Zagrebačka nadbiskupija

Mons. Valentin Pozaić, pomoćni biskup zagrebački

Homilija u misnom slavlju Večere Gospodnje

Katedrala, Veliki četvrtak, 21. travnja 2011.

Ovom Misom Večere Gospodnje, otvaramo sveto Trodnevlje vazmenog otajstva. U želji da se bolje pripremimo na spomen slavnoga Kristova uskrsnuća, započinjemo slavljem spomena na Novi i Vječni savez, sklopljen u Isusu Kristu, u prinosu žrtve njegova Tijela i Krvi, u prinosu njegova života Ocu nebeskom za sve nas pozemljare.

'Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu … usta od večere, odloži haljine … i počne učenicima prati noge'. Bog pere noge ljudima – poniženje nikad zamišljeno; Petar to nije mogao razumjeti. Sam Bog ustaje od stola, onoga u nebesima, silazi na zemlju među ljude i pere im noge: da bi svatko od nas mogao biti dostojan poziva - za božanski stol. Tim poniženjem – čovjek biva uzdignut: poniženje Boga – uzvišenje čovjeka.

Čuli smo kako Isus govori: 'Vi ste čisti, ali ne svi'. Po tim riječima Isus nam otkriva u čemu se sastoji čovjekovo uzdignuće: oslobođenje od grijeha. Samo tko živi u slobodi i ljubavi, oslobođen carstva zla, može sjediti s Isusom za svetim stolom, i blagovati Kruh života.

Riječi 'niste svi čisti' otkrivaju otajstvo zla u čovjeku: čovjek može odbiti ponuđenu Božju ljubav u Kristu, koji dolazi i poziva svakog dana, svakog od nas: 'Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu - i večerati s njim, i on sa mnom' (Otk 3,20). Žalosni primjer odbijanja Božje ljubavi, predstavlja lik Jude Iškariotskoga. Je li Juda gledao Isusa samo ovo-svjetskim interesima? Zar nije mogao opaziti nadljudsku dobrotu i ljubav?

Postavši čovjeku nalik, živeći među ljudima i za ljude, Isus je bio svjestan da se izlaže na milost i nemilost ljudske ranjene slobode, ljudskoj slabosti i bijedi, i ne manje: ljudskoj izopačenosti. Kroz svu povijest Isus biva izručen ljudskim rukama – u sudbinama onih koji u Njega vjeruju, koji Ga ljube i po njegovom primjeru nastoje živjeti.

Zlotvori svojim zlom danas ne mogu dohvatiti samoga Isusa – ali su im zato na dohvat ruke ljudi: Isusovi učenici, vjernici, zajednica vjernika – Crkva. Isus je znao da će biti izdan i napušten, osuđen i ubijen. Ljudski gledajući, takvi postupci mogu lako odvesti čovjeka u stanje ogorčenosti i mržnje. U tako svečanom času – Posljednja večera - Isus se suočio s nepravdom izdaje i nevjere u duhu najdublje poniznosti i najviše ljubavi. I u tim gorkim trenucima posvjedočio je istinu, koja će kasnije biti zapisana o njemu: 'prošao je zemljom čineći dobro' (Dj 10,38).

Isusovoj žrtvi na križu mogli su biti prisutni - tijelom i srcem i dušom - samo oni malobrojni u ono vrijeme, na onom mjestu. Odlazeći od nas, a jer nas je ljubio - ljubio nas je do krajnjih granica mogućnosti - nije nas htio napustiti: ustanovio je sakrament svoje stvarne prisutnosti među nama, sakrament ljubavi i života.

U dvorani Posljednje večere Isus ustanovljuje sakrament euharistije, nekrvne žrtve križa, kako bi svakome čovjeku, iz naraštaja u naraštaj, bila ponuđena mogućnost sjesti za stol s Bogom, imati udjela u otajstvu otkupljenja po Euharistiji - koja je punina Njegove ljubavi i života.

Ovlast i poslanje, koje je primio od Oca, Isus predaje na dar svojim učenicima: 'Ovo činite meni na spomen' (1Kor 11, 24) - 'Primjer sam vam dao - da i vi činite kao što ja vama učinih' (Iv 13,15). Živjeti kao Isus: To je preobrazba koju u čovjeku može izvesti blagovanje za svetim stolom Kruha života: pričesnik postaje sposoban misliti poput Isusa, djelovati poput Isusa, praštati poput Isusa, ljubiti poput Isusa – jer u sebi nosi Isusa.

I snaga naše slobode biva preobražena: od napasti za - samo-ostvarivanjem, prelazi u snagu i želju za - samo-darivanjem. Tko se otvori daru Euharistije i sam biva preobražen – kao osoba, počinje živjeti cijeli svoj život: kao dar za bližnjega.

Tko se hrani Kruhom euharistije počinje živjeti istim stilom života – kao Isus; postaje sjeme nove stvarnosti, novoga humanizma; Euharistija stvara ljubav solidarnosti, a ne pohlepu globalizacije. Rađa se nova zajednica: zajednica ljubavi, živi organizam – u kojem jedni ne mogu živjeti bez drugih; ne mogu postojati bez drugih; ne mogu ne suosjećati s drugima; ne mogu šutjeti o drugima: o njihovim potrebama i nevoljama, o njihovom poniženju i nepravdi nad njima, o povredi njihovih ljudskih i vjerničkih prava i dostojanstva.

Dometi su slavlja euharistije – neizmjerni, nepredvidivi, nepresušni… Zato se hranimo euharistijom blagovanjem, i klanjanjem, kad god imamo za to mogućnosti.

Iz slavlja Euharistije izvire nova kultura solidarnosti, po Isusovu primjeru i nalogu: 'Ovo činite meni na spomen' (1Kor 11, 24). Živite život žrtve i ljubavi - jedni za druge. Amen.