znanja da smo mi oni koji daju i da o nama svi ovise.

Takva darežljivost, kaže Isus, nije evanđeoska, nije velikodušnost, nego skrivena sebičnost. Prava je darežljivost samo ona koja se rađa iz ljubavi. Ona ne računa, ne mjeri, ne očekuje. Ona je poput Božje ljubavi, besplatna. Papa Benedikt XVI. podsjeća nas da je ljubav besplatna; ne prakticira se radi postizanja drugih ciljeva. Ali ipak, u svojoj čistoći ona je najveća snaga koja može preobraziti svijet (usp. Deus Caritas est).

Kada ljubimo i darujemo na taj način, tada ne pomažemo samo onome tko prima, nego se mijenja i naše vlastito srce. Darežljivost nije gubitak, nego dobitak - jer srce koje dijeli, raste.

Vjerujem da je to iskustvo i Župe Soblinec u ovih pedeset godina. Ovdje se gradilo, ali još važnije od izvanjskih građevina, ovdje su se izgrađivala srca. Netko je darovao materijalno, netko svoje znanje i rad, netko svoje vrijeme i molitvu, a netko je podnio križ i žrtvu u tišini - i sve je to utkano u zajednicu u kojoj nitko nije sam, nego svi pripadaju jednoj Kristovoj obitelji.

Sjetimo se, također, da se velikodušnost ne ogleda  samo u velikim stvarima. Ona se očituje i u svakodnevnim, malim stvarima: u toploj riječi, u oprostu, u strpljivom slušanju, u vremenu posvećenom djetetu, starcu, bolesniku. Koliko puta i ne primijetimo da upravo ti mali čini ljubavi ostavljaju najdublji trag u srcima.

Neka nam ovo zahvalno slavlje bude poticaj za buduće djelovanje. Gradite i dalje zajednicu koja se prepoznaje po velikodušnosti u ljubavi, koja ne računa što će dobiti, nego je sretna kad može dati. Samo tako ćemo uistinu biti Crkva Kristova, Crkva koja ne živi za sebe, nego za druge.
 
3. Živjeti ponizno i velikodušno danas
Slaviti 50 godina Župe Soblinec znači zahvaliti Bogu na svemu što se u tom razdoblju dogodilo, ali i pitati se: kakva će ona biti u budućnosti? Hoće li ona biti samo lijepa uspomena na trud prethodnih naraštaja ili živa zajednica vjere, nade i ljubavi? Odgovor ovisi o vama, o tome kako ćete vi danas živjeti evanđelje.

Ako želite da vaša Župa živi i raste, onda cijenite poniznost, a to znači ne težite biti prvi po položaju nego u služenju. Poniznost se očituje u spremnosti da preuzmemo i one poslove koje nitko ne vidi i za koje se ne dobiva pljesak, ali koje Bog vidi. Poniznost je kada roditelj ustrajno odgaja djecu u vjeri, iako se društvo tome često ruga; kada netko moli i čini žrtvu u skrovitosti; kada daruje svoje sposobnosti i svoje vrijeme bez hvalisanja.

Kršćanin nije pozvan zatvoriti se u sebe, nego dijeliti ono što ima - vrijeme, pažnju, materijalna dobra, znanje, molitvu. Velikodušnost nas sili činiti dobro čak i onda kad znamo da za to nikada nećemo primiti zahvalnost. To je evanđeoski stav koji nas čini istinskim svjedocima Kristove ljubavi.

Blaženi Alojzije Stepinac, naš blaženik i zagovornik, živio je upravo tako. On nije mislio na sebe, nego na svoj narod i na Crkvu. Kršćanin koji ne živi za druge, nije pravi kršćanin. Stepinac je, kao i drugi Božji ugodnici, svojim životom pokazao da se veličina ne mjeri onim što zadržimo za sebe, nego onim što darujemo drugima.

Stoga, neka vas ova pedeseta obljetnica ne ostavi ravnodušnima. Neka nas sve potakne da živimo ponizno i velikodušno - u obitelji, u župi, na radnom mjestu, u društvu. Samo tako će ova Župa i dalje biti znak Božje prisutnosti u ovom mjestu: zajednica u kojoj se ne traži vlastita slava, nego slava Božja; u kojoj se ne gleda na osobni interes, nego na dobro bližnjega.
 
Draga braćo i sestre, pedeset godina života jedne župe živo je svjedočanstvo da je Bog vjeran i da njegova milost nikada ne prestaje djelovati.

Neka vam ova proslava bude poziv da se i sami iznutra obnovite kako biste bili prepoznatljivi po poniznosti i velikodušnosti. Predajmo Bogu budućnost ove Župe. Neka ona i dalje raste u vjeri, nadi i ljubavi i neka vas i vaše obitelji prati zagovor Blažene Djevice Marije, Majke poniznih i siromašnih, koja je u tišini i poslušnosti postala najveća među ženama. Neka vas prati i  blaženi Alojzije Stepinac, svjedok nepokolebljive vjernosti Kristu i svom narodu, koji nam pokazuje da prava veličina nije u moći, nego u služenju i darivanju. Amen.