Zagrebačka nadbiskupija

Preč. Krešimir Žinić, župnik Župe sv. Šimuna i Jude Tadeja u Cigleni, ujedno i dekan Bjelovarskog dekanata te povjerenik za pastoral obitelji Bjelovarsko-križevačke biskupije i izbornik Nogometne reprezentacije hrvatskih svećenika, predvodio je misno slavlje u srijedu 29. svibnja 2024. godine u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu. Koncelebrirali su svećenici iste generacije preč. Dražen Karačić, karlovački dekan i mons. Antun Sente, rektor Josipovog svetišta. 
 

Na početku homilije preč. Krešimir je posvjedočio kako je sveti Josip uistinu dobar svetac koji rado i brzo pomaže u svakoj situaciji. Naime, iako je krenuo na vrijeme iz Ciglene kao hodočasnik u Josipovo svetište, zapeo je u prometnoj gužvi na autoputu od Zagreba do Karlovcu. Nakon naplatnih kućica, zbog prometne nesreće nastala je gužva u kojoj je jedno dulje vrijeme čekao, odnosno pomicao auto tek nekoliko metara u minuti. Gledajući prometne aplikacije, spoznao je da će zakasniti na početak mise koju treba voditi. Tada je počeo moliti svetog Josipa i ubrzo se prometna gužva smanjila te je u Josipovo svetište stigao na vrijeme, odnosno petnaestak minuta prije početka mise. Potom je nastavio homiliju: "Velika je razlika između radosti i sreće. Čovjek jest biće odnosa. Kod susreta s ljudima obično započinjemo razgovor onim kolokvijalnim pitanjem: kako si? Odgovor na to pitanje može biti da sam sretan ili nesretan, bolestan ili zdrav. Želimo izraziti emociju koju u tom trenutku doživljavamo. No, radost nije emocija, radost je trajno stanje. Ja bih rekao da je radost stav, moje raspoloženje u kojem prihvaćam i sretne i nesretne trenutke. Sretni trenutci su oni kada dobijem na kolu sreće milijun nečega. U početku skačem do neba od sreće, a već sam sljedećega dana strahovito opterećen, ne samo zbog sume koju sam dobio nego i zbog odnosa onih mojih najmilijih. Zato što su me prestali gledati onakvoga kakav jesam, već me gledaju kroz prizmu novca kojega sam osvojio. I vrlo brzo ta sreća preraste u nesreću. Ali ako sam u svome srcu radostan, to znači da sam u svom srcu posložen, da imam posložene vrijednosti i prioritete, prihvaćam i one sretne i one nesretne trenutke zato što sam radostan. A tko nama daje tu radost? Jedino Isus Krist.
 

Očito je da su to jako dobro shvatili sveci, oni su ti koji su nosili veliku radost u svome srcu. Sveti Josemaria Escrivá de Balaguer jednom je kazao kako je najveći svetac muškarac onaj koji nije niti papa, niti biskup, niti svećenik, niti đakon, niti monah, niti pustinjak niti redovnik nego običan čovjek, muž, laik, običan radnik. To je sveti Josip, dakle, najveći svetac. Nadodao bih ovome da je 99% vjernika laika naslonjeno na neki način na zagovor svetom Josipu. Zbog čega je sveti Josip toliko privlačan vjernicima? Dobar odgovor dajete i vi okupljeni u ovom Josipovom svetištu na običan dan, a gdje su još i oni koji nas prate putem društvenih mreža", rekao je preč. Žinić. 
 

