Zagrebačka nadbiskupija

Pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško predvodio je misu ponoćku u utorak, 24. prosinca u Župi Uzvišenja Svetoga Križa u Dugom Selu u zajedništvu s župnikom domaćinom vlč. Tomislavom Kraljem i profesorom i prorektorom na HKS-u fra Antom Crnčevićem.

U uvodnim riječima istaknuo je da se u "ovoj euharistiji nalazi smisao svega što nosi ime Božića i što je s njime povezano. Tu smo na izvorištu susreta Boga i čovjeka; naše prolaznosti i vječnosti; naših granica i beskraja; naših traženja i nadanja" te prenio božićne čestitke zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše. 
 
Homiliju biskupa Šaška prenosimo u cijelosti:  
   
1. Gledam nas, okupljene u vjerničkoj obitelji, u Božićnoj noći oko oltara i Božjega dara; oko Božje riječi koja je postala tijelom i progovorila nam predivnim navještajem.
I noćas smo slušali glas proroka Izaije koji nas prati od početka došašća do ovoga susreta s našim Spasiteljem. Neke od njegovih riječi urezuju se u našu dušu; ostaju neizbrisive u našemu sjećanju: Narod koji je tmini hodio svjetlost vidje veliku; Dijete nam se rodilo, sin nam je darovan.
Iz evanđeoskih izvješća o Isusovu rođenju, koja su nam prenijeli evanđelisti sv. Matej i sv. Luka, potekla je nezaustavljiva rijeka susreta čovjeka s istinom; rijeka ljudskih čežnja, traženja, sva raskoš osjećaja, ali i pitanja, lutanja i povrataka. Ti kratki zapisani odlomci o Božjemu utjelovljenju postali su neiscrpni izvor umjetničkih djela: književnih, glazbenih, kiparskih i slikarskih, filmskih, graditeljskih; postali su izazovi za znanost, za društvena uređenja, za propitivanje političkih i društvenih sustava, ali i smjerokaz za sasvim obične svakidašnje odnose među ljudima, za zaustavljanje mržnje i nasilja, za obnavljanje ljubavi.
Božićno slavlje i Radosna vijest potiče ljude na nasljedovanje, na povratak u onaj način razmišljanja, govorenja, postupanja koji su u skladu s Evanđeljem.
Zbog toga nam je drago imati pred sobom, promatrati taj prizor, jednostavan i dubok, u blizini: od obične malene sličice u nekoj knjizi ili novčaniku do velebnih djela ljudskoga umijeća; od jaslica u našim domovima, crkvama i kapelama, do gradskih trgova, dodajući poneki detalj, dajući tomu događaju značenje suvremenosti.
 
2. No, osim te, svima lako razumljive poruke, vidljive u jaslicama, ovih ćemo dana - počevši od sutrašnje danje mise - u više navrata slušati uzvišene riječi drukčijega izričaja, od kojih je svakako najdojmljiviji početak, Proslov Evanđelja po Ivanu o Riječi koja je postala tijelom i koja se nastanila, koja prebiva među nama, koja nam je darovana, živa i djelotvorna, jer svima koji smo tu Riječ prihvatili dano je da budemo Božja djeca.
Uz te nosive navještaje, darovana su i one molitve i čitanja koja možda ne pamtimo jednakom snagom, a koja u sebi nose dragocjen sadržaj, vrijedan da ga bolje upoznamo i razmatramo.
Za Božić se uvijek probudi pitanje: Zbog čega i kršćani i ljudi koji nisu kršćani pa i oni koji kažu da nisu vjernici u Božiću mogu pronaći i pronalaze ljepotu koja oduševljava, raduje i daje snagu?
Što je to u Božiću da se pod njegovim imenom tako lako mogu susresti proturječnosti: s jedne strane kršćanski smisao otajstva koji vodi u nesebično darivanje života za bližnje i, s druge strane, razni oblici sebičnosti kojima se nastoji iskoristiti Božić za neku prolaznu dobit?
Božić očituje sve napetosti i dramatičnost u koju stanu proturječnosti: prihvaćanje i odbijanje, nježnost i grubost; zaštitu i nasilje, otvorenost prema nebeskomu i zatvorenost u zemaljsko.
Božić na izravan način objavljuje otajstvo čovjeka i svijeta. A vidimo da pitanje o tome tko je i što je čovjek; zbog čega i radi čega postojimo, i mi i svijet, i dalje jednako stoje pred svakim naraštajem, bez obzira na pomake i pokušaje koji su redovito nazivani 'napretkom'. Svaki čovjek na neka pitanja mora sebi dati odgovor.
No, jednako tako, sve nas ljude povezuje čežnja za puninom, za radošću i ljepotom, čežnja za ljubavlju; sve nas povezuje nada.
 
