Zagrebačka nadbiskupija

Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački
Uvod i homilija
u euharistijskome slavlju
blagdana Prikazanja Gospodinova (Svijećnice)

Zagrebačka prvostolnica, 2. veljače 2020. u 18 sati

Braćo i sestre, zaustavili smo se prije pristupanja oltaru, da bismo zazvali Božji blagoslov na našu zajednicu i na svijeće, vidljivi znak današnjega blagdana; da bismo najprije zamolili Gospodina da nam daruje iskru ljubavi kojom su Marija i Josip prinijeli Bogu sebe i Dijete Isusa.

Zaustavili smo se, da bismo promotrili darove svojih bližnjih, večeras osobito redovnika i redovnica, osoba koje su posvetile svoj život Bogu i Crkvi i koje djeluju u našoj Nadbiskupiji. Zbog toga posebno raduje prisutnost mnogopoštovanih provincijala i provincijalnih glavarica, predvođenih ocem Slavkom (Sliškovićem), dopredsjednikom Hrvatske redovničke konferencije. Svima njima u ime našega Nadbiskupa, kardinala Josipa, očitujem zahvalnost zahvaljujući Gospodinu za njih.

Ovdje smo, braćo i sestre, jer želimo biti u Božjim rukama, nošeni Duhom Svetim, prikazati sebe iznoseći svjetlo svojih života, poziva, nastojanja, svojih ranjenosti i grijeha, svojih povrataka Ocu i obnove za nove početke.

Svatko će od nas gledati plamičak svijeće u svojim rukama. Što će u njemu vidjeti? Možda nešto što ne uspijeva rasvijetliti, prepoznati; možda život koji smo pozvani promicati i štititi od njegova začeća, možda živote za koje smo mislili da su ugašeni ili one koji trebaju našu toplinu. Bilo kako bilo, u rukama nam je svijeća na kojoj primamo dar svjetla od drugih. To budi u nama poniznost. Uđimo zahvalno u ovo slavlje, s radošću što je Krist ušao u naše živote i pobijedio svaku tamu.
 

Homilija

 

Liturgijska čitanja: Mal 3, 1-4; Ps 24, 7-10;
Heb 2, 14-18; Lk 2, 22-40

 
1. Kada se spomenu redovnici i redovnice i pokuša izreći njihova zajednička posebnost, tada ju se ona najčešće sažima u tri zavjeta: zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti, usmjerenih prema Božjemu kraljevstvu; življenih snagom privučenosti nebeskim kraljevstvom. Ono je središte traženja, nalaženja i prinošenja.

U Isusovu poslanju prikazanje u Hramu očituje prinošenje sebe Ocu i slika je onoga što je ostvareno u njegovu Vazmu, u muci, smrti i uskrsnuću, u cjelini otajstva Krista: u Božanskome trojstvu, u utjelovljenju, u Crkvi.

Nije rijetkost da se evanđeoski navještaj dopušta raslojiti i predstaviti kao određena trodjelnost i po formi i po sadržaju. Takav me osjećaj vodio i u ovo slavlje i otkrivao mi razne putove čitanja. Svaki od njih ima svoj odraz u redovničkome pozivu. Najizravnije mi djeluje put i način koji otkriva stvarni smisao Predaje.

2. Naime, u središtu Evanđelja je Isus. Primijetimo što se događa s tim Djetetom. Najprije vidimo da ga Josip i Marija donose u Hram. U njihovim je rukama, nakon što je Duh progovorio njihovu srcu; nakon što je tim Duhom začet u Marijinu krilu i rođen kako su navijestila Pisma. Marija i Josip donose ga u Hram, pri čemu taj prostor nije nipošto bez značenja, ali su od njega važniji ljudi. Primaju ga od Boga i predaju.

U Hramu ga susreće starac Šimun, prepoznaje nešto što drugi ne vide, i prima ga u naručje. Jednostavna gesta predivne Predaje! Šimun pak, zagledan u Dijete, izražava sreću i blaženstvo, predajući Dijete svima uz naznaku da je za uzdignuće i propast; da je znak osporavan.

Kao takvoga, on ga predaje Mariji, predaje ga Crkvi, držeći ga u rukama kao ispunjenje svoje čežnje, svjedočeći što je ispunilo njegov život. Treći je oblik Predaje onaj o kojemu govori Ana. Ne spominje se da ga je primila u svoje ruke, nego da je hvalila Boga. Primila ga je pogledom i srcem. I predala davanjem hvale.

Isus je došao na svijet, iz Očeva naručja u naručje Blažene Djevice Marije. Predaje se u ruke ljudima koji ga mogu prihvatiti ili odbaciti; predaje se u smrti na križu da bi ostao živjeti u Crkvi kao uskrsli; predaje nam se u kruhu i vinu, u svojoj Riječi, da bismo vidjeli, čuli, okusili vječni život. Jedno je u Evanđelju zajedničko ljudima koji su susreli Dijete: divljenje i zahvaljivanje Bogu.

