Aktualnosti

 
 
Dragi župniče, velečasni gospodine Franjo (Mezak), prečasni gospodine dekane Ivane (Mikec) i ostala subraćo svećenici, drage časne sestre, braćo i sestre u Božjoj obitelji i u obitelji Crkve!

Predivno je biti u slavlju s vama u ovoj obnovljenoj kapeli svete Ane, koja je ovdje svakako više od četiri stoljeća, danas, kada slavimo Gospodina spominjući se i moleći zagovor roditelja Blažene Djevice Marije, svetih Joakima i Ane.

Kako ne zahvaliti svima onima koji su nam darovali dar dovršetka obnove, a koju ste, ponajprije zauzetošću svoga vrijednog župnika Franje, tijekom dvadeset i pet godina, znanjem i trudom izvođača te uloženim novcem ostvarili? Uistinu, vrijedno svake čestitke!

Vi znate tko je sve i na koji način pridonio i ugradio svoj trud u tu obnovu. A Gospodin, koji poznaje ljudska srca, najbolje poznaje i nakane, odricanja i prinose, kako materijalne, tako i duhovne, one koji ovim zidovima i umjetničkim djelima daju novu snagu, da budu duhovni dom i mjesto susreta staroga i novoga u Kristovoj prisutnosti.

U ovakvim prigodama naglašavam da naš život voli obnavljanja. Radujemo se kada se u zapuštenomu prepozna vrijednost, kada se oronulo osvježi, kada se nestabilno učvrsti, kada se ranjeno iscijeli, a nagrđeno uljepša. Tako je i s našim životima, kada grijeh radost pretvori u tugu, kada nam oduzme sigurnost i naruši mir, kada osjetimo ružnoću i bezvrijednost.

Ali Gospodin je po Blaženoj Djevici Mariji, po njenim roditeljima, imao svoj plan obnove svijeta i čovjeka. U svome je promislu odlučio vratiti nam ljepotu i darovati novi život.

Na početku ovoga slavlja zazivamo blagoslov na vodu kojom ćemo poškropiti našu zajednicu, u spomen na krštenje koje čisti od grijeha, kojim smo obnovljeni i preporođeni na novi život. Istom vodom poškropit ćemo i kapelu, jer njeni zidovi i druge sastavnice izvanjski govore o našoj vjeri i o našemu srcu.
 
 
Homilija
Liturgijska čitanja:
Sir 44, 1.10-15; Ps 132 (131);
Mt 13, 16-17
 
1. Stare nas građevine same od sebe pozivaju da razmislimo tko ih je i radi čega gradio; pozivaju nas da se sjetimo tko je sve u njima boravio, što je osjećao, kako se ponašao, do čega mu je bilo stalo, što je vidio i čemu se nadao.

Ta pitanja još snažnije odjekuju u nama, kada se nalazimo u crkvama i kapelama, jer su naši stari u njima saželi svoju vjeru, nadu i ljubav; sačuvali su bitno što su željeli prenijeti novim naraštajima. U tim građevinama postoje i sažetci mudrosti života.

One su nalik našim starima, djedovima i bakama, koji nas uče o sadašnjosti pokazujući iskustva iz prošlosti. Ponekad se treba više potruditi da bismo otkrili nijanse u toj riznici susreta prolaznoga i neprolaznoga.

2. Slaveći današnju svetkovinu vrijedno je zastati i pitati se o tome odnosu prijašnjega i sadašnjega. I Božja riječ koju smo slušali govori: o pokoljenjima i pretcima, o njihovim dobrim djelima i mudrosti, o baštini i o slavi koja se ne briše (Knjiga Sirahova) o potomstvu koje ispunja nadu (Psalam).

Kao Radosnu vijest Crkva je izabrala kratko Evanđelje, zapravo jedno od Isusovih blaženstava: Blago vašim očima što vide i ušima što slušaju. Može se činiti da su te riječi upućene ondašnjim Isusovim sugovornicima, ali Božja je riječ živa; Isus danas govori nama: Blago vašim očima i ušima.

Možemo, doduše, biti iznenađeni, jer bismo našli puno razloga da kažemo: Što to, Isuse, gledaju naše oči i slušaju uši? Zar svakoga dana ne vidimo: nemire, nasilja, zloporabe, korupciju, nepoštivanje… Što to ima s blaženstvom?

