Zagrebačka nadbiskupija

Uvod i homilija
u euharistijskome slavlju s umjetnicima

 
Milost Gospodina našega Isusa Krista,
ljubav Boga Oca
i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!
 
Draga subraćo svećenici: preč. g. Borna (Puškarić) i vlč. g. Anđelko (Katanec);
draga braćo i sestre,

postoje slavlja u kojima osjećamo posebnu ljepotu upravo izgovorenoga pozdrava u njegovu trećem dijelu – „zajedništvo Duha Svetoga“. Takvim slavljima svakako pripadaju slavlja u kojima su s nama braća i sestre umjetnici.

Svakomu je vjerniku i vjernici darovan Duh po kojemu smo Božja remek-djela; po Duhu je u nama Božja slika, da bismo bili umjetnici kršćanskoga življenja. Bez njega ne možemo Stvoritelja zvati svojim Ocem; bez njega nema Crkve ni njezina slavlja vječnosti na zemlji; bez njega nema navještaja ni velikodušnosti, ni svjedočenja ni svetosti.

Pa ipak, Gospodin umjetnicima povjerava posebne darove svoga Duha i ujedno ih poziva u dragocjeno poslanje suradnje s njime u djelu preobrazbe svijeta; u jačanju vjere i nade; u liječenju bolesti sebičnosti, u otvaranju pogleda za svjetlo neba.

Zahvaljujem na uvodnim riječima i na očitovanoj spremnosti još snažnijega ugrađivanja u rast naše Crkve. Poticaj je to koji trebamo ponizno prepoznati i razvijati gledajući čudesne plodove.

U neizrecivoj prisutnosti Duha, na početku se skrušimo i priznajmo svoje grijehe i za njih se pokajmo pouzdajući se u Božju veličinu i milosrđe, jer i kada mi nismo vjerni, On vjeran ostaje, da bismo živjeli mir oproštenja i radost spasenja.
 

Homilija

 
1. Trpljenje je zbližilo desetoricu bolesnika koji se nisu smjeli približiti zdravima. No, ta daljina nije bila daleka za Isusove uši i oči, za njegov pogled i za neočekivane riječi. Naime, on im ne kaže: Ozdravit ću vas. Ili: Budite zdravi. Nego jednostavno: Idite, pokažite se svećenicima, onima koji trebaju vidjeti i potvrditi vaše ozdravljenje.

I ta desetorica odlaze; još su uvijek bolesni; na njihovoj koži rane su žive, ali oni idu putem vjere, puni pouzdanja, jer Evanđelje ne govori o nekim izvanjskim znakovima da se nešto promijenilo. Obećanje koje su susreli u Isusovim riječima snažnije je od njihovih bojazni.

Ta desetorica vjeruju u ozdravljenje prije negoli su ga vidjeli. Evanđelist je zapisao trenutke ozdravljanja: „dok su išli“, dakle: u hodu, korak po korak, u njima se rađao njihov novi put, nastao na pouzdanju. Trpljenje im je jednako; pouzdanje im je jednako. Razlikuje ih samo to što se čovjek iz Samarije, čovjek koji je dvostruko isključen: zbog gube i zbog nepripadanja izabranomu narodu, vratio k Isusu i zahvalio mu.
 
2. Isus mu kaže da ga je vjera spasila. Ali, nisu li i ostala devetorica imala vjeru u Isusove riječi? U čemu je razlika? Očito da ozdravljeni Samarijanac ima u sebi nešto više od ostale devetorice.

Devetorici koja se nisu vratila očito je bilo i više nego dovoljno ozdravljenje. A nisu se vratili možda zbog toga jer ih je preplavila radost, ponovni susreti. Bogu je zacijelo draga njihova radost; raduje se njihovoj radosti, baš kao što ga je boljela i njihova bol.

No, možda se ne vraćaju jer ozdravljenost smatraju nečim što im pripada, svojim pravom, a ne darom i milošću.

Čovjek nije samo tjelesnost. Naša punina započinje prjelaskom u spasenje, u zajedništvo Božjega života. Bog je radi toga postao čovjekom, da bi našu prolaznost preobrazio u neprolaznost, da bismo živjeli u njegovu božanskom životu, a sa svojim nam je Sinom sve darovao.
 
