Aktualnosti

Tijekom baroknih stoljeća, što stoga što nije bila do kraja završena, što zbog stradavanja u požarima i potresima zagrebačka je katedrala neprestano dograđivana i opremana novim oltarima, klupama, grobnicama, propovjedaonicom i brojnim drugim liturgijskim predmetima, kao i sve slične stolne crkve posvuda po katoličkoj Europi.

Nakon baroka, s promjenom nazora o umjetnosti, novu veliku promjenu donosi 19. stoljeće. S prvim znacima buđenja interesa za srednji vijek već krajem 18. stoljeća javljaju se prve težnje da se iz unutrašnjosti katedrale ukloni dio njezine novije opreme kako bi u većoj mjeri došli do izražaja stariji gotički elementi. Stoga biskup Maksimilijan Vrhovac uklanja veliki glavni oltar i otvara pogled prema monumentalnom svetištu katedrale. Njegova nastojanja nastavlja dalje biskup Aleksandar Alagović 1830-ih koji gradi novi neogotički kor za orgulje na zapadnoj strani glavnog broda katedrale, te biskup (od 1852. nadbiskup) Juraj Haulik koji najprije između 1847. i 1849. postavlja novi neogotički glavni oltar, a iza njega u svetištu skulpture na zidovima i vitraje na prozorima (izrađene u tadašnjemu središtu sakralne umjetnosti Srednje Europe, Münchenu), a potom 1850-ih nove orgulje i nove lustere u katedrali.

Sveobuhvatna neogotička obnova katedrale počela je, međutim, tek za njegova nasljednika nadbiskupa Josipa Mihalovića krajem 1870-ih a zahvaljujući nastojanjima đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, glavnog mecene hrvatske umjetnosti od 1860-ih do 1880-ih godina. U svojem poznatom proglasu o potrebi restauriranja katedrale objavljenom u Katoličkom listu 1874. biskup Strossmayer istaknuo je, naime, potrebu da se glavna crkva glavnoga grada Hrvatske učini dostojnom svoje uloge temeljitim preoblikovanjem pročelja i unutrašnjosti, na način na koji su preoblikovane brojne druge crkve Srednje Europe, poput katedrala u Kölnu, Bambergu, Regensburgu, Speyeru i drugih.

Cijeli tekst pročitajte na internetskim stranicama katedrala.hr