To je kušnja da previdimo dobro i da od njega odustanemo; da ne vidimo dar nad svim darovima: S Isusom Kristom je na svijet došlo ispunjenje i mi smo u toj punini kao i učenici nekada. I mi slušamo njegovu riječ i poznajemo ga. On je prisutan po ljudima koji čine njegova djela; vidljiv je po Crkvi koja živi od njegova Duha.

3. Zato ne bismo smjeli razmatrati Isusa tako da od sadašnjosti idemo prema prošlosti, nego iz sadašnjosti pogled usmjeravati prema sadašnjemu i budućemu, to jest: gledati očima Božje prisutnosti u Crkvi i u nama. Mi smo, Crkva, otajstveno Kristovo tijelo; u našim se dobrim djelima objavljuje Božja vidljivost. Mi smo dionici Božjega vremena koje traje i ne prestaje.

Molitva – razgovor i prinošenje s Kristom – i sveta pričest – primanje hrane vječnosti – daruju nam tu blizinu. Po tome i drugi lakše vide Boga u Crkvi i u svijetu.

Ipak, samo vjera, nada i osobito ljubav daju vidjeti Gospodina. Zato razlikujemo glagole 'gledati' i 'vidjeti'. Mnogi su Isusa gledali, imali ga kraj sebe, ali nisu otvorili srce vjeri i ljubavi, a njihove su nade bile negdje drugdje. I – nisu vidjeli najveću dragocjenost. I nama se dogodi da ne vidimo vrijednost i ljepotu onoga što nam je najbliže.

Na svima pak koji su zahvalni za dar vjere ostvaruje se drugo blaženstvo: Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju. Tu svoje mjesto imaju sveta Ana i Joakim. Nije teško zaključiti koliko su nadom čekali Spasitelja i vjerovali Božjemu obećanju. Imali su vjeru koja je vidjela i zbog toga su ljubili, bili blizu i radovali se.

Mi svoje crkve, kapele, groblja, razna mjesta koja su nastala iz pobožnosti i spomena obnavljamo prije svega vjerom, nadom i ljubavlju. Ako toga nema, neće se naći ni materijalna sredstva. Tamo gdje ima ljubavi, bit će i ljepote. Zato, od srca hvala Vama, dragi župniče Franjo, za Vašu vjeru i ljubav kojom ste vidjeli da ovo treba ostvariti; a blago i našim očima što gledaju obnovljenu i uljepšanu Kapelu, da bismo bolje vidjeli, vjerovali i voljeli Boga u svojim bližnjima!

4. Posebno je pak znakovito i lijepo da je ova kapela pokraj škole!

Više nije neko posebno otkriće činjenica da se nalazimo pod utjecajem one kulture koja pokazuje da joj je – u mnogočemu – važniji novac od ljudi; da prevladava idolatrija materijalnoga blagostanja, u kojemu stvari određuju koliku vrijednost ima život i ima li ju uopće.

U takvim okolnostima život slabijih je obescijenjen, neprihvaćen i neželjen, nalik teretu koji drugi trebaju podnositi. Kada se to dogodi, zabrinuti trebaju biti svi, a posebno dolazi u pitanje odnos prema starijim osobama koje su vrlo ranjive i kojima puno toga postaje teško.

Osim toga, živimo u kulturi u kojoj prevladava pojavnost, mladost, uspješnost, ona obilježja koja vode u previđanje otajstva života i vrijeđaju slabe; ne pridonose zajedništvu, nego otvaraju ponore samoće.

Napuštenost i osamljenost ljudi pokazatelji su bolesti društva. U osamljenosti nestaje svjetla, rastu strahovi, gubi se osobnost, vlastiti 'ja', koje nam pružaju ljudi s kojima živimo. Bez drugih se teško pridižemo, a u samoći ne može živjeti ni preživjeti radost.

Zato naš Gospodin obećava svoju trajnu prisutnost u euharistiji, svojim Duhom u svakome trenutku našega života. Ako nas čak i najbliži napuste, on nas ne zaboravlja i ne napušta. Njegova je prisutnost osobito zajamčena po svecima i blaženicima. A tko nam je bliži od Blažene Djevice Marije i njezine mame, svete Ane? Njima je lako reći sve.

