Aktualnosti

Posljednje predavanje na ovogodišnjem 56. teološko-pastoralnom tjednu u četvrtak 28. siječnja naslovljeno "Milosrđe i empatija: teološko-psihološke perspektive" održao je dr. Davor Vuković. Uvodeći u temu, istaknuo je da je milosrđe jedan od središnjih biblijskih pojmova, no i aktualna stvarnost u suvremenom crkveno-teološkom govoru, te tema kojoj se predviđa temeljni značaj i u 21. stoljeću. Empatija, pak, predstavlja jednu od središnjih tema i pojmova suvremene psihologije i psihoterapije.

Već je po sebi znakovito da obje te stvarnosti dobivaju na novoj aktualnosti u suvremenom dobu koje je ispunjeno iskustvom zla, stradanja i patnje. U proteklom stoljeću to su dva svjetska i čitav niz lokalnih ratova, trgovina ljudima, izrabljivanje djece, a u najnovije vrijeme zlo terorizma, te patnja i stradanja izbjeglica. Kao odgovor na ta iskustva zla i iskustva ljudske patnje u kršćanskom ambijentu javlja se milosrđe, dok se u opće ljudskom ambijentu očituje sve snažniji val suosjećanja i empatije, rekao je dr. Vuković, te uputio na specifičnosti biblijsko-kršćanskog poimanja milosrđa s jedne, te suvremenog psihološkog poimanja empatije i suosjećanja, s druge strane.

Govoreći o milosrđu i empatiji u relacijskom i personalnom vidu, predavač je istaknuo kako je za "empatiju važna otvorenost drugome, ali i ostajanje pri sebi. U hrvatskom rječniku uvriježena je riječ biti pri-seban te tom riječju označavamo onu osobu koja je uravnotežena i s kojom možemo ostvariti suvislu i smislenu komunikaciju. Osoba koja je pri-sebna osjeća se integriranom, cjelovitom. Ona je svjesna sama sebe, i upravo tada je sposobna odnositi se prema drugima. Zdrava pri-sebnost uključuje razumijevanje samog sebe, te je uvjet mogućnosti odnosa s drugim i razumijevanja drugoga. Stoga je i prije nego što ulazimo u komunikaciju s drugima potrebno biti kod sebe, tj. pri sebi".

U tom vidu spomenuo je kako u suvremenoj psihologiji susrećemo pojam samo-suosjećanja kao procesa empatijskog razumijevanja samih sebe. Samo-suosjećanje odnosi se na strategiju prilagođavanja i konstruktivnog procesuiranja vlastitih osjećaja i stanja, na poseban način boli, patnje, slabosti, pogrešaka, ili pak drugih negativnih informacija koje se odnose na samog sebe. Konstruktivno procesuiranje znači da osoba vlastitu bol i patnju ugrađuje i ucjepljuje u cjelokupni životni tijek ne obezvrjeđujući pri tome vlastito iskustvo nego ga vrednuje te patnji i boli pridaje neki smisao.

Samo-suosjećanje je u pozitivnoj korelaciji s iskustvom sreće, te načelno govoreći, pridonosi psihičkom blagostanju osobe, ali i omogućuje stabilan iskorak prema drugom i uspostavu kvalitetnog odnosa s drugim, rekao je predavač te pojasnio da dok je "samo-suosjećanje usmjereno samom sebi, suosjećanje je bitno usmjereno drugoj osobi koja pati, i to s konkretnim nastojanjem da joj se pomogne. Suosjećanje počinje onog trenutka kada se primjećuje patnju druge osobe te kada ta patnja potiče na moguću akciju".

Kao što empatija i suosjećanje, uključuje važan dvostruki odnos – prema sebi i prema drugima, tako je i kod milosrđa, riječ o bitno interpersonalnom odnosu. Milosrđe se već kroz prizmu pojma "hesed", očituje u bitno relacijskoj i personalnoj dimenziji, rekao je dr. Vuković te podsjetio da pojam "hesed" u svom izvornom smislu uvijek pretpostavlja drugoga te se stoga njegovo značenje može ispravno shvatiti samo kao odnos prema drugome.

Milosrđe pretpostavlja drugu osobu, te uključuje povezanost i zajedništvo. Riječ je o suodnosnoj stvarnosti i zajedništvu Boga i ljudi, te ljudi međusobno, koje nadilazi izvornu, nagonsku povezanost, već predstavlja trajan stav, obavezu i odgovornost koja proizlazi iz slobodne odluke. Božje i ljudsko milosrđe dakle ima važnu osobnu dimenziju: ono je uvijek usmjereno konkretnoj osobi: uključuje drugoga, usmjereno je prema drugome, osobito prema onome tko je u patnji i bijedi. Istaknuo je kako u biti kršćanstva stoji milosrđe – kao Božji odnos prema nama i kao kršćanski odnos prema drugome, stranom, bijednom; kao aktivno suosjećanje i sažaljenje koje se pretvara u djelovanje koje drugoj osobi pomaže izaći iz patnje, zla, grijeha u kojem se čovjek nalazi.

Kršćanska poruka milosrđa nadovezuje se na opće i iskonsko ljudsko iskustvo suosjećanja s ljudima koji trpe. U tom smislu suosjećanje označava stav koji prekoračuje vlastiti egoizam i usredotočenost isključivo na sebe, te otvara vlastito biće drugima, osobito patnicima i nevoljnicima. Riječ je o izlasku iz samih sebe prema drugima, izlasku koji je izričaj čovjekove slobode i istinske humanosti.

Kršćansko milosrđe u sebi ima karakteristiku općeg ljudskog suosjećanja, nosi sa sobom osobitu kršćansku teološku motivaciju koja u nekim slučajevima i prekoračuje granice ljudskog (ljubav i milosrđe prema neprijateljima); milosrđe je također nošeno snagom vjere i Božje milosti, te proizlazi iz iskustva Božjeg milosrđa i dobrote.

Upravo u suvremenom svijetu i kulturi koju u dobroj mjeri obilježavaju egoizam, narcizam, ravnodušnost spram patnje i nevolje drugog, u takvom svijetu, bilo opće ljudsko suosjećanje i empatija, ali i nova aktualnost milosrđa predstavljaju osobiti odgovor na znakove vremena, ali su i sami znak nove nade u suvremenom svijetu, zaključio je dr. Vuković.