Zagrebačka nadbiskupija

Zagrebačka nadbiskupija

Homilija nadbiskupa Kutleše na svećeničkom ređenju

Draga braćo i sestre,
 
danas pred nama stoje dvanaestorica mladića, koji su odlučili svoj život dati Bogu u svećeništvu. Svaki duhovni poziv i odgovor na taj Božji govor, nam pokazuje autentičnost naše kršćanske vjere. Živi Bog i danas na razne načine zahvaća u ljudske živote čineći od ljudi svoje prijatelje. Odabir Bogu posvećenog života ili svećeništva, i za to potrebna hrabrost znak su prisutnosti Kraljevstva Božjega u srcima, znak živosti naše vjere. Bog daje poziv i snagu da ga ljudsko srce prihvati.

Božja Providnost je htjela da ovo svećeničko ređenje bude u Marijinu mjesecu i evo neposredno pred svetkovinu Duhova. Ona, za koju Sveto pismo kaže da je sve događaje pohranjivala u svome srcu s apostolima je u iščekivanju obećanja Očeva, u osvit prvih Duhova i trenucima rađanja Crkve. Papa će Franjo reći za Mariju: „Moleći zajedno s Crkvom koja se rađa, postaje majka Crkve, prati učenike na prvim koracima Crkve u molitvi“ i upravo u Marijinoj vjeri, Božji dar - to jest Duh Sveti - nailazi na doček koji je očekivao od početka vremenâ.[1] Marijina prisutnost u životu Crkve, svakog vjernika a na poseban način svećenika ohrabruje upravo zbog toga: u savršenstvu njezine vjere nalazimo potporu našoj nesavršenosti, u njezinoj blizini postajemo dionici dara Duha Svetoga. Svoju je vjeru i nadu Marija crpila gledajući spasenjske događaje svoga naroda, Nije se oslanjala na sebe, već na Boga.

Dragi ređenici, povežite se s Marijom i učite se od nje pohranjivati u vlastito sjećanje ono što ste prošli s Gospodinom; sjećanje na prve trenutke oduševljenja, na kušnje koje su iza vas, na prijeđeni put i to neka vas ohrabruje za budućnost. Povežite se s Marijom u njezinoj otvorenosti Duhu Svetomu: da vam On, Branitelj i Životvorac dotakne srca i preobrazi ih ljubavlju u ovim trenucima vaše osobne Pedesetnice, oblačenja u Silu odozgor, u snagu Duha Svetoga za poslanje koje će vam biti povjereno.

„Marijino sjećanje je zahvalno sjećanje“, kaže papa Franjo. On „dobrostivo pogleda na njezinu neznatnost“ (usp. Lk 1,48), te je ta prva ljubav temelj cijeloga njezina života. Zato nas Papa potiče: „prisjećajmo se svojih 'početaka', svojega početka u Bogu, početka svoga kršćanskog života, početka svojega poziva, početka svojeg svećeničkog života… Osjećajmo Gospodinov pogled na tim početcima našega života, taj pogled koji učvršćuje, koji utemeljuje.“

Dragi ređenici, draga braćo i sestre! Marija je život vodila s Bogom i u Bogu, skrivena od pogleda znatiželjnika ali stalno prisutna u središtu otajstva Crkve. Svećenički život je takav. Ne pompa i taština, već tiho, ponizno služenje u Crkvi, za Crkvu i od Crkve za svakog čovjeka. Život je pred Mariju stavljao različite zahtjeve. Ona ih je razumijevala i prihvaćala iz Božje ruke i na njih odgovarala posluhom vjere. S druge strane, nama se često, zbog nesavršenosti naše vjere dogodi da nam život završi u ekstremima. U svećeničkom životu možemo uočiti tri vrste ekstrema u koje se može upasti ako se izgubi potrebna ravnoteža između suprotstavljenih  težnji.

