Zagrebačka nadbiskupija

 
Ovu euharistiju, u zajedništvu s našim Gospodinom, slavimo u Jubilejskoj godini, u Svetoj godini, koju živimo s posebnom pozornošću na otajstvo nade.

Kao i svake godine, i ove nas je Božji Duh okupio povodom obljetnice preminuća don Giussanija. Osjećamo posebnost, jer se napunja 20. obljetnica od njegova prelaska u vječnu domovinu i vjerujemo da živi nebesko blaženstvo, ostajući nam i dalje bliz po ljudima koje je oduševljavao, po tragovima Božje prisutnosti o kojoj je govorio, pisao, za kojom je čeznuo, darujući nam svoju sigurnost vjere, nade i ljubavi.

Jučer sam se sjetio da smo na 10. obljetnicu bili okupljeni u zajedništvu molitve u našoj zagrebačkoj prvostolnici (u srijedu, 20. veljače 2015.).

Nakon prošle godine, danas smo drugi put u ovoj kapeli i, premda je prošla jedna godina, kao da se nismo odvojili od ondašnjega zajedništva koje Gospodin obnavlja po ovome daru i po susretima koje smo živjeli tijekom proteklih mjeseci.

Dok srdačno zahvaljujem ocu župniku, fra Marínu (Kuzminskom) i ocima franjevcima te sestri Lucijani, mislimo i molimo za sve članove Bratstva i posebice nas raduje nazočnost Giovannija i Lorenza iz Milana.

Lijepo je znati koliko vjernika i ljudi živi zahvalni spomen na don Giussanija međusobno povezanih na različitim mjestima diljem svijeta, od velebnih bazilika do malenih kapela.

I premda bi nam bila draga veća zajednica, za što se ne prestajemo moliti, a pozvani smo osluškivati nadahnuća Duha, ova naša malenost je privlačna. Mi nemamo široka polja, ali imamo snagu sjemena, jer velika su polja puno puta uzaludna, ako nema sjemena i sijača.

Čuli smo misnu nakanu koja nas sjedinjuje u molitvi: „U ovoj Jubilejskoj godini molimo Mariju, "živo vrelo nade", za milost da svaki dan ponavljamo svoj odgovor 'fiat' - neka mi bude. Neka Gospa Lurdska štiti put Bratstva i neka u nama raste zahvalnost za dar don Giussanija našim životima i ljubav prema Crkvi kojoj želimo služiti. Zazovimo na sebe i na cijeli svijet dar mira.“

U toj nakani nema umišljenosti, zahtjeva, nego poniznosti, svakidašnjice, blizine nebeske Majke, darovanosti, ljubavi i služenja, zaogrnutih u mir.

Dok pred Gospodina stavljamo svoju zahvalnost, svoje ograničenosti, svoje grijehe, izrecimo mu i svoje pouzdanje u njegovo milosrđe; svoju nadu u oproštenje i svoje prihvaćanje njegove volje.

Skrušimo se i ponovimo u srcu Marijin: neka mi bude po tvojoj volji.
   
1. Barem su dva razloga zbog kojih se nalazim u ('razumljivoj') muci nakon navještene Radosne vijesti Blaženstava.

Prvi je razlog ljepota, i izazovnost Božje riječi i svijest da bih svojim riječima mogao narušiti tu ljepotu ili oslabiti prodornost koja ne ostavlja ravnodušnim.

Drugi razlog izrekao bih riječima naslova dviju don Giussanijevih knjiga: Može li se tako živjeti? (Si può vivere così? Uno strano approccio all’esistenza cristiana - Može li se tako živjeti? Neobičan pristup kršćanskomu življenju, BUR, Milano 2009.) Može li se (uistinu) tako živjeti? (Si può (veramente?!) vivere così? - Može li se (uistinu) tako živjeti?, BUR, Milano 2011.

Ne kažem to zbog toga što bih sumnjao u Isusova obećanja, koja su više od obećanja, jer Blaženstva su poglavito tvrdnje: Blago vama! Kažem to zbog naših slabosti i zbog onoga što gledamo svakoga dana. No, Blaženstva se ne odnose samo na budućnost, nego i na sadašnjost. I zbilja, vidim vjernike i vjernice, vidim i vas u kojima se zrcale 'blaženstva', iako smo svjesni da puno vjernika živi u zahtjevnim životnim uvjetima.