3. U jutrošnjoj homiliji ovdje u Prvostolnici istaknuo sam još jedan put mogućega čitanja, koji otkriva tri životna pristupa, a time i tri važna obilježja koja su nam potrebna u življenju kršćanskoga poziva. Ta su obilježja ključna za razumijevanje poteškoća u našoj suvremenosti koje se odražavaju i u životu Crkve.

Prvi su Marija i Josip koji osluškuju Boga i slijede njegovu volju, znajući da to Dijete nije dano njima 'na raspolaganje'; ponizno žive ljubav jedno prema drugomu, pouzdajući se u Gospodina. Drugi je Šimun koji iščekuje, nada se, nosi u sebi sigurnost darovanoga sna i živi blaženstvo utjehe i sreće. Treća je Ana, koja je živjela mladost, bračno zajedništvo, smrt supruga, povučenost u samoću… Spoznala je da se ostvarenost njezina života nalazi samo tamo gdje je Gospodin. Tada ni osamljenost više nije teret, nego prostor hvalospjeva.

Braćo i sestre, zajedničko tim trima životnim putovima jest odnos s Bogom. Gledajući današnje tri temeljne poteškoće Crkve, pojedinaca i društva, zbog kojih nema radosti i oduševljenja, lako vidimo u nedostatku odnosa prema Bogu i prema vječnosti. Radosti nema tamo gdje se ne traži Božja volja i ne osluškuje Božji plan s nama; radosti nema tamo, gdje smo odbacili snove, gdje smo se odrekli čežnje, gdje je nada svedena na prolaznost želja; radosti nema tamo gdje se ne dopuštamo osloboditi od sebičnosti.

4. Svaki od tih putova u sebi nosi pitanja, ranjenosti i nesigurnosti, ali nas upućuju na povezanost očiju i srca ili bolje: srca i očiju, je treba krenuti od srca. Marija i Josip u srcu su susreli Gospodina; u srcu su živjeli sigurnost i onda kada su očima gledali nerazumljivosti, nejasnoće, suprotnosti.
Šimun je konačno očima vidio ono što je u srcu gledao cijeli život. I Ana je u hvalu prenijela ono što je srcem dodirnula, tako živo da joj dodir rukama nije bio potreban, baš kao ni apostolu Tomi pred uskrslim Gospodinom!

U Evanđelju postoji još jedan znakovit trolist: svjetlo, Duh Sveti, iščekivanje. On se tiče mogućnosti da čovjek ono što upućuje na Boga zatvori u prolaznost. Puno je svjetala koje stvara čovjek, a koje ne dopiru do ljudske tame, svjetla koja zasljepljuju, svjetla koja stvaraju novu tamu. Duh Sveti je začetnik dolaska Svjetla, koje ima Isusovo lice, koje je utjelovljena Riječ i zajedništvo ljubavi. I u svome duhovnom životu, u crkvenim planovima možemo se zavaravati svojim zamislima i provedbama. Tamo gdje Duh nije začetnik, Inicijator, svaka je inicijativa besplodna. I iščekivanje je važno. Čovjek koji ne iščekuje je nepokretan, a nepokretnost je znak da nema ljubavi. Tako smijemo reći da naš poziv i život Crkve zamire tamo gdje nema iščekivanja.

5. Vraćam se na početak: na čistoću, siromaštvo i poslušnost. Ne bismo se smjeli u našim susretima i slavljima zaustaviti na onome što nam djeluje neostvarivo, očajavati zbog onoga što naše oči vide kao prijetnju, nemogućnosti i neprilike.

Tim pogrješnim pristupom stvoren je dojam da se danas govor o pozivu u Crkvi često svede na pitanje o broju svećenika, redovnika i redovnica koji nam nedostaju, umjesto da se radujemo prisutnosti onih koji su tu. Božji neprijatelj, koji i Isusa iskušava, započinje upravo onim što oči vide: bilo lijepo, bilo ružno. A Isus mu odgovara onim što vidi srce, onim što vidi vjera i pouzdanje u Gospodina.

Današnja Radosna vijest nam dopušta vidjeti srcem i redovničke zavjete. Svaka spomenuta osoba u sebi sadrži sva tri zavjeta, ali možemo vidjeti i zasebne naglaske.

Marija i Josip odražavaju čistoću, jer u njihovu srcu nema zamjene za Boga; jer njihov pohod Hramu ne slijedi njihovu volju, nego Božju. Šimun odražava siromaštvo, jer mu nije potrebno ništa drugo, osim blaženstva ispunjenosti spasenjem; ništa drugo osim blizine lica Iščekivanoga. Ana odražava poslušnost, to jest pravu slobodu, u kojoj ne gleda sebe, nego drugima pripovijeda o Djetetu.

U tome duhu, dragi redovnici i redovnice, vidim ovaj dan radosti s vama. I čestitam vam na jedini smislen i primjeren način: zahvalom Bogu za vas. Ostanite osporavani znak po kojemu nas Bog obnavlja svojim Duhom i raduje vječnošću.

Amen.