Aktualnosti

Prof. dr. Anton Tamarut održao je na 56. teološko-pastoralnom tjednu u srijedu 27. siječnja predavanje "Božje milosrđe u nauku postkoncilskih papa". Istaknuo je kako se čovjek osjeća malenim pred ovim likovima, njihovu nauku i životu, gestama koji čine jednu cjelinu.

K tomu je napomenuo da ako četvorici postkoncilskih papa pribrojimo i Ivana XXIII., imamo dvojicu svetaca i jednog blaženika. Nauk o milosrđu smijemo reći da je odgovor suvremene Crkve na suvremene potrebe našega vremena, za koje će različito pape različito reći. Npr. današnji Papa reći će da je to puno "velikih nadanja, ali i snažnih proturječja", rekao je.

Nadalje je podsjetio kako se Drugi vatikanski koncil u glasovitom govoru Ivana XXIII. Gaudet Mater Ecclesia opredijelio za ulje milosrđa, umjesto oružja strogosti. Tako se Crkva željela od početka pokazati "ljubaznom i dobrostivom majkom svima, punom milosrđa i dobrote". Dr. Tamarut pojasnio je kako se taj izraz u prvom redu odnosi na odijeljenu braću, ali se proteže prema svim slojevima Crkve.

Nadovezujući se na prethodnika koji je istaknuo kako u koncilskim dokumentima nema spomena riječi milosrđa, dr. Tamarut rekao je kako nam to pokazuje da nije ljubav tamo gdje se o ljubavi govori, već gdje se ljubav živi, gdje se duh ljubavi ostvaruje, kako se to ostvarilo na Drugom vatikanskom koncilu o čemu nam govori papa Pavao VI. (1963.-1978.). U nagovoru na posljednjem javnom zasjedanju Koncila istaknuo je kako je upravo pripovijest o milosrdnom Samarijancu bila paradigma koncilske duhovnosti. Koncil se ravnao prema tom duhu milosrdnog Samarijanca. Papa je u tom govoru rezimirao, ne toliko nauk, koliko duh Koncila. Unatoč tomu, što je to bio osvrt unatrag, bio je tu putokaz u budućnost.

Tu se govori o kršćanskom humanizmu, to upućuje na ono što je specifično za kršćanstvo, da u svakom čovjeku osobito u onom zaplakanom treba prepoznati Kristovo lice. To je i govor o teocentričnosti naše kršćanske vjere, dodao je.

Čovjek je na neki način ključ za poznavanje Boga. Da bismo upoznali Boga, potrebno je upoznati čovjeka. U pogledu Božjeg milosrđa dojmljiva je posebno misao Pavla VI. kako "svaki naš grijeh ili bijeg od Boga, pali u njemu plamen još snažnije ljubavi, želju da nas ponovno zadobije i ponovno uvrsti u svoj plan spasenja". U socijalni nauk Crkve Papa uvodi pojam "kultura ljubavi", kojoj bi trebali težiti napori kako na kulturnom, društvenom, ekonomskom, političkom području.

Govoreći pak o Ivanu Pavlu I. (1978.), istaknuo je kako je on u svome pontifikatu od tridesetak dana uspio reći jednu važnu riječ u osvrtu na radni sastanak američkog predsjednika Cartera, izraelskog premijera Begina i egipatskog predsjednika Sadata koji su upravo tih dana u Camp Davidu tražili djelomično rješenje zamršenih prilika na Bliskom istoku. Sastanak je završio molitvom Begina koji je citirao proroka Izaiju (49,14-15). Papa se na te riječi osvrnuo u audijenciji 10. rujna 1978. Tada je govorio o Bogu koji je i otac i majka (još više majka). Dr. Tamarut podsjetio je kako je taj Papa bio poznat po katehetskim mrvicama još dok je bio venecijanski patrijarh, a to je nastavio i u audijencijama.

Za Ivana Pavla II. (1978.-2005.) predavač je rekao "njega bismo uistinu mogli nazvati papom milosrđa". Nakon svoje prve enciklike posvećene istini o čovjeku, Redemptor hominis (1979.), drugu encikliku posvećuje otajstvu "Oca i njegove ljubavi" Dives in misericordia (1980.). Isus Krist je povezište i zajedničko središte obje enciklike. Na tragu koncilskih premišljanja u enciklici se njeguje povezanost teocentrizma i antropocentrizma i snažno ističe kristocentričnost Božjeg milosrđa. Krist milosrđe utjelovljuje i uosobljuje. Papa bit milosrđa nalazi u prispodobi o milosrdnom Ocu, gdje se radi o odnosu pravednosti i ljubavi. Tu se ljubav preobražava u milosrđe, i to u trenutku kad treba nadići strogi propis pravednosti.