3. Nekomu se može činiti da ovo Evanđelje baš i nije prikladno za izravan govor umjetnicima i o umjetnosti. Moj je odgovor glede toga uvijek isti: svako Evanđelje je za svaki poziv i za svako zanimanje; svima govori nešto važno. A ovo je iznimno prikladno za naše večerašnje zajedništvo s umjetnicima, jer govori poglavito o trome: o pouzdanju, o daru i o zahvalnosti. To su tri neizostavne odlike otajstva.

Obično se umjetnost promatra kao da je plod stečenih vještina i ljudskih nastojanja, kao neku vrstu zasluge. No, istinu o umjetnosti lakše ćemo susresti ako ju gledamo kao darovani trag vječnosti kojim svijet biva preobražen. Dakle: dar, a ne zasluga; čežnja i objava, a ne proizvod.

Zato imam potrebu reći da je važnost umjetnosti u sadašnjemu trenutku i u tome što ona gradi kulturu zahvalnosti. U njoj nije ništa samo po sebi razumljivo.

Umjetnost omogućuje iskusiti otajstvenu stvorenost svijeta i postojanja, otajstvenost koja se ne dopušta sužavati. Otajstvo nije dano čovjeku da njime upravlja, da ga nadzire; nije naša svojina. U otajstvo možemo biti uvedeni ili ga odbiti. Otajstvo je dar. Može nam biti objavljeno, da bismo mi bili njegovi dionici, a ne ono nama na raspolaganje.

Ako se zanemari otajstvo, počevši od stvorenosti, čovjeka se svodi na neki od njegovih vidika, ostavljajući ga u nedorečenosti i u beznađu, što je plod oholosti. Umjetnost nije takva.

4. Župnik ove župe sv. Blaža, preč. g. Borna (Puškarić), napomenuo mi je da će u ovome slavlju biti najviše glazbenih umjetnika. Stoga mi – nadam se – ostali neće zamjeriti, ako kao primjer uzmem glazbu. Ona nas uči: poniznosti, našoj krhkosti i susretu.

Uči nas poniznosti, jer i skladatelj i izvođač očekuju da se objavi otajstvo koje živi u njima. Ni skladatelj ne poznaje sve mogućnosti otajstva. Vjerujem da svaki glazbenik pred istinski velikim djelom osjeća svoje siromaštvo, ranjivost i pitanja: Kako otkriti svo bogatstvo? Može li na kraju takve izvedbe reći da je zadovoljan? Može li netko protumačiti otajstvo veličine koja nas ne ograničuje nego nas upotpunjuje?

U svakoj izvedbi živi osjećaj neuspjeha. Neko glazbeno djelo slika je ljudskoga života: ima svoj početak, središnji razvoj i završetak. Ne možeš se vratiti i ispraviti pogrješke, ali od njih možeš učiti i započeti iznova.

Izvedba traži sve što možeš dati, bez zadrške, pri čemu je odlučujuć i često najvažniji onaj dio koji je nepredviđen. Glazba je put bez početnih sigurnosti uspjeha i zbog toga je tako posebna. Ona uči krhkosti, nestalnosti, prolaznosti, jer je među umjetnostima najnježnija; ona izmiče i gotovo neuhvatljivo bježi.

Bez izvođača koji je tumač (inter-pret), koji daje život, glazba ostaje samo u nečijemu duhu ili na papiru. Izražavati se glazbom znači odmjeravati se s ljudskim granicama. Te granice osjećaju svi umjetnici.

Neka pomogne i primjer dramskih umjetnika, pri čemu oni trebaju osjetiti život drugoga i prenijeti ga, darovati drugima; 'posuditi' svoj život drugomu, odreći se sebe (nije li to Isusova uputa za sve koji ga žele nasljedovati?); doći do istine koja je lijepa, da bi se darovalo dobro. Tako i izvanjski najružnije dobiva po ljubavi svoju ljepotu, jer ima smisao. To je ljepota križa, snaga preobrazbe koja obnavlja i u kojoj ništa nije suvišno, osim zla i grijeha. Ali, oprez: Pogrješka nije suvišna.
 
5. No, danas kao da nema prostora za pogrješke. Na koncertima, na snimkama kao da nisu dopušteni pogrješni tonovi. Čini mi se da kršćanstvo i tu ima proročko poslanje: odgajati za spremnost na pogrješku. Nisu li svi kojima je kriterij prihvaćanja i razlučivanja bilo savršenstvo koje bi se postiglo ljudskim nastojanjima završili u oholosti?