3. Večeras je u Rimu otvaranjem Svetih vrata na Bazilici sv. Petra otvorena Sveta, Jubilejska godina, koja će i u našoj nadbiskupiji započeti u nedjelju pred nama, na blagdan Svete Obitelji (29. prosinca). Kao nosivi sadržaj izabrana je upravo nada. O njoj ćemo svi mi katolici diljem svijeta tijekom iduće godine slušati; molit ćemo za dar nade, prepoznavati njezine znakove i nastojati ostvarivati njezine plodove.
Nema čovjeka koji se nikomu i ničemu ne nada, od malenih nada koje živimo svakoga dana do one nade koja ispunja naše srce i daje smisao svakomu našem iskustvu; sposobna je pobijediti stah i unijeti mir i radost u sva ljudska trpljenja i tjeskobe. Toliko puta se nadajući i razočaramo, a Božić donosi nadu koja ne razočarava.
Nama vjernicima nada je u Kristu, u njegovu dolasku k nama, zbog čega smo večeras u Poslanici apostola Pavla (Titu) čuli da nas je Božja milost odgojila da „živimo razumno, pravedno i pobožno u sadašnjemu svijetu, iščekujući blaženu nadu i pojavak slave“ našega Spasitelja koji „sebe dade za nas“. Ta je nada zaživjela upravo utjelovljenjem Božjega Sina.
 
4. Dakle, što se nalazi u Božiću kao razlog naše nade? Pavao nas poziva da odbacimo bezbožnost i svjetovnost, to jest navezanost na propadljivost i na banalnost prolaznoga svijeta.
Nada ne može živjeti tamo gdje nema milosrđa, sućuti i ljubavi prema Božjim darovima i prema životima ljudi. Nada ne može izdržati životne udarce i naš Božić nema snagu, ako Boga pokušavamo zamijeniti nečim površnim i kratkotrajnim.
Istina Božića daje snagu nadi, kada se brinemo o radosti svojih bližnjih i s njima podijelimo makar i skromnost svojih mogućnosti.
Od svih ukrasa i svečanosti za Božić je puno vrjednija riječ prihvaćanja i pomirenja; zagrljaj oproštenja; obnova i jačanje obiteljskoga zajedništva; poštivanje otajstva života; ublažavanje i liječenje nečije ranjenosti.
Dobro je zapamtiti tri priloga koja ističe Apostol za kršćansko življenje u kojemu se odražava ljepota nade; živimo: razumno, pravedno i pobožno. Gdje se živi nerazumno, nepravedno i nepobožno, gdje je zanijekan razum, nestaje istina i širi se besmisao; gdje nema pravednosti, nastaje nesloga, sukobi i nasilje; gdje se promiče život bez Boga ubrzo nestaje i čovječnosti.
Ne trebamo dugo tražiti ni ići daleko da bismo vidjeli posljedice.
Nismo li došli do toga da se i u našemu društvu niječe ono što bi trebalo biti očito svakomu zdravom razumu? Nismo li naučili kako nepravda razara odnose među ljudima do mjere svjetskih ratnih sukoba? I komu još treba objašnjavati da gušenje čovjekova odnosa prema Bogu vodi u posvemašnju izgubljenost?
Evo vam znaka: naći ćete dijete u jaslama. Nema snažnijega znaka nade i otajstva života; nema snažnijega znaka za našu domovinu i Europu, jer je očito da smo previdjeli ljepotu i dar toga znaka, nerazumno, nepravedno, bezbožno.
 
5. Dragi vjernici, gledajući tijek povijesti, uviđamo da u njoj živi nastojanje da se od malenih postane velikima; da se od podložnika postane vladarima; da se od vladara postane Svevladarom, 'božanstvom'. Božić kao da zaustavlja taj tijek; Kristovo rođenje objavljuje da neizmjerni Bog želi postati malenim djetetom; da Gospodar svega dolazi biti služitelj.
Čovjek se želi uzvisiti, zapovijedati, uzimati, a Bog silazi, on služi i daruje. To je novi ustroj, početak novoga svijeta.
U njemu je vidljivo svjetlo i glas koji govori: Ne bojte se!
Bog ne unosi strah u naše živote; ne optužuje i ne prijeti. To čini Božji i naš neprijatelj. On nam predbacuje, on nas optužuje da nismo dobri, da nismo vrijedni, a Bog se rađa radi naše radosti i izabrao je slabost našega tijela, da bi nam pokazao koliko smo dragocjeni; ulazi u našu ljudskosti da ne budemo napušteni u vrtlogu grijeha; ne dolazi nam samo dati oproštenje, nego nam daje sama sebe, da u njemu budemo slobodni i da se iz bilo koje zarobljenosti u slobodu možemo vratiti.
Donosi mir ljudima, „miljenicima njegovim“; svima, jer svi smo njegovi. I premda dođe k svojima, njegovi ga ne primiše… To je tužan izbor ljudske slobode.
6. Božić ostaje dramatičan: od trenutka kada za Josipa i trudnu Mariju nije bilo mjesta, do danas, kada nije rijetkost nema mjesta za očeve i majke, kada se vidi tolika izgubljenost utjecajnih, učenih i moćnih, da se boje izgovoriti istinu o tome tko je otac, tko majka i dijete. Božić, objava Božjeg čovještva, sukobljava se s čovjekovom nečovječnošću.
Bog i dalje ulazi u svijet; ne iz prividnoga sjaja svijeta nego kao svjetlo u tami, počevši od neznatnih i odbačenih, od poniznih koji su spremni pokloniti se pred njim, pred znakom nade, novorođenim Djetetom.
Moj veliki maleni Bože, uči nas da za nas nema drugog smisla, nema veće ljepote od življenja dara Božića po kojemu i mi postajemo poput Tebe. Uzeo si naše tijelo da bismo mi postali tvojim Tijelo, tvojim plačem i sućuti, tvojom radošću za novi svijet, za nove početke ispunjene nadom.
Amen.