"U svetosti svetog Josipa možemo prepoznati tri dimenzije. Sveti Josip je skroman, nije navezan na ništa, on je ponizan. Drugo, on je pravedan i treće: sveti Josip ima misiju, odnosno poslanje. Veličina Josipove skromnosti i poniznosti vidljiva je upravo u tome da se on umanjuje pred Bogom kako bi preko njega Bog bio vidljiv. Josipovo poslanje jest u tišini i skrovitosti vršiti volju Božju. Svetom Josipu je povjereno da bude zaštitnik dvoje ljudi koji su savršeni uopće. Njih je dvoje bezgrešno, Blažena Djevica Marija, njegova zaručnica, i Božji Sin Isus Krist. I ako kažemo da je sveti Josip bio zaštitnik samoga Božjega Sina, onda je zaštitnik djela Božjega, sveopće Crkve, a Crkva jest mistično tijelo Kristovo. Isus je kazao svojim učenicima: idite i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve ono što sam ja vama zapovjedio. To je ono što Crkva danas želi činiti u ovome svijetu, a sveti Josip je upravo zaštitnik te sveopće Crkve", nastavio je u homiliji preč. Žinić.

„Idite k Josipu" - taj slogan pogađa sredinu, pogotovo vas muškarce, muževe, očeve. Vi trebate biti zaštitnici svojih obitelji. Možda nećete dobivati smjernice za svoje poslanje u snovima, ali zato, ako se hranite Tijelom Kristovim i ako redovito dolazite na misu, odnosno primate sakramente, onda dobivate snagu da možete izvršiti svoje poslanje. Naravno da se to poslanje proteže i na ženske osobe, ali muškarci, muževi, sveti Josip jest vaš čovjek. Idite k Josipu, neka vam on bude zagovornik i neka vam on pomogne da i vi izgrađujete svoje obitelji na pravim temeljima. Onda će i naša domovina, lijepa naša Hrvatska doista nositi veliki pečat snage Božje i Božjega blagoslova, a onda će i ovaj svijet ići na bolje", zaključio je svoju homiliju preč. Žinić. 

Svećenik sportaš i izbornik nogometne reprezentacije

Pored brojnih službi koje preč. Žinić obdržava u Bjelovarsko-križevačkoj biskupiji, veliki je zaljubljenik u sport te je i izbornik Nogometne reprezentacije hrvatskih svećenika. Kao svećenik i sportaš tom je prigodom posvjedočio: "Još dok sam se školovao u sjemeništu i kasnije u bogosloviji svoje smo slobodno vrijeme, s drugim sjemeništarcima i bogoslovima koristili igrajući nogomet. Konačno, još su stari Latini ustvrdili: Mens sana in corpore sano - zdrav duh u zdravom tijelu, a do toga se dolazi preko fizičkog napora. Da bi čovjek mogao duhovno rasti, potrebno je da svoje tijelo razvija. Kroz sport ili kroz neke druge aktivnosti - sasvim je svejedno. Poznato mi je da su se mnogi "stari" svećenici bavili sportom i na neki način mrtvili svoje tijelo, istrošili ga, umorili ga tako da mogu duhovno jačati i posvjedočiti svoju vjeru, svećeničku vjeru napose onima kojima su poslani. I zato je i te kako spojivo svećeništvo i nogomet. Već sam više puta kazao kako se ne može dogoditi da svećenici na Veliki petak popodne igraju nogometnu utakmicu. Nemoguće. Želim kazati da mi kao svećenici znamo svoj prioritet, znamo kome smo povjerovali, a to je naš spasitelj Isus Krist. A naš nogomet i naša ljubav prema nogometu samo je jedan medij s pomoću kojeg proširujemo svoje svećeničko poslanje. O Bogu možemo svjedočiti ovako obučeni u liturgijsko ruho, ali i na nogometnim terenima. Bilo je trenutaka kada smo i malo "poletjeli" misleći da smo vrhunski nogometaši, pa smo organizirali utakmice s profesionalnim nogometašima. Ipak, nisu te utakmice bile igrane da bismo mjerili snage s profesionalnim nogometašima, već da tim profesionalnim nogometašima Crkva bude predstavljena u jednom drugačijem svijetlu. Mogu posvjedočiti da u krugu tih profesionalnih nogometaša doista imamo mnogo prijatelja s kojima smo povezani i kojima smo posvjedočili svoju vjeru. Slobodno mogu kazati da ima mnogo onih koji su našim posredstvom došli bliže Bogu i Crkvi. 
 