Tu Božju prisutnost u Bibliji pokazuje slijed naraštaja. Ponekad je možda i zamorno čitati pokoljenja, tko se komu rodio i tko je koga naslijedio, ali je to i pokazatelj važnosti starine, da bismo uvijek bili svjesni da je iza nas duga prošlost; da su ljudi prije nas živjeli i trudili se i za nas; da si ne umislimo kako s nama sve započinje i da imamo pravo obescijeniti početke koji nam ne pripadaju.

5. Braćo i sestre, živimo u kulturi koja je pod snažnim utjecajem tehnike. I pritom usvajamo logiku da se više rijetko što popravlja. Gotovo sve se zamjenjuje novim: od dijelova raznih aparata i strojeva koje koristimo do odjeće i obuće. Taj pristup utječe i na našu duhovnost, na naša ponašanja i shvaćanja života. Ono što nam se čini potrošenim ili 'izašlim iz mode' jednostavno mijenjamo. Gubi se strpljenje, pokušaj da shvatimo kako je nešto izrađeno, te se takav pristup stvarima prenosi i na pristup ljudima. Tko nije koristan, materijalno koristan, postaje suvišnim.

Kultura je uvijek bila hrana ljudima, cijelomu narodu. Zato se dobro pitati čime hranimo narod, posebice djecu i mlade. Ako im život predstavljamo kao borbu, nadmetanje u kojemu je važan najjači, onaj koji je na nekome prvom mjestu, smijemo li očekivati nešto drugo nego da oni šire kulturu sukoba, probijanja do 'prvih mjesta' ne birajući sredstva. Tada je teško graditi ozračje istinskoga prijateljstva i zajedništva. Kao i svemu drugome, čini se da su i ljudi samo dio potrošnje, 'potrošna roba'.

A kultura koja se gradi na estradi i potrošnji potiče na put prema sreći koji ne dolazi do cilja. Tako su se i odnosi među naraštajima, između roditelja i djece, pretvorili u neku vrstu ugovornih odnosa, dokidajući nesrazmjer koji je potreban za odgoj.

6. Stoga nije čudno što se razvijaju ponašanja koja su nalik ucjenama. S jedne strane, stariji članovi obitelji ovise o mlađima, o brizi djece i unuka te su bespomoćni, ako te brige nema. Jednako tako, s druge strane, nerijetko djeca ovise o svojim roditeljima, djedovima i bakama, koji se mogu također postaviti ucjenjivački u odnosu na stanovanje, novčanu potporu i druge životne okolnosti.

Posljedica takvih odnosa, iz kojih je izbačena ljubav i pogled prema vječnosti, jest nestajanje uloge odraslih kao uporišta, kao smjerokaza, kao moralne sigurnosti. Jedni na druge ne gledaju u svjetlu blizine, pripadnosti i nužnih osjećaja, nego kao korisno i nekorisno. Ako gospodarska ili neka druga kriza mlade duže zadržava u kući roditelja, starci su svedeni na ulogu davanja prenoćišta i financijskoga dodatka. A nakon što prestanu odnosi korisnosti, otvaraju se prostori samoće. I stariji i mlađi trpe neizmjernu štetu i gubitke.

Tako se sve može svesti na logiku tržišta: obitelj, i škola, i poslovanje i odnosi među ljudima. Ali, takav pristup odudara od svrhe našega postojanja i življenja, od onoga što je vidljivo sažeto u svakoj našoj crkvi, a što je dojmljivo prisutno i u ovoj kapeli. Djeca to mogu ovdje, a naročito u župnoj crkvi, učiti od svojih školskih dana.

7. Uskoro će se napuniti i stota obljetnica otkako je Oton Iveković u ovoj kapeli (1924.) ostavio vrlo znakovite i vrijedne prikaze: Posljednje večere i likova: sv. Jeronima, sv. Ćirila i Metodija te bl. Augustina Kažotića.

Zašto mu je bilo rečeno da bi bilo potrebno naslikati baš te motive? Koji bi bio zajednički nazivnik i poveznica tih svetaca? Očito njihov dubok utjecaj na kršćanstvo općenito s posebnom povezanošću s hrvatskim narodom. No, u tome se ne bi smjela previdjeti njihov utjecaj na hrvatsku kulturu.