1. Prvi ekstrem je: ili Bog ili svijet! Svećenik je pozvan biti uronjen u život i probleme naroda Božjega s kojim dijeli radost i nadu, žalost i tjeskobu (usp. GS 1), a ne dopustiti da mu srce zarobe proračunatosti, dvostruka mjerila, licemjerje i slijepilo svijeta. Kako to postići? Budite u svijetu, ali ne od svijeta, kaže Isus (usp. Iv 17,11.16). Svijet i problemi svijeta nisu naši neprijatelji. Sve stvorenje zajedno s nama, koji imamo prvine Duha, uzdiše i muči se u porođajnim bolima iščekujući slobodu i slavu djece Božje (usp. Rim 8, 22-23). No, naše je poslanje, u grijehom ranjenu svijetu, unijeti Boga. Marija će na svadbi u Kani, pred nevoljom u kojoj su se našli zaručnici kad je ponestalo vina ponajprije sa svojom molbom stati pred Sina. Potom će zaručnicima reći: „Učinite što kaže!“ Ne stavlja sebe u središte rješenja, ne nastupa preuzetno i ne zaustavlja pogled i očekivanja zaručnikâ na sebi, već ih usmjerava prema Kristu. Kao svećenici smo pozvani s velikom sućuti i osjetljivosti srca prepoznavati potrebe ljudi i svijeta ranjena grijehom. Pozvani smo stajati pred Stvoriteljem u svojoj posredničkoj ulozi, ali svaki put kad pokušamo sami dati odgovor na očekivanja svijeta, umjesto da ih usmjerimo na Krista, postajem robovi logike svijeta. Svijet, za koji će kardinal Sarah reći da ga ne valja ljubiti,  svijet je koji se izravno protivi Bogu, u ideologijama koje niječu ljudsku narav i njezine zakone, uništavaju ljudske živote, iskrivljuju i ruše moralna načela, obitelj i društvo. „To je ono“, kaže on, „što nazivamo prilagodba duhu vremena, konformizam, dogovor.“ Vi naprotiv, budite ljudi jasnoće, stava i moralnog integriteta; tvoje da neka bude da, tvoje ne neka bude ne, sve više od toga od zloga je (usp. Mt 5,37). Budite ljudi koji će poput Marije svijetu znati reći: „Treba učiniti što Krist kaže!“ I zapamtite: kada biste bili od svijeta, svijet bi vas ljubio, ali budući da niste od svijeta čeka vas sudbina Učitelja koji je sve to prošao prije vas (usp. Iv 15,19). No hrabri budite, on je pobijedio svijet (usp. Iv 16,33b). „Svojom ćete se postojanošću spasiti“ (Lk 21,19).

Ne bježite od ljudi u lažne sigurnosti. Budite ljudi srca. Svećenik je onaj koji prepoznaje svoju slabost, ali iz te slabosti naučio je trpjeti sa svojim narodom. Neka u vama povjereni vam vjernici ne nađu ravnodušna i nezainteresirana čovjeka, već njihove patnje nosite na svome srcu i u svojoj molitvi. Budite oni koje će ljudi tražiti i oni koje će ljudi slušati, u kojima će nalaziti jasan orijentir prema Kristu Gospodinu.

2. Drugi ekstrem je: ili molitva ili rad! U životu svećenika ali i svakog čovjeka koji teži Bogu, jedno bez drugog ne ide. Ora et labora!, zlatno je pravilo obnove duhovnoga života i crkvene discipline kada zapadnu u krizu. No, kako naći mjeru između molitve i rada, i kako svoj život pretvoriti u molitvu? Nažalost, danas nije toliki problem čovjeku pretjerana molitva, već odsustvo molitve. To je problem i svećenika. Pastoralni rad, a i svaki drugi rad, bez molitve završava u aktivizmu jer mislimo da sve ovisi samo o nama, pa nam nikada nije dovoljno vremena i nikada nam nije dostatan broj aktivnosti. I tu Sveto pismo pred nas stavlja Mariju. 

Sv. Augustin govori: „Ništa ne bi Mariji koristilo što joj je Bog povjerio da bude tjelesna majka, da nije najprije na još blaženiji način začela Isusa Krista najprije u svom Srcu, a potom tek u svome tijelu.“ Isto tako, samo onaj rad koji je začet najprije u čežnji ljudskog srca da Bog bude ljubljen, uprisutnjuje Boga i privodi k Bogu. Tako rad prožet molitvom postaje ljubav, a cijeli život neprekinuti čin ljubavi prema Bogu. Sve ostalo ima sudbinu neplodne smokve koju Gospodin proklinje ne našavši na njoj ploda (usp. Mt 21,20).

Isus nas opominje: „ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi“(Lk 9,25). Moguće je svojim radom, pameti i domišljatošću bljesnuti u očima svijeta. Ali rad, pa makar i najsvetiji; bilo to dijeljenje sakramenata ili ljubav prema najbjednijima, malo vrijedi za svećenika ako je bez Boga učinjen i sebičnim težnjama obilježen.