Kao župnik u Križevcima imao sam jednu malonogometnu ekipu sačinjenu od laika. Prije svake utakmice u svlačionici smo izmolili Oče naš, došli na teren, pred publikom se jednako tako prekrižili i izmolili Oče naš. U toj momčadi jedino sam ja bio svećenik, a sve drugo laici. Primijetio sam da dvojica igrača nešto mumljaju, prekrižiti su se znali, ali za vrijeme molitve samo nešto mumljaju. Nakon utakmice priđe mi jedan i kaže: "Čuj, ti si me prisilio da naučim moliti Oče naš." Dakle, nisu znali moliti niti Oče naš. Kroz određeno vrijeme, taj mladić koji je postao i profesionalni nogometaš došao je k meni i izrazio želju da ga krstim. Ne samo da sam ga krstio, već je primio sve sakramente, a na kraju sam ga i vjenčao u crkvi, i dalje ga pratim i on je sada redovit na misi. Dakle, prije deset godina on je bio nigdje što se vjere i Boga tiče. Danas je praktičan vjernik koji redovito ide na misu. I još nešto, taj isti mladić volio je "partijati". Nakon obraćenja, nije mogao odjednom prekinuti različita druženja, ipak, u koje god doba noći i iz kojeg god dijela grada Zagreba se vraćao, prije povratka kući pohodio bi Majku Božju kod Kamenitih vrata i jedno vrijeme boravio u tom svetom prostoru. "Ako je netko prolazio i zaustavio se, a nije znao moliti, onda sam molio za njega, jer je njemu Božji blagoslov i Božja pomoć sigurno potrebnija nego meni, a ako nije bilo nikoga, onda sam ja svojim riječima molio za sebe", povjerio mi se jednom. Molitvena zajednica Srca Isusovog i naš poznati duhovni kantautor Alen Hržica upravo su od ovog spomenutog mladića primili nadahnuće, te pokrenuli poznatu molitvenu aktivnost kod Majke Božje od Kamenitih vrata. Poput svetog Josipa on je skrovit, ali duhovno djelatan, ime mu je Zoran S.

Još nešto o svećenicima nogometašima 

Četiri su svećeničke nogometne momčadi koje se izdvajaju po kvaliteti, a to su Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Portugal i Poljska. Svećenici Bosne i Hercegovine trenutno igraju najljepši nogomet, premda smo mi svećenici iz Hrvatske ove godine osvojili Europsko prvenstvo i okitili se zlatnom medaljom. S obzirom na to da nas Hrvata ima po cijelom svijetu, pa tako i hrvatskih svećenika, hrvatski svećenici nogometaši igraju za svećeničke reprezentacije Rumunjske, Mađarske, Austrije i Slovenije.
 

Pri kraju svog svjedočenja preč. Žinić ukratko je predstavio foto monografiju: "Nogometna reprezentacija hrvatskih svećenika u službi ljubavi i zajedništva" izdana je ususret proslavi 30. obljetnice postojanja Nogometne reprezentacije hrvatskih svećenika. Mi smo kroz ovih 29 godina odigrali i organizirali mnoštvo susreta, a većina od tih susreta bili su humanitarnog karaktera. Svećenička reprezentacija uvijek je izlazila na humanitarne akcije. Mi smo svećenici koji žele posvjedočiti Božju ljubav s oltara, ali bivamo s narodom i narodu pokazujemo: gle, i to je Crkva. I kroz nogomet se mnogo toga može učiniti dobroga i plemenitoga. O tome svjedoči ova monografija koja ima tri dijela. Prvi prikazuje humanitarne utakmice. Drugi prikazuje 16 europskih prvenstva, na kojima smo osvojili deset medalja,  od toga tri zlatne. Treći dio prikazuje prijateljske utakmice. Ova monografija na 282 stranice sadrži oko 1100 fotografija iz 29 godina, odnosno 110 naših susreta", zaključio je preč. Žinić.