Aktualnosti

„Prepuni smo danas radosti u zajedničkom zahvaljivanju Bogu za novi plod svetosti što ga hrvatska zemlja pruža Crkvi u osobi mučenika Alojzija Stepinca, zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala svete Rimske crkve“, rekao je prije 16 godina, 3. listopada 1998. godine,  papa Ivan Pavao II. u homiliji na velebnom slavlju u Mariji Bistrici tijekom proglašenja blaženim zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca. Prigodom ovogodišnje obljetnice prenosimo tekst dr. Jurja Batelje iz novog Hrvatskog katoličkog kalendara Danica 2015., u izdanju nakladnika HKD Sv. Jeronima iz Zagreba.

Ne dam se natkriliti

Na grobu bl. Alojzija Stepinca u zagrebačkoj prvostolnici zapisana je rečenica koja je zoran opis njegove osobnosti i slika njegova života: “Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu – to je moje načelo. U ljubavi prema hrvatskom narodu ne ću se dati ni od koga natkriliti.”

Taj je natpis (epitaf) nakon mučeničke smrti bl. Alojzija Stepinca na njegov grob dao postaviti mons. Antun Ivandija, kustos zagrebačke prvostolnice. Ove dvije rečenice doista izvrsno predočuju sveti i mučenički život zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Više puta sam čuo primjedbu, pa i upit, zašto su baš te riječi stavljene na Stepinčev grob uz primjedbu da on te riječi nikada nije izgovorio. A on, ne samo da je te riječi izgovorio, nego one velikim dijelom izvrsno predočuju njegovu osobu i cjelokupan njegov život izgrađen na evanđeoskom načelu istine, pravde i ljubavi.


         
Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu
          
Kad je prihvatio izbor za zagrebačkoga nadbiskupa, dr. Alojzije Stepinac izabrao je za svoje životno načelo riječi iz Svetoga pisma: “U tebe se, Gospodine, uzdam” (Ps 30, 2). Snagom toga pouzdanja u Boga on je odlučio slijediti pravdu i osuđivati svaku nepravdu. Tu svoju odluku obrazložio je u nagovoru prigodom čestitanja za imenovanje zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom 3. lipnja 1934. Naime, nakon što mu je pozdravne riječi uputio pomoćni biskup mons. Franjo Salis, Alojzije Stepinac je uzvratio kraćim govorom u kojemu je istaknuo ovu misao: “Moji su nakana i cilj čisti.

Slijediti nauku križa te bez ikakvoga straha braniti katoličku istinu! Pravednost prema onoj – dilexi iustitiam et odi iniquitatem – [ljubio sam pravdu i mrzio nepravdu] to je moje načelo. Ogavnost prema svakoj nepravdi bila je duboko uvijek usađena u mojoj duši, kao što je i ljubav prema pravdi. Pa kao što sam bio za dobro svoga naroda spreman dati sve, tako sam spreman na sve i za Crkvu katoličku koja me je od najranije mladosti učila dati svakome što je njegovo i ljubiti ljude istinskom ljubavi.” Dakle, nije upitno da su Stepinčeve riječi ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu bile njegovo životno načelo koje je vrlo često tijekom svoga pastoralnoga rada riječima i djelom potvrđivao.

“U ljubavi prema hrvatskom narodu ne ću se dati ni od koga natkriliti”
           
Ove riječi nadbiskup Stepinac izgovorio je prigodom dijeljenja sakramenta svete Potvrde u župi Sv. Ane u Križevcima. Tu sjajnu rečenicu, koja bi morala biti uzor svakom Hrvatu, izgovorio je u okolnostima kada su se pojedini političari udarali u prsa hvaleći se hrvatstvom kao političkom inačicom, ali ne i stvarnim programom koji bi promicao hrvatsko ime, čast i kršćansko dostojanstvo hrvatskog čovjeka te njegovu kulturnu baštinu i državnost.

