Zagrebačka nadbiskupija

 
Zagreb, (IKA) – Druga postaja 32. ekumenskog hoda zagrebačkim crkvama u sklopu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana održana je u utorak 19. siječnja u grkokatoličkoj konkatedrali Sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. Križevački vladika Nikola Kekić sa svećenicima i bogoslovima Križevačke eparhije predvodio je akatist Milosrdnom Isusu. Taj akatist je u duhu dnevnog oblika molitve u Godini milosrđa na temelju brojnih izričaja o božanskom milosrđu Gospodina Isusa Krista u bizantskoj himnologiji sastavio dr. Aleksandar Roman, ukrajinski grkokatolički svećenik, vrsni teolog i pisac.

Pozdravljajući predstavnike kršćanskih Crkava i vjernike, vladika Kekić podsjetio je kako su apostoli slavenskih naroda Ćiril i Metod bili braća po krvi, ali i po duhu u prosvjećivanju i naviještanju Radosne vijesti slavenskim narodima, što je pak znakovito i za Molitvenu osminu. Spomenuo je kako se u toj konkatedrali od 1985. godine, koja je bila obilježena kao Metodova godina, svakog prvog četvrtka u 18 sati moli na nakanu jedinstva kršćana. Potaknuo je vjernike na molitvu "da nas Gospodin prosvjetli, da nas Njegov Duh Sveti vodi na tom putu zajedništva". Mi nismo krivi što se u prošlosti događalo, što su mnogi vladike i biskupi istoka i zapada i sjevera i juga iznevjerili Isusa Krista, zaboravljajući Njegovu molitvu pred smrt koju je uputio Nebeskoj Ocu 'Da svi budi jedno, kao što su Otac i Sin jedno'. No, mi smo odgovorni pred Bogom ako ništa ne činimo da ponovno pokušamo barem malo se približiti, da budemo kao prvi kršćani jedno srce, jedna duša. Tomu moramo težiti ne samo tijekom ove osmine, već tijekom cijele godine moramo pronalaziti načine da mi, kršćani, jedni drugima pristupimo, da se molimo, da cijenimo drugoga i drugačijega, rekao je.
Predsjednik Povjerenstva za ekumenizam i dijalog Zagrebačke nadbiskupije mons. Zvonimir Sekelj prenio je pozdrave zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića. U duhu zajedničke molitve potaknuo je "da nas zajedništvo različitosti, ali i bogatstva, koje smo ovdje doživjeli ispuni da budemo sposobniji uočiti Isusa Krista, Njega u kojemu bismo se svi trebali naći".

Predstavnik Srpske pravoslavne Crkve o. Mihajlo Žikić, prenoseći pozdrave metropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija, posebno se osvrnuo na poticaj same Molitvene osmine. Pokajanje je neophodno za put u Nebesko Kraljevstvo. Kršćani danas upravo kroz pokajanje, post, ljubav i molitvu i iskreno služenje Gospodinu mogu doći do onoga što je pouka naših molitava ove godine, a to je da čovjek kada se očisti uz pokajanje može biti svjedok živoga Gospodina. A kada imamo živoga Gospodina pred sobom, onda smo svjedoci te vjere, rekao je.
Protojerej Kirko Velinski iz Makedonske pravoslavne Crkve zaustavljajući se na zazivu iz akatista "molimo za svu braću našu u Kristu", istaknuo je kako je to "dokaz da imamo jednog Oca". Naime, i u samoj molitvi "Oče naš" nitko ne moli "Oče moj", već "Oče naš", jer On je naš Otac. Potaknuo je vjernike da o svom doživljaju zajedničke molitve razgovaraju sa svojim susjedima, da pomognu jedni drugima, te izrazio nadu da će Bog "po zagovoru sv. Ćirila i Metoda uslišati naše molitve da jednog dana svi budemo jedno". "A do tada trebamo i molili, ali i raditi na tome", rekao je.
Vlč. Branimir Bučanović iz Reformirane Crkve uvodno je spomenuo ekumensku povijesnu crticu vezanu uz najstariju crkvenu općinu u Luku, kada su vjernici koji su zbog teološke specifičnosti odlučiti prihvatiti evanđeoski put u 16. st., iz crkve koja je ranije bila rimokatolička, sliku Bogorodice predali katolicima. Riječ je o slici koja se danas štuje u svetištu u Aljmašu.

Govoreći o ekumenizmu danas, istaknuo je važnost povezivanja kršćana koji dijele zajednički sustav vrijednosti, te da ono što ih povezuje predstavljaju u svijetu, da ljude potiču kako bi Spasitelja našli ne u raznim ideologijama, filozofijama, i nekim drugim religijama, nego u kršćanskim crkvama.

To je ono što mi iz reformiranog kuta smatramo da je ključno u ekumenizmu: da budemo svjedoci onih temeljnih vrijednosti koje nas povezuju, da gradimo mostove zajedništva i suradnje, da poštujemo različitosti, da te različitosti ne nastojimo uništiti, nego sačuvati i da onda te svoje kršćanske različitosti prenosimo i širimo u društvenoj zajednici u kojoj živimo, zaključio je Bučanović.