Zagrebačka nadbiskupija

Zagrebačka nadbiskupija

Homilija kardinala Bozanića o proslavi 90. obljetnice Caritasa Zagrebačke nadbiskupije


Kardinal Josip Bozanić


Homilija prigodom 90. obljetnice Caritasa Zagrebačke nadbiskupije

Bogoslužni prostor bl. Alojzija Stepinca, 22. listopada 2023.
XXIX. nedjelja kroz godinu
Liturgijska čitanja: Iz 45,1.4-6; 1 Sol 1,1-5b; Mt 22, 15-21.
 
 
Draga braćo i sestre,
dragi djelatnici i korisnici našega Caritasa!
 
1. U današnjem evanđelju Isusu je postavljeno pitanje: „Je li dopušteno dati porez caru ili nije?“ Isus, znajući opake namjere farizeja i herodovaca, reče: „Zašto me iskušavate, licemjeri?“
Podmuklo pitanje postavljeno Isusu zapravo je zamka. Samo pitanje  sročeno je tako da se dobije brzi odgovor: da, odnosno ne. Da je Isus odgovorio potvrdno, tj. da se plaća porez, izgledalo bi da se stavlja na stranu osvajačkog i tlačiteljskog Rimskoga carstva; da je naprotiv rekao da se ne plaća porez, tada bi mogao od tih istih biti prijavljen rimskoj vlasti kao poticatelj pobune.
Isus ne zaglavljuje, niti se ne zaustavlja na zlonamjernim raskrižjima, već prelazi na drugu razinu. Dobro se je ovdje malo zaustaviti. Koliko bi puta, braćo i sestre, bilo bolje osloboditi se od nametnutih pitanja, od nedobronamjernih zastrašivanja, od raznih pritisaka koji dolaze s mnogih strana, a koji nas žele uznemiriti i zavarati. Koliko puta trošimo svoje vrijeme, snage, zdravlje, egzistenciju, baveći se onim od čega bismo se trebali osloboditi. Trebamo biti milosrdni i prema sebi samima.
 
2. Isus, naime, ne odgovarajući direktno na pitanje, širi horizont, te postavlja novo pitanje glede izgleda poreznog novca. Da bismo mi mogli imati sada u rukama tu rimsku novčanu kovanicu, bolje bismo razumjeli Isusov odgovor. Na novcu je bila Careva slika s natpisom: Bogu Caru ili božanskom Caru.
Upravo na to Isus svraća pozornost: Car nije Bog. Stoga: „Podajte, dakle, caru carevu, a Božje Bogu“. Isus nam poručuje da se Caru, politici dade njezina vrijednost, njezino dostojanstvo, da se poštuje njezino djelovanje, ali sam čovjek u konačnici pripada Bogu. Čovjek je stoga kao neka novčana vrijednost na kojoj je utisnuta Božja slika. Isus kaže: „Podajte, dakle, carevo caru, a Božje Bogu“. Kao da želi reći: čovječe, ništa od onoga što imaš nije tvoje, jer u konačnici nisi gospodar ničega što posjeduješ, osim dara koji te prethodi i nadilazi. Ono što jesi dolazi od Boga i od Zemlje koja obuhvaća i cara u širem smislu povijesnoga društva.
Zato bismo mogli reći da ljudsko postojanje nije samo naš dar, nego je u nekom smislu i dug u odnosu na Boga i ljude, te svijet općenito. Mi smo na neki način u dugu u odnosu na roditelje, školu, prijatelje, one koji nas ljube; u dugu smo u odnosu na rad i nastojanje mnoštva ljudi koji su nam omogućili da sada možemo biti ovdje. Naš je život satkan od dugova. Pozvani smo uzvraćati ih svojim radom i zalaganjem.
I kao što car ima svoju sliku na novcu, tako i Bog ima svoju sliku na našoj duši. Pitajmo se: nisam li prezreo sliku Božju na meni; je li moj život uvijek u skladu s Isusovim evanđeljem.
 
3. U današnjem evanđelju Isus je izbjegao oštru dilemu: Bog ili Car. No, jasno je,  ako se ta dilema neizbježno postavi, tada nema kompromisa. Isus razlikuje dvije vlasti. One se po sebi nipošto ne isključuju, ali je potreban pravilan odnos prema svakoj, imajući uvijek na prvom mjestu Božja prava. Svakako nema države u kojoj bi kršćanin mogao svoju savjest staviti u zagrade. 
Imperativ: „Podajte, dakle, carevo caru, a Božje Bogu“ nije jednostavno samo ispravno razlikovanje između političkog i religijskog poretka. Nije nadalje ni samo proglas pravednosti prema kojem svi trebaju surađivati u ostvarenju općeg dobra, u izgradnji ovozemnog grada.
To je poglavito svečani proglas da čovjek pripada Božjem prostoru. To je službena i neupitna izjava da nijedna ljudska vlast ne smije obezvrijediti tu pripadnost i našu sličnost Bogu. I ako bi to pokušala, čovjek ima pravo na neposluh, jer se treba pokoravati više Bogu nego li ljudima. Stvari mogu pripadati caru, a čovjek pripada Bogu.
 