3. Treći ekstrem svećeničkog života je: ili ljubav bez križa ili križ bez ljubavi. Uživalačka kultura našega doba nameće i uvjerava da je ljubav prema čovjeku i Bogu moguća bez žrtve, u apsolutnoj slobodi bez ograničenja i odgovornosti. Dobro znamo da takva ljubav ne postoji i da je u Isusovoj žrtvi na križu ostvarena najveća ljubav. Ne postoji svećeništvo bez prihvaćanja žrtve. Štoviše, po uzoru na Krista, svećenik i žrtva jedno su te isto! Krist nas je u svećeništvu pozvao da idemo njegovim stopama i on nas poziva na prinošenje sebe odupirući se grijehu, ustrajnošću u istini, u opiranju osveti i svjedočeći ljubavi sve do smrti.

Papa Benedikt pojašnjava: „…svećenikovo suobličavanje Kristu ne ostvaruje se samo po evangelizacijskom, sakramentskom i pastoralnom djelovanju. Ono se također zbiva u žrtvovanju samog sebe i ispaštanju za druge, tj. u prihvaćanju vlastitih patnji i žrtava svojstvenih svećeničkoj službi s ljubavlju“. Svećeništvo koje se živi bez prihvaćanja žrtve i koje niječe križ je samo mlakost koja završava u lažnom milosrđu, opravdavanju grijeha – svojih i tuđih.
Drugi strana ovoga ekstrema je naglašavanje trpljenja zbog tereta poslušnosti, uzdržljivosti i skromnosti. Obveze koje ređenjem, pred Crkvom preuzimate, mogu vam postati izvorom osjećaja ogorčenosti i frustracije. No, zapovijed je radost i ako je prihvaćena u slobodi osposobljava za još dublju radost i slobodu. Svijet će vas uvjeravati da su sve to nepotrebne i prevelike žrtve. I ovdje se povežite s Marijom. Sve kreposti potrebne svećeniku, nalaze se u njezinu prečistom srcu. Njezina žrtva nije završila u viktimizmu i pretvaranju sebe u patnicu, u ogorčenosti na Boga, već u dubokoj nadi i radosti koja je plod dosljednosti i vjernosti Bogu. Takvu radost ovaj svijet ne razumije, niti obećava.

Dragi ređenici, draga braćo i sestre! Potrebno je ući u vlastitu nutarnju golotinju u kojoj duša spoznaje kakva je ona uistinu pred Bogom.

Ljubite samoću, tada ćete shvatiti da bez Boga ne možete učiniti ništa (Iv 15,5) i da sve možete u Onome koji je vaša snaga (Fil 4,13). Samoća nas dovodi do prave istine o sebi. Latinska etimologija riječi čovjek otkriva nam pravu istinu o čovjeku. Lat. homo – čovjek, humus – zemlja, od čega dolazi humilitas – poniznost. Dakle, čovjek je biće prolaznosti, iz zemlje uzeto i u zemlju se vraća. Svoju besmrtnost ima ne po sebi, već po Bogu. Zapamtite to, svima nam je stati pred sudište Božje (usp. Rim 14,10). No, dostojanstvo i slavu besmrtnosti čovjek ne prima po oholosti i bahatosti, već po poniznosti pred Bogom. Stav poniznosti je, dakle, jedini istiniti stav koji smijemo zauzeti pred Bogom i bratom čovjekom. Bez poniznosti razuma nemoguće je doći do istine, bez poniznosti srca nemoguće je ljubiti, bez poniznosti volje nemoguće je biti poslušan. I tu molimo Mariju da nas nauči pravoj poniznosti jer je Ona „posluhom postala uzrokom spasenja, za sebe i sav ljudski rod“, kako kaže sv. Irenej.

Ti si službenik oltara – donositelj Boga! Sveti Norbert kazuje: „O svećeniče, tko si ti? Nisi po sebi, jer si ništa. Nisi za sebe, jer si posrednik za ljude. Ne pripadaš sebi, jer si zaručnik Crkve. Nisi svoj jer si službenik sviju. Ti nisi ti, jer ti si Bog! Što li si dakle? Ništa, i sve?“

Nemojte banalizirati dostojanstvo na koje vas je milost Božja postavila. Geste časti koje vam narod Božji i Crkva iskazuje ne pripadaju vama, već Kristu koji u vama prebiva. S Marijom i psalmima ponavljajte: „Velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo!“ (Lk 1,49) i „Ne nama, ne nama Gospodine, već svom imenu slavu daj“ (usp. Ps 115,1).

Dakle, „Kristom se zaodjenuste“ (Gal 3,27), zato neka milost pokrije Vas, da u vama bude vidljiv samo Krist. S Pavlom ćete tada moći reći: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2,20). Amen.


[1] Usp. Franjo, Opća audijencija 18.studenoga 2020; KKC 2617.