Prihvaćanjem kršćanstva prihvaćena je okosnica kršćanske kulture – euharistija, Božji dar nama, da bismo se darivali drugima, da bismo živjeli nesebično i velikodušno, gledaju svijet i ljude u svjetlu križa i uskrsnuća, u svjetlu Kristove vječnosti.

Tako susrećemo i svece koji su važni za naviještanje Radosne vijesti, ali i za kulturu cijele Europe, a osobito za Hrvatsku. Pozivam da ih svi još više upoznajemo i vidimo poveznice sa sadašnjim okolnostima, osobito u smislu obrazovanja i kulture. Sva su trojica, u različitim vremenima bili urešeni izvrsnim znanjem i pobožnošću.

Svetoga Jeronima poznajemo poglavito kao ljubitelja Svetoga pisma i kao njegova prevoditelja na latinski, ali i kao čovjek iznimno visoke kulture. Bio je poveznica između klasične rimske kulture i prjelaska zapadne civilizacije u kršćanstvo. Sveta braća Ćiril i Metodije, dolazeći s kršćanskoga Istoga širili su Radosnu vijest na narodnome jeziku, služeći se glagoljskim pismom, tako važno za naš cjelokupni kulturalni razvoj. Blaženi Augustin Kažotić, dominikanac, zagrebački biskup, i – kako ga zovu – 'savjetnik trojice papa', iz visokih europskih učilišta prenio je znanje i organizaciju školstva u Zagreb, sa snažnom osjetljivošću za školovanje siromašnih. Borio se protiv praznovjerja i pomagao u raznim područjima života u povezivanju kršćanstva i novih spoznaja, s posebnom ljubavlju prema knjigama i bogoslužju.

Osim tih likova, otkriveni i obnovljeni dijelovi starijih fresaka pokazuju likove svetih mučenika iz prvih kršćanskih vremena, posebno čašćenih u Rimu: čini se sv. Anastazije te sv. Ivana i Pavla.

Tako se i ovdje potvrđuje pravilo da nam stare crkve i kapele svraćaju pogled na vrijednost i važnost starosti, kako događaja, tako – još više – ljudi.

8. Dragi vjernici, ovo je novi susret. I baš zbog toga osjećam potrebu još izravnije zahvaliti vašemu župniku, vlč. Franji, na svemu čime je tijekom svoga pastoralnoga djelovanja u ovoj župi, ali i tijekom svoga bogatog svećeničkog služenja do sada: unosio Kristovu novost, gradio zajedništvo, vraćao snagu Kristovim oproštenjem, vjernike, a osobito djecu vodio u život u Kristu, blagoslivljao ljubav supružnika, bolesnima donosio utjehu, iz prolaznosti u vječnost ispraćao preminule.

Teško je zamisliti Desinić i ovaj kraj u posljednjih više od četrdeset godina bez velečasnoga Franje. I sada, kada je na pragu svoje mirovine i naizgled odlazi, on i da želi otići – ne može, jer živi u vašim životima, u svim naraštajima. Uz to, o njemu će govoriti puno djela obnove, vidljivih u župnoj crkvi i kapelama, a iznad svega u dušama ljudi.

Zahvalni smo u Nadbiskupiji što je prihvatio ostati na župi i duže nego što je redovito predviđeno, pomažući nam tako da se lakše iziđe ususret potrebi za svećenicima u drugim župama. Hvala Vam, dragi Župniče, za svako dobro koje ste učinili, za molitve i sebedarje, za svako trpljenje koje ste podnijeli i za radost u kojoj se odražava ljubav našega Učitelja i Gospodina.

 Čuli smo danas Sirahove riječi: „Dovijeka njihova loza ostaje i ne briše se dika njihova.“ Pjesma koja je nastala ovdje iz gledanja 'plavoga trnaca' (Đ. Prejac, Vu plavem trnaci); pjesma tako draga nama koji smo rođeni u kajkavskome ozračju, kao da je prerekla tu biblijsku riječ i progovorila o čovjeku našega Zagorja, noseći nadu koju vidimo i u ovoj obnovi:
„Pretrpel je muke črez jezero let,
al zopet bu brajda potirala cvet.“

Sveta Ana nek zagovara i štiti naše obitelji, potiče ih na hrabro življenje vjere i pomogne brinuti se za djecu i njihov odgoj u ljubavi kojom vidimo dalje od vidljivoga.
Amen.