To mi se čini dovoljnim, bez obzira na protivne dojmove, i želim se pred tim zaustaviti, bez svojih tumačenja te Božje žive riječi koja nas zahvaća ove nedjelje koju smo započeli slaviti.
 
2. S druge strane, osjećam poticaj i potrebu s vama podijeliti darovano ili pronađeno ili tumačeno, posebice kada je Radosna vijest takva da odražava odgovor na ljudsku čežnju za srećom, jer u biblijskome jeziku 'biti blažen' ima duboko značenje, ali odgovara i našemu značenju 'biti sretan'.

Prva riječi Knjige psalama - kao što smo molili - riječi su blaženstva, „blago čovjeku“, otkrivajući time da je istinska čežnja čovjeka, blaženstvo, sreća. To nas potiče da cijelo Sveto pismo, cijelu objavu vidimo u Božjemu daru kojim objavljuje da smo stvoreni za radost, sreću, za puninu radosti.

Psalmi započinju riječju blaženstva, upozoravajući da je čovjekova sreća u Gospodinu (u njegovu zakonu: Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, koji ne ide putem grijeha i ne pripada onima koji se drugima rugaju; usp. Ps 1, 1-3).

Zanimljivo je da se grčka riječ za 'sreću' (eudaimonia) ne pojavljuje nigdje u Novome zavjetu ni grčkome prijevodu Biblije (Septuaginta). Umjesto nje, nalazi se riječ 'blaženstvo', odnosno, još konkretniji pridjev 'blaženi' (makarios). Za Sveto pismo, sreća se sastoji u odražavanju blaženosti, u proglašenosti blaženim.
 
3. Znamo da u običnome govoru 'sreća' ide ruku pod ruku s 'uspjehom' i ujedno s nečim što se tako poklopilo. Dakle, ljudska sreća ne ovisi samo o nama samima: ona je povezana s nečim što se tako posložilo, što se događa na nepredvidiv način i što u trenu može biti izgubljeno.

Je li moguće nekomu, gledajući njegov život izvana, reći: Ti si sretan? Vjerojatno jest, ali u tome izrijeku pogled je gotovo uvijek okrenut prema prošlosti, prema onomu što je već bilo. Nemamo odvažnosti pomaknuti obzorje prema naprijed, jer nitko ne zna što će sutra donijeti.

Nasuprot tomu, književni rod koji je svojstven Svetomu pismu, nazvan 'makarizam', sastoji se upravo u proglašavanju (drugih) blaženima. Drugim riječima: Tko si ikada, izvana, može prisvojiti pravo reći: "Ti si sretan“? Tko je u stanju, obraćajući se drugomu reći: "Ti živiš u stabilnim, trajno sretnim okolnostima"?
 
4. U evanđeoskim blaženstvima susrećemo proturječnost. Naime, i prije nabrajanja pojedinih 'kategorija' ljudi (siromašni, gladni, uplakani, krotki…) nalazi se u prepoznavanju i proglašavanju sretnima, blaženima druge ljude. Još točnije: Blaženstvo je izrijek kojim se izjavljuje da je u nekome prisutno spasenje!

Tu je neobičnost. Ako nas netko pita jesmo li sretni, zastat ćemo i propitati svoje srce. Dakle, tražit ćemo odgovor iznutra. U blaženstvima se ne ide tim putem. Evanđelje govori da je čovjek sretan ne na temelju ispitivanja vlastitoga srca, to jest iznutra, nego zbog toga što sluša glas koji, izvana, govori da je takav. Ima li išta što bi bilo udaljenije od uobičajenoga pristupa i osjećanja?

U tome se nalazi i razlog 'skoka u vjeri', kada nada postaje sigurnom. Međutim, ako ima nešto što je danas osporavano onda je to zacijelo 'sigurna nada'. Utemeljenost blaženstava ima veze s ostvarivanjem obećanja. Mogućnost da Blaženstva budu naviještena ovisi o tome 'uvjetu'.