Umjetnost je lijepa i po svojim pogrješakama, nesavršenostima. Da, Isus je rekao da budemo savršeni kao što je savršen naš nebeski Otac, ali na koje je savršenstvo mislio? Ponajprije na milosrđe. Zato imamo sačuvanu drugu njegovu rečenicu, kao tumačenje: Budite milosrdni kao što je milosrdan vaš Otac. Milosrđa nema bez pogrješaka.

Umjetnost uči pogrješivosti, stavu velikodušnosti poput Isusa koji govori o sijaču koji rasipa zrnje posvuda, sije obilato. Umjetnost u sebi ima okus prihvaćanja neočekivanoga. Ako umjetničko djelo, izvedba ne sadrže poteze nepreciznosti, odražava hladnoću i odbojnost.

Zadnje što bi trebalo biti 'umjetno' je umjetnost. Istinitost izražajnosti treba prevladati imperativ odnosa, boja, nota.
 
6. Koliko god umjetnost bila izazovna, ona je u svojoj biti prijateljska, jer je istinita. Ona se prenosi od čovjeka do čovjeka, kao i istinske vrjednote, pokazujući povezanost s dinamikom svjedočanstva svetih. Umjetnici koji su živjeli puno prije nas postaju nam prijatelji, pratitelji u svakidašnjici; oni nam govore da ima nešto veće od čuda.

Ponovno je glazba za to sjajan primjer. Ne trebaju nam velika djela. Dovoljno je nekoliko zvukova povezanih sa životom, na primjer iz poklika 'Aleluja', iz pučke popijevke, iz nacionalne himne. Koliko toga stane u nekoliko taktova, u par nota, kao što su one četiri početne iz 'Pete' Bethoveenove simfonije. Može ih se tehnički, bezosjećajno vidjeti kao najavu glazbene teme, ali one nisu radi toga napisane; one su više, poput glasa majke, zvuka kućnih vrata pri odlasku ili dolasku, poput molitvenoga uzdaha za dragom osobom, poput mirisa koji budi povjerenje…

Umjetnici imaju povlasticu, ali istodobno i teret, imaju prostore užitka i muke, da svaki dan ulaze u riznicu čudesnih oblika divljenja i neopisivosti.
 
7. Danas se na svim područjima, pa tako i u umjetnostima, poučava naglašavajući razne 'tehnike', racionalnost, usvajanje vještina bez emocija. Pa ipak, osjećamo da nešto nedostaje, da gubimo najbitnije, a to je duh.

Prateći suvremena umjetnička gibanja i laik može primijetiti da je skoro zabranjeno govoriti o ljepoti. Tko se to usudi kao da gubi na vrijednosti, kao da je izgovorio uvrjedu, kao da zaslužuje izopćenje, jer umjetnosti je, navodno, dovoljno da bude izazovna, to jest: provokativna. Osim toga, često se čuje da je poziv umjetnika 'propitivati stvarnost', ali tako da se pristaje biti zatočenikom prolaznoga, jer je to propitivanje zaustavljeno na pragu nadnaravnoga, onoga što ujedno i izaziva i poziva.

A što je izazovnije od ljepote; što stvarnost više propituje od ljepote, od iskrenosti života, od neizrecivosti? To nije slučaj samo s Hrvatskom. To je puno šira pojava; zbog toga i više zabrinjava.

Znam da vama, umjetnicima, nije lako danas u Hrvatskoj, ako sebe predstavite kao vjernike, kršćane, katolike; znam da umjetnici koji upućuju na ono što je onkraj praga prolaznoga teže pronalaze njima pripadno mjesto; da često nisu dobrodošli s nadahnućima u kršćanskome otajstvu, važnim i za Zagreb i za hrvatsku domovinu.
 
8. Znam i to da ulazim u opasnost reći previše, ali siguran sam da je vrijeme za korake koji izgledaju kao povratak, a zapravo su proročki iskoračaj: potražiti i moliti nadahnuća u krilu otajstva; umjetnosti dati da bude zalijevana zahvalnošću; ne dopustiti da se umjetnost poput siročeta smrzava u svratištima ružnoće, gdje se gube kriteriji i gdje sve može biti zvano umjetnošću. Umjetnost treba dom, toplinu srca, snagu osjećaja. Tako će i umjetnost uzvraćati snagom otajstvenoga zagrljaja Ljepote koja je spasila i koja spašava svijet.