Dr. Tamarut je spomenuo kako je posebnost milosrđa u tome što ona iznova vrednuje, promiče i izvlači dobro iz svih oblika zla što postoji u svijetu i čovjeku.

Papa je isticao kako pravednost nije dovoljna sama sebi, te upućivao na načelo u moralu summum ius, summa iniuria, jer ako pravednost ostaje sama za sebe ona će se uništiti iznutra, potrebna joj je dublja snaga, tj. ljubav koja oblikuje život.

Prema riječima predavača, Ivan Pavao II. je u duhu Koncila isticao kako je zadaća Crkve svijet humanizirati, učiniti ga čovječnijim, a to se ne može bez praštanja. K tomu je isticao kako Božja ljubav pored očinskih, ima i materinske značajke, što se posebno objašnjava izrazima rahamim - rehem.

U osvrtu na papu Benedikta XVI. (2005.-2013.), dr. Tamarut je uputio na encikliku Deus caritas est (2005.) u kojoj papa nadahnut Augustinom, teologijom ljubavi govori o kršćanskoj ljubavi, odnosno o Bogu koji ljubi strastvenom i osobnom ljubavlju, ljubavlju odabira. Papa tako pokazuje emotivnu stranu kršćanskoga Boga.

Po prvi puta čujem Papu govoriti o erosu, rekao je dr. Tamarut te pojasnio kako je to govor o strastvenoj ljubavi bez koje nema cjelovite ljubavi, ali koja ne može opstati samo na tom izvanjskom, strastvenom, već se mora prereći u djelotvornu ljubav, što u evanđelju slovi kao agape.

Poput svojih prethodnika, Benedikt XVI. želio je staviti kršćansku ljubav iz same Crkve, iz intime kršćanskog srca i staviti ga u središte kršćanskog života. U tom smislu ljubav nadvisuje pravednost, dopunjajući je u logici dara i praštanja.

Dr. Tamarut istaknuo je kako teolozi ističu pomak koji nalazimo kod Benedikta XVI. On ne stavlja kategoriju pravednosti kao posljednji temelj kršćanskog nauka Crkve, nego je to sad ljubav, caritas. U tom kontekstu Papa posvješćuje da ne može društvo biti humano bez caritasa.

Papa Franjo u kontinuitetu nauka svojih prethodnika stavio je milosrđe u središte svojega služenja. Dr. Tamarut uputio je na uvodni govor Ivana XXIII. i homiliju koju je papa Franjo izrekao na kraju posljednje Biskupske sinode, te istaknuo kako se vide osobite sličnosti poglavito kada govori o starijem sinu iz prispodobe o milosrdnom ocu. Papa se zalaže da Crkva osjeti milosrđe, ali i da i ona sama postane milosrdnija.

Tu je ta snaga koju ponekad ne možemo do kraja razumjeti, jer se čini da je prenaglašena, ali je Papi stalo do toga, da ukoliko želimo biti instrument Božjega milosrđa ne možemo ako to sami na sebi ne osjetimo, pojasnio je predavač te je podsjetio na neke od pojmova koje rabi Papa opisuje kakva bi trebala biti Crkva: 'poljska bolnica', otvorenih vrata, mjesto besplatnog života za siromašne, Crkva koja izlazi na periferije i ima osjećaj da pruži plod vlastitog iskustva. Tako njegova teologija milosrđa ima tri dimenzije kristološku, eklezijalnu i misijsku.

Predavač je podsjetio kako papa Franjo upućuje na sakrament pomirenja, za kojega ističe da ga je potrebno staviti u središte, jer omogućuje ljudima izravan doticaj s veličinom Božjega milosrđa.

Primijetio je kako kod pape Franje uz 'milosrđe' kao jednu od najčešćih riječi nalazimo riječ 'nježnost'. U kontekstu nauka o milosrđu govori o revoluciji nježnosti.

Zaključujući predavanje, dr. Tamarut istaknuo je kako je svim papama kada je riječ o nauku o milosrđu zajednički kontinuitet nauka, jer svaki se od njih poziva na svoga prethodnika, te duh dijaloga koji su naslijedili od Koncila i misijski elan. Svi pokušavaju dati odgovor vjere na stanje u Crkvi i svijetu, osjećaju odgovornost da ovaj svijet treba milosrđe.

U konačnici, svi oni naukom o milosrđu pružaju poruku radosti i nade o Bogu, bogatu milosrđem, objavljenom u Isusu Kristu. Svi nas oni pozivaju na milosrđe i praštanje, i zato geslo godine "Milosrdni kao Otac", zaključio je dr. Tamarut. U raspravi je prof. emeritus dr. Ivan Golub dao kraći osvrt na milosrđe koje je sam imao prilike "osjetiti" kod Ivana XXIII. i Pavla VI. (IKA)