Hrabro sučeljavanje s protivnostima

Program kanonskoga pohoda i podjeljivanja sakramenta sv. Potvrde u križevačkom crkvenom kotaru Nadbiskup je donio i o tome obavijest proslijedio župnicima davno prije nego li se znalo da će Hrvatska seljačka stranka u Križevcima pripremiti komemoraciju u čast dr. Antunu Radiću i dr. Đuri Basaričeku koji su kao hrvatski poslanici 20. lipnja 1928. ubijeni u Saveznoj skupštini u Beogradu. Kad se nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac već kretao križevačkim kotarom i dijelio sakrament Potvrde, dr. Rudolf Gregurek (liječnik), predsjednik mjesne organizacije HSS-a u Križevcima, a po odluci dr. Mačeka, predsjednika HSS-a, dana 17. lipnja 1936., dakle, samo četiri dana prije Krizme u Križevcima, došao je u župni ured u Križevcima i uz prijeteće riječi iznio župniku svoje neslaganje sa svečanostima povezanima uz dijeljenje sakramenta Potvrde za dan koji je predsjednik HSS-a odredio kao dan žalosti.

Štoviše, dr. Grgurek je nagovijestio da u slučaju “bude li se dijelila sv. Potvrda toga dana, da ne će sudjelovati članovi organizacije niti u banderiju, a niti će se stavljati na bilo kakovu dispoziciju župnom uredu. Ujedno, da ne će biti i neki kumovi toga dana, već da će ići u drugu župu na potvrdu. Ujedno je izjavio da je toga dana dozvoljeno u Zagrebu i u drugim župama služiti Requiem za pok. Radića”.
           
Štoviše, uskoro su k župniku došli jedan gradski vijećnik, gradski načelnik i zamjenik ravnatelja policije i nastale prilike prikazali “alarmantnima” jer “se već letci štampaju protiv održanja Firme na 20. o. m. te se u letku poziva na apstinenciju bude li se Firma ipak toga dana držala”. U jednome od tih letaka pisalo je: “I u Križevcima htjeli smo održati zadušnice, ali nam to nije moguće. Buduć je za taj dan određena sv. Potvrda sa strane onih koji su to određivali ne vodeći računa o tom danu, kada se održavaju zadušnice i da je to dan opće hrvatske žalost, Župni ured u Križevcima bio je pravovremeno zamoljen da odgodi dijeljenje sv. Potvrde sa subotu na nedjelju 21. o. m., a na dan 20. lipnja da se održe zadušnice što bi se lagano izvesti dalo, no mjerodavni misleći da se dovoljno natjecati u Hrvatsku samo onda kada se bira župnik!”
           
“Prema tome, ne će se zadušnice održavati u Križevcima, ali je dužnost svih Hrvata da uoči 20. lipnja i na dan obljetnice izvjese hrvatske zastave ili naše narodne s crnim velom. Dužnost je hrvatskog naroda da toga dana ne sudjeluje ni u kakvim proslavama i svečanostima […].”
           
U ovom letku dr. Gregurek podmeće da župnik nije htio slaviti Misu zadušnicu što ne odgovara istini jer je župnik bio spreman slaviti Misu, ali je nije smio slaviti u crnoj boji, tj. za pokojne nego s istom nakanom, ali s tekstovima i u bijeloj boji radi oktave “Srca Isusova” što znači da liturgijski kalendar toga dana nije dopuštao pokojničku Misu. Osim toga, dio Križevčana bio je nahuškan da ih je župnik Valjak iznevjerio jer je za župnika izabran uz njihovu pomoć, a kad dođe do nadbiskupa, ne daje prednost njima, nego jugoslavenskom Sokolu koji je pozvao na doček Nadbiskupa.
           
Crkva je uvijek osluškivala bìlo naroda
           
Imajući u vidu sve ove neugodnosti, župnik je nadbiskupu Stepincu, koji se tada nalazio “na apostolskom putu”, poslao pismo s ovim zaključkom: “Kako vidite, oni isti ljudi, koji su od početka objave Firme znali na koji dan Firma pada, te čak bili članovi odbora, sada najednom prave pitanje o posve crkvenoj stvari. Zato uklonimo im razlog 'sukoba', koji kako izgleda u ime naroda samo oni žele i prenesimo cijelu stvar kako vam je predložena.”
          
Naime, da se izbjegne bilo kakav sukob koji su osmislili protivnici vjere, župnik Josip Valjak predložio je nadbiskupu u spomenutome pismu da bi se sv. Potvrda dijelila u nedjelju, a u subotu neka se održe sve one svečanosti koje su bile predviđene za nedjelju. Tako je u sporni dan, tj. u subotu, Nadbiskup podijelio svetu pričest, obavio pohod svih škola i pregledao knjige u župnom uredu, čime je izbjegnuto bilo kakvo nesuglasje.
           