Tko izvana za nekoga u skromnim ili u teško podnošljivim okolnostima može reći da je ta osoba blažena? Jedino Bog. Samo On vidi sve; On jest cjelina koja seže dalje od nama vidljivih i dostupnih područja. I svojom riječju ostvaruje to što govori.

Rečenica: Ti si blažen; ti si sretan ima smisla samo ako ostvaruje što izjavljuje. I time se Isus objavljuje kao Bogočovjek. Već nas slušanje njega, Božje Riječi, čini blaženima. Ne zaboravimo ono Isusovo blaženstvo kojim nam govori: Još blaženiji oni koji slušaju Božju riječ i vrše ju. (usp. Lk 11, 28)

Naša radost i sreća ostaju povezani sa susretom, s darom Isusa Krista, s događanjima kojima stabilnost daje samo milosrdni Bog. Tako su Blaženstva koja je navijestio Isus sigurnost i čvrstoća nade.

Kristovi učenici i učenice kojima su upućena Blaženstva blaženi su i kada žive u uvjetima koje ljudsko oko i osjećaji mogu lako doživjeti kao najveću ne-sreću.

Smatram ispravnom tvrdnju da se čovjek ne nada da bi bio sretan, nego je sretan jer se nada. Ne nadamo se da smo blaženi nego smo blaženi, sretni smo, jer se nadamo.
 
5. Čini mi se da smo tu duboko u tragu don Giussanijevih uporišta i koraka za govor o nadi. Tijekom prošlih mjeseci draga mi je suputnica bila knjižica s materijalima s duhovnih vježba Bratstva 2024. „Ono što me začuđuje, kaže Bog, je nada“ (“Quello che mi stupisce, dice Dio, è la speranza”).

Tamo sam našao puno poticaja i neke su mi poveznice iznimno drage, jer sam ih ponovno pronašao u Blaženstvima.

Cijeli naslov Knjižice, kao što vam je poznato, dolazi od pjesnika Péguya koji piše: „Nada ne živi sama po sebi. Da bismo se nadali… treba biti veoma sretan, potrebno je zadobiti veliku milost.“ (C. Péguy, Otajstva, Trijem otajstva druge krjeposti).

Giussani tomu nadodaje: „Velika milost predstavlja i jamči sadašnjost u koju je posijano neobično sjeme iz kojega će sutra procvasti nada. „Cvjeta nada dana koji ne umire.“ (Si può vivere così?, nav. dj., str. 185).

Braćo i sestre, nada je dar, dio otajstva koje našemu ograničenom životu daje obzor beskonačnosti.
 
6. Braćo i sestre, ova Jubilejska godina predivna je prilika da otvaramo prostore dubljih susreta i razgovora među nama vjernicima i s drugim ljudima. Predivno je polazište nade koje ne bismo smjeli pretvoriti u razdjelnicu i zidove, nego u zajedničke vrtove u kojima niču klice ljudskosti i razvijaju se u bilje koje ima okus i miriše na vječnost.

Božanske krjeposti, Božji darovi u svakome čovjeku pokazuju da vjerujemo, da se nadamo i da volimo. Koliko god se činili širokima prostori vjere i ljubavi, oni mogu očitovati i poneku jaču razdjelnicu, oštrije bridove, dok nada daruje širinu koja doziva, uključuje, koja se poput akvarela, poput laviranih boja, razlijeva i zahvaća prostore drugih, dopuštajući dodir i stvaranje zajedničkih ploha.

Nada u sebi ima dobar omjer sigurnosti i blagosti; privlačnost svakidašnjega i izvanrednoga; čuva zrnca prolaznoga koja upućuju na neprolazno.

Tu se smješta i poziv na prepoznavanje znakova nade u izravnoj povezanosti s Blaženstvima. Ne zaboravimo se vraćati na ono što nas je osvojilo kada je Krist prvi put ušao u naš život tako da to pamtimo i da taj susret prepoznajemo i danas, kada se ponovi u nekim drukčijim oblicima. U sebi imamo nadu koja prepoznaje Krista, milost koja srasta s našom čežnjom za srećom koju samo Bog ispunja.
 