I glazbenici govore da im se najviše prenosi stanovita 'glazbena logika', pri čemu se ne pruža pozornost maštovitosti i instinktu; osobnosti i nutarnjosti; čežnjama i iščekivanjima. Tada ostaje samo izvedbeni kalup, ljuštura, razum bez srca. Znamo da srce bez razuma živi u prividima, ali da da razum bez srca nema ništa osim shema. Logika dopušta ići s jednoga određenog mjesta na drugo, a maštovitost vodi posvuda.

Tako i mladi danas ne traže upute za uporabu, nego traže čovjeka, traže oca, majku, prijatelja, nekoga tko će im otkriti značenje koje ne završava u ništavilu niti zastupa život tako da promiče umiranje.

Nisu dovoljne note, nije dovoljna kutija s bojama i palete; nisu dostatna slova. Sveti Pavao kaže da „Božja riječ nije okovana“; Božji govor, ne slova. Ona mogu biti zatvorena, prepravljana, uništena, ali im Duh daje živjeti, svjedočanstvo iz kojega su nastala.

Umjetnost čovjeku omogućuje da se smije i da plače, da trpi i da se nada. U njoj su, baš kao u širini života, komplementarni trenutci ushita i tjeskobe; trenutci ekstaze (doslovno: 'stajanja izvan') i mistike (doslovno: otajstvenosti).
 
9. Baš kao što dramski umjetnici svojom osobom, svojim glasom i pokretom slikaju život, to isto rade kipari i slikari drugim sredstvima; to isto postižu glazbenici 'kistovima' svojih instrumenata. Slobodno se to kaže: slikari u rukama drže glazbene instrumente baš kao što glazbenici u svojima imaju dlijeto ili palete. Ne govorimo li da su boje određene snage, intenziteta i tonaliteta; ne doživljavamo li u glazbenome doživljaju da se glazbom slikaju i dočaravaju ozračja, prisutnosti i pojave?

Svaki istinski umjetnik teži prema beskonačnomu; pokušava se na svoj način približiti Otajstvu; oblikuje pitanje o smislu i traži odnos s onostranim. Umjetničko djelo koje ne izražava Boga ili njegovu odsutnost kao nositelja, makar i na skriven način, ne pobuđuje zanimanje. Umjetnost je cjelina duha i materije. Zbog toga je svaka glazba 'duhovna glazba'; svaka je umjetnost 'duhovna umjetnost', nesvodiva na materijalnost. Ostaje samo pitanje koja je duhovnost u pozadini. Tu kao kršćani, kao Crkva, nosimo svoju posebnost utjelovljenja, smrti i uskrsnuća Isusa Krista. To je objavljeno otajstvo u kojemu je Bog izrekao, izrazio, darovao Sliku sebe. Ono nas raduje svojom ljepotom do te mjere da smijemo govoriti i 'de pulchritudine crucis', i o ljepoti križa.
 
10. Braćo i sestre, u Evanđelju smo čuli kako su se iz bolesti, iz potrebe, iz nedostatka, susreli pouzdanje, dar i zahvalnost, snaga i plodovi preobrazbe.

Devetorici bolesnih bilo je dovoljno tjelesno zdravlje, a samo je jednomu, onomu koji je bio naizgled najnevažniji, trebalo spasenje. On nam je ostavio svoj život kojim je Isus za nas napravio veliko djelo svoje ljubavi, da prepoznamo put kojim je spasio svijet i nama dao da budemo dionici toga spasenja: zahvalnost u otajstvu lijepoga, obnovljenoga života s Bogom.

U konačnici, dragi umjetnici i umjetnice, sve je započelo molitvenim vapajem: Isuse, smiluj nam se! To je poticaj i za vas: svoju čežnju i svoju stvaralačku muku pretočite najprije u molitvu. Molitvom se otvaramo otajstvu, početku kojim Bog svojim Duhom po našoj vjeri čini velika djela.

Vi ste apostoli Ljepote. Ona se širi čežnjom, darom i zahvalnošću.

Amen.