Nadbiskup je u Križevcima svečano dočekan 19. lipnja 1936. Na zvonjavu zvona u 18 sati skupila su se društva i korporacije pred slavolukom, koji je bio podignut kraj kuće Bartaković na Štrosmajerovu trgu. Nadbiskup je došao u Križevce s pratnjom, vozeći se od Ravnoga na fijakeru. U ime gradskog poglavarstva pozdravio ga je senator Ivo Brodarić, a kod kapele Sv. Florijana dočekali su ga dekan A. Kolarić i domaći župnik Josip Valjak, te grkokatolički župnik s generalnim vikarom Križevačke biskupije dr. Šojatovićem. Uz kler tu su bili brojni predstavnici katoličkih organizacija napose gospođe Materinskoga društva. Ulicom Tustora sve se to mnoštvo približilo k slavoluku na Štrosmajerovu trgu gdje je nadbiskupa dočekalo ostalo građanstvo. Tu ga je u ime općinara pozdravio predsjednik gradske općine Rudolf Žagar, u ime župljana dr. Vladimir Crnčić, koji je spomenuo 500. obljetnicu starog grada Križevaca “koji je oduvijek odisao duhom rimokatoličke vjere i narodnošću hrvatskom”.
           
Nakon što je Nadbiskupa u ime križevačkog sestrinstva pozdravila Josipa Stilinović, oblikovala se povorka u kojoj su bili: muške i ženske narodne škole, zabavište čč. ss. kćeri Božje ljubavi, križevačko sestrinstvo, društvo franjevaca trećega reda, gimnazijalke i gimnazijalci, križarsko bratstvo, srednja poljoprivredna škola, Materinsko društvo, Društvo sveudiljnoga klanjanja, gradska glazba, više od 20 svećenika, mjesna inteligencija i činovništvo, predstavnici mjesnih vlasti te je kroz Ulicu kralja Petra prispjela na Trg bana Lackovića uz povijesnu crkvu Sv. Križa. Nakon kratke stanke povorka je kroz Baltićevu ulicu došla u Zakmardijevu i prispjela do župne crkve Sv. Ane. Tu je nadbiskupa pozdravio domaći župnik Valjak naglasivši: “Svetost sakramenta sv. Potvrde, koja, ne samo da ne može nikome biti na sablazan niti škoditi bilo živima bilo pokojnima, nego naprotiv donosi samo dobro, oplemenjujući žive, a uz to moleći pri dolasku i odlasku za sve pokojne, donosi i njima olakšanje i skraćuje im čistilišne muke. Bilo je pokušaja smetati Vašemu dolasku i Vašoj svetoj funkciji, no Vi ćete ipak blagoslivljati i za sve se moliti.”
           
“Tko u Vašem sv. činu gleda poniženje, škodu za žive ili mrtve, sličan je mladiću Savlu koji je gonio kršćane, ali je bio bačen s konja na zemlju i čuo glas: 'Ja sam Krist, koga ti progoniš'; tako će Gospod kazniti i one koji žele smetati Kristu u Vašoj preuz. osobi. Ali ta kazna neka i njima bude poput Savlu na sreću obraćenja, a mi ćemo ostati i dalje nepokolebivi katolici – Hrvati.” Nakon toga nadbiskupa je pozdravila Marica Mlinarić koja je krasnoslovila stihove domaćega pjesnika preč. gospodina Špire Petranovića. Potom je gimnazijalac Josip Rogelj (1. raz.) nadbiskupu uručio stručak biranoga cvijeća u crvenoj, bijeloj i plavoj boji.
           
Pri Nadbiskupovu ulasku u crkvu muški crkveni zbor izveo je pjesmu: Ecce sacerdos magnus – Evo veliki svećenik. Nakon što je u svetištu pozdravio križevačkog vladiku Dionizija Njaradija, Nadbiskup je progovorio vjerničkom mnoštvu o “vjeri pravoj, čvrstoj, dubokoj i plodonosnoj”. Nakon toga podijelio je oprost i obavio molitve s odrješenjem za sve pokojne župljane, a žive blagoslovio Presvetim Oltarskim Sakramentom. Nakon tih svečanosti dobrodošlice nadbiskup Stepinac je otišao u dvor križevačkog grkokatoličkog biskupa.
           