4. Braćo i sestre, Crkva ne vodi politiku, ali ne može ostati nezainteresirana za političke smjerove koji utječu na ljudsko dostojanstvo i slobodu. Crkva nužno ne izgrađuje gospodarski sustav, ali se ne ustručava podupirati one vidove gospodarstva koji promiču razvoj pojedinaca i čitavih naroda. Crkva se ne poistovjećuje s određenom kulturom, ali želi stupiti u dijalog sa svim kulturama da bi evanđeljem prožela svaku ljudsku stvarnost. Crkva nije organizacija za ekološka pitanja, ali se zauzima za zajednički dom gdje čovjek - stvoren na sliku Božju - živi, radi i ljubi.
Stoga je svaka kršćanska zajednica pozvana zaslužiti pohvale današnjeg drugog čitanja iz Prve poslanice svetog Pavla apostola Solunjanima: o djelotvornoj vjeri, zauzetoj ljubavi i postojanoj nadi. Da bi do toga došla Crkva nije pozvana biti socijalna ustanova, niti nevladina organizacija. Njezina misija ima uvijek vjerski karakter slijedeći logiku inkarnacije. Crkva je u službi čovjeka. Naime, sveti papa Ivan Pavao II., čiji je liturgijski spomen povezan s kalendarom današnjeg dana, poručuje nam: „Čovjek je put Crkve“ (usp. Redemptor hominis, 14). 
 
5. Dragi vjernici, devedeseta obljetnica organiziranog rada i djelovanja Caritasa Zagrebačke nadbiskupije omogućuje nam da se spomenemo puta Crkve zagrebačke na kojem se očitovala djelatna ljubav među vjernicima i na kojem je osjetljivošću za potrebite dan nemjerljiv doprinos društvenom boljitku. Dekretom zagrebačkog nadbiskupa Antuna Bauera, od 20. listopada 1933. godine, ustanovljen je Caritas Zagrebačke nadbiskupije u koji se od samog početka svojim radom i zalaganjem duboko ugradio blaženi Alojzije Stepinac. Od samog osnutka Caritasa Zagrebačke nadbiskupije najvažnija odrednica njegova rada bila je briga za siromašne i potrebite, po čemu je on prepoznat i danas. Sa zahvalnošću spominjemo kako se rad Caritasa Zagrebačke nadbiskupije s vremenom toliko razgranao da je nadišao i granice same Nadbiskupije te je postao najstariji i najveći Caritas u Hrvatskoj. 
Premda je 2. ožujka 1946. godine tadašnja komunistička vlast zabranila rad Caritasa, a ravnatelj vlč. Vilim Nuk osuđen na šest godina robije,  taj se je rad u teškim okolnostima postupno obnavljao posebno nakon Drugog vatikanskog koncila. Važnu ulogu u obnovi imao je tadašnji zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Šeper. U njegovo je vrijeme osnovan Ured Međunarodnog Caritasa pri Zagrebačkoj nadbiskupiji (4. svibnja 1968.). Za voditeljicu Ureda kardinal Šeper je imenovao gospođu Jelenu Brajšu. Njoj je tada povjerena briga za razvoj karitativne djelatnosti.
Braćo i sestre, i u teško vrijeme komunizma, nasuprot svih zabrana, karitativna ljubav nije prestala djelovati, svjetiljka djelotvorne ljubavi se nije ugasila. U iznimno teškim uvjetima poluilegalnog djelovanja u komunizmu, Caritas Zagrebačke nadbiskupije pokazao je snagu djelatne kršćanske ljubavi, osobito prema napuštenoj djeci.
 
6. Uspostavom hrvatske države otvorile su se mogućnosti da se legalno organizira djelovanje Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, što je proveo tadašnji zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić. U nas od tada Caritas doživljava svoj  procvat i razvoj. Stoga i Caritas Zagrebačke nadbiskupije razvija široku mrežu karitativnog i socijalnog djelovanja.
Reorganizacijom rada nakon 2005. godine Caritas Zagrebačke nadbiskupije postaje stabilnom i prepoznatljivom ustanovom u Crkvi i hrvatskom društvu. Sveobuhvatno karitativno djelovanje Crkve zagrebačke, a osobito glede nadbiskupijskoga Caritasa, kao i onoga župnoga, opisano je i propisano u Knjizi Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Sve se to ostvaruje posebice pod vodstvom sadašnje ravnateljice, sestre Jelene Lončar, kojoj zahvaljujemo za predan rad i nove inicijative. Njoj i predsjedniku Caritas Zagrebačke nadbiskupije mons. Zlatku Korenu zahvaljujemo i za organizaciju proslave ove obljetnice. Zahvaljujemo svim dobrotvorima našega Caritasa, osobito onima koji su omogućili njegovo djelovanje u teškim vremenima. Danas zahvaljujemo dobrom Bogu za mnoštvo znanih i manje poznatih osoba koji su uključeni u veliko djelo Caritasa Zagrebačke nadbiskupije.
 
7. Duhovnost Caritasa očituje se u duhovnosti Crkve koja progovara majčinskom ljubavlju. Crkva bez djelotvorne ljubavi ne može. Kredibilnost života Crkve svjedoči Caritas. Svi smo pozvani po milosti naviještati Božju ljubav, Božji Caritas. Na to nas Crkva danas, na misijsku nedjelju, posebno podsjeća i potiče. Misijska djelatnost Crkve je evangelizacija Božje ljubavi, ona je Caritas u najširem smislu te riječi. Budimo zahvalni i počašćeni što svakoga od nas Gospodin poziva da služimo jedni drugima, da pomognemo bratu i sestri da bude i ostane što vjernija slika Božja. 
Neka nas Presveta Bogorodica Marija i blaženi Alojzije Stepinac, koji stoji na početku povijesti Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, prate i zagovaraju da ustrajemo u djelotvornoj vjeri, zauzetoj ljubavi i postojanoj nadi. Amen.