7. Za sreću nije dovoljna, kako ju zove don Giussani, „banalità delle comode espansioni“ - „banalnost ugodnih proširivanja (iskustava)“, pritom misleći na traženje i življenje zabave pod svaku cijenu; na potrebu da se osjećamo dobro; na pretjeranu brigu da nas drugi cijene; na pojavnost koja se danas očituje s pomoću tzv. društvenih mreža'; na tjeskobnost 'samoostvarivanja', pokazujući svime time istodobno i čežnju za srećom i izmicanje punine sreće.

Don Giussani uočava kako nas sigurnost da će Bog ispuniti obećanja oslobađa od ovisnosti o stvarima, a to daje slobodu. „Nisi više rob ničega, ništa te više ne veže, jer si rob jedino Onoga koji ti jamči sreću.“ (Si può vivere così?, str. 258)

Braćo i sestre, nazivanje siromašnih, gladnih, uplakanih, omraženih, „blaženima" bilo je iznenađujuće, pa čak i neprihvatljivo. Takav jezik zahtijeva čvrsto uvjerenje da je Božje Kraljevstvo započelo. Bez toga, Blaženstva su prozirne floskule, ili još gore, jadna opravdanja ljudske bijede. Vjerovanje u nebesko kraljevstvo svakomu izrijeku blaženstva daje snagu obećanja spasenja i dioništva u njemu.

Mi nismo samo slušatelji Blaženstava; mi smo njihovi dionici. U vašemu se imenu comunione e liverazione (zajedništvo i oslobođenje, pri čemu ta sretna 'formula' naglašava zajedništvo, dakle - slobodu)  ponovno stapaju sastavnice nade: zajedništvo u kulturi sukoba, sloboda u mnoštvu zarobljenosti.

Nositelji smo Kristovih obećanja i otajstava susreta s njime. U našemu životu žive poruke i znakovi nade. Ako ih prepoznajemo, neće nam biti teško pokazati ih drugima i govoriti o njima.
 
8. Radi toga se trebamo brinuti za vrtove nade, a to je najlakše, ako pazimo na: skromnost, poniznost, nenavezanost na zemaljsko; ako srca ne opteretimo nekim lažnim bogatstvom koje sprječava susret s bližnjim; ako glad u sebi ne prekrijemo zasićenošću koja usporava ljubav; ako ne prihvatimo tvrdoću koja nam ne bi dopustila zaplakati; ako se ne bojimo biti izopćeni iz nekoga prostora prividnih sigurnosti, da bismo negdje 'izvan' stvarali nove vrtove nade.

Uz mnoštvo drugih slika, mislim da je za nadu prikladna slika vrta. Ona je biblijska, ali i po mnogočemu danas aktualna i primjerena, zbog čežnje za izvornošću, za poštivanjem stvorenoga, za učenje divljenja rastu.

Slika vrta upućuje i na snagu i na nježnost. Povezuje što je bogatstvo i što može siromaštvo; ublažava glad, čuva sjećanja, budi nostalgiju i novu snagu; može biti ograđen i otvoren. Ako ga se zapusti, u sebi sačuva nevidljivu snagu.

Vrt je tako marijanski i tako svetački.

Povezao sam ga s naslovnicom moje 'Knjižice pratiteljice' na kojoj je prikaz likova Marije i Elizabete od glazirane terakote, tako lijep, svjež, a tako lomljiv (Luca Della Robbia, Pohođenje/Visitazione, oko 1445., crkva sv. Ivana Fuorcivitas, Pistoia).
 
Osim toga, naučio sam da se na grobu don Giussanija vidi ispisan njegov zaziv: Bogorodice, ti si sigurnost naše nade!“ (Oh Madonna, tu sei la sicurezza della nostra speranza.)

Premda sam predug, još bih na kraju dodao i misao ateističkoga filozofa Ernsta Blocha, poznatoga po djelu Načelo nade (1954-59). On je napomenuo da se koristi izreka: „Dok ima života, ima nade“ i rpimijetio da u stvarnosti to baš i nije lako potvrditi , jer ima puno zdravih i snažnih, a ipak su mrtvi u srcu. Zbog toga kaže da bi trebalo reći: „Dok ima vjere (religije) ima nade.“

Nijedan čovjek ne može proći ravnodušan kraj vrta nade, kraj vrata Blaženstava.
Amen.