Toga dana navečer u 21 sat krenula je bakljada građanstva i društava od župne crkve do biskupskoga dvora. Uz gradsku glazbu i Hrvatsko pjevačko društvo “Kalnik” u povorci i bakljadi sudjelovalo je više od 2000 odraslih osoba. Nakon što je otpjevana pjesma “Hrvatskoj” Vilka Novaka, Nadbiskupa je biranim i zanosnim riječima pozdravio prof. Branko Jagar. Na njegove riječi Nadbiskup je vrlo srdačno zahvalio obećavajući “da će sve učiniti na slavu Božju i na korist naroda čiji je sin i one grude koju je sâm osobno obrađivao dugi niz godina”. Nakon oduševljenog klicanja intonirana je i otpjevana himna “Lijepa naša domovino”, a potom se narod uz svirku domoljubnih koračnica vratio u grad.
           
Crkva je uvijek uz svoj narod
           
U subotu je u 8 sati u župnoj crkvi bila slavljena sveta Misa za prvopričesnike kojima je nadbiskup Stepinac podijelio svetu pričest. U 11 sati slavio je pontifikalnu Misu uz svečanu i brojnu asistenciju. Za vrijeme Mise zanosno je pjevao mješoviti crkveni pjevački zbor.
           
Osvrćući se na podmetanja protiv ugleda župnika i vjernika u Križevcima i zlorabeći hrvatske nacionalne interese protiv vjerskih osjećaja, Nadbiskup je u propovijedi naglasio “da se u ljubavi prema Hrvatskoj ne da ni od koga nadkriliti”. Očito njegova nakana nije bila sebe učiniti većim Hrvatom od drugih, ali se osjetio ponukanim upozoriti da se u ime nacionalnog osjećaja ne smiju omalovažavati vjerske svetinje. Taj njegov istup sukladan je cjelokupnom njegovu biskupskom djelovanju u kojem je uspostavio ravnovjesje između kršćanskoga i nacionalnog osjećaja koji su neprijatelji Crkve uvijek pokušavali zlorabiti.
           
U 18 sati poslije podne Nadbiskup je u pratnji biskupa Njaradija i ostalih uzvanika posjetio gimnaziju, potom srednju poljoprivrednu školu gdje se “evocirajući uspomene iz svoga rada na selu […] zanimao za učionice, spavanje, stanove, gospodarske zgrade i obilazio sav posjed stare uzorne ratarnice”. Potom se u velikoj dvorani Hrvatskog doma susreo s gimnazijskom mladeži koja ga je dočekala i ispratila pjesmom.
           
Navečer u 21 sat u župnoj crkvi Sv. Ane nadbiskup je prisustvovao “duhovnom koncertu” crkvenog pjevačkog društva. Dirigirao je prof. Vjekoslav Hranilović.
           
Sutradan 21. lipnja, na Nadbiskupov imendan, grad Križevce i Nadbiskupa probudila je budnica gradske glazbe, a on je već u 7 sati slavio svetu Misu i potom dijelio sakrament svete Potvrde. U 16 sati, na zvuk zvona, sabrao se narod na oproštajne molitve i ispratio svog “milog, mladog natpastira koji ode u Miholjac”.^[1]
           
Vjernici Križevaca još su čvršće prigrlili vjeru koju joj je hrabri Nadbiskup navijestio i posvjedočio, a cijeli narod i danas se može osvjedočiti o istinoljubivost junačkog pastira koji je zagledan u križ Krista Spasitelja neustrašivo zastupao pravdu, osuđivao nepravdu, imajući na pameti riječi kojima je učio i hrabrio hrvatske katoličke akademičare i akademičarke 27. ožujka 1938.: “Mnogo se, istina, govori o ljubavi prema narodu. Ali nerijetko govore o njoj samo zato što koristi njihovom džepu. Drugi opet zato da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato što su željni slave. No za uvjerenog katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost.”^[2]
 
 
Objavljeno: Batelja, dr. Juraj. Ne dam se nadkriliti. Odj.: Hrvatska povjesnica. U: Danica 2015. Hrvatski katolički kalendar. Godište 134. Urednik Stjepan Razum. Nakl. HKD Sv. Jeronima Zagreb, 2014., str. 77-82.