Mi u krštenju već ovdje i sada postajemo dionici Kristove smrti i njegova uskrsnuća, ali već ovdje i sada pozvani smo živjeti kao Krist. Pozvani smo kao Božji suradnici svijedočiti ne samo da je Krist uskrsnuo, već da živimo za njega, a ne za sebe i svoje interese i užitke. Ako smo okrenuti samo prema sebi, onda ne možemo vidjeti potrebe drugih ljudi. No, naša osjetljivost za potrebe drugoga ne svodi se samo na materijalnu pomoć, da gladnome pružimo komad kruha, dom beskućniku, posao nezaposlenome, skrb za bolesnika, pomoć unesrećenome. Ne kuca uvijek netko na naša vrata da zamoli materijalnu pomoć. Ako ništa ne možeš položiti u prosjačku ruku, ali uvijek možeš nešto ponuditi njegovom umu, njegovu srcu i duši.
Ima među nama očajnika koji traže nekoga kome bi se mogli izjadati, ima siromaha koji traže podršku da ne klonu, ima onih koji u svojoj usamljenosti traže razgovor, ima onih koji traže pravi put u svome lutanju. Nitko od nas ne bi smio reći: nemam što dati! Ako ništa ne možeš položiti u prosjačku ruku, ali uvijek možeš nešto ponuditi njegovom umu, njegovu srcu i duši. Preko prispodobe o bogatašu i Lazaru, Isus nam želi otvoriti oči i srce da vidimo oko sebe ljude ne kao kamenje ili drveće, nego kao svoju braću i sestre u potrebi. Isus nas želi upozoriti da dijela milosrđa nisu samo preporučena, nego zapovjeđena. O njima ovisi naša vječna sudbina“, istaknuo je u propovijedi vlč. Reparinac.