Objavljeno: 30.06.2014.
Središnje euharistijsko slavlje o svetkovini sv. Petra i Pavla u zagrebačkoj župi sv. Petra predvodio je pomoćni biskup zagrebački Mijo Gorski. U koncelebraciji su bili domaći župnik Josip Golubić, svećenici Maksimarsko-trnjanskog dekanata, kao i svećenici koji sudjeluju u župnom pastoralu.
Čestitajući blagdan župe, uvodeći u slavlje biskup je rekao „neka nas milosrdni Bog koji se prema Petru i Pavlu pokazao tako dobar i zaboravio njihove promašaje, zatajenja i progonstvo neka nas taj isti Bog dotakne u našim savjestima i oprosti naše grijehe".
Na početku prigodne homilije biskup Gorski je podsjetio na životne putove dvojice apostolskih prvaka: Petra, buntovnog ribara, nagle naravi, koji je unatoč mnogim poteškoćama i slabostima na kraju prepun ljubavi prema Kristu dao svoj život i Pavla učenog Židova, gorljivog za Božjim zakonom, uvjerenog farizeja, ali i progonitelja kršćana koji je sudjelovao u mučeništvu sv. Stjepana, da bi na kraju dopustio da Isus dotakne njegovo srce i promijeni ne samo njegove misli, nego da potpuno promijeni njegov život.
No, ono što združuje njih dvojicu je osobita ljubav prema Isusu Kristu, to je vjera koju su obojica posvjedočila mučeničkom krvlju, a ta ljubav proizlazi iz činjenice da su ga osobno susreli, te su od slabih i grješnih ljudi postali stupovi Crkve, navjestitelji Evanđelja, misionari Božje riječi. Doista, samo susret s osobom Isusa Krista može promijeniti čovjeka, ništa drugo, nikakav zakon, nikakve norme, nego susret s osobom koja dotiče ne samo naš um, nego i srce, naglasio je, te podsjetio kako Krist briše podjele, a ipak svakoga ostavlja onakvim kakav jest.
To je širina Crkve: i danas svatko sa svojim karakterom, sa svojim naravima, sa svojim slabostima i sa svojom grešnom prošlošću može doći pred Isusa Krista. Bog ne otpisuje niti jedno ljudsko biće, stoga mi kršćani po tom činu nosimo u sebi jednu širinu prihvaćanja, rekao je propovjednik, te ukazao na činjenicu, da se ni prvi vjernici nisu se stidjeli ni Petra i Pavla iako su znali kakvi su bili. No, vidjevši njihove iskrene namjere oni su ih prihvatili i postavili ih u sredinu.
U tom kontekstu je upitao „kako bismo danas reagirali da nas netko poput Petra bezočno zataji, a onda dođe i kaže 'oprosti, nisam tako mislio', ili da nas netko krvoločno progoni kao Pavao, a onda dođe i kaže 'oprosti, bio sam u krivu'. Bismo li im dali mjesto u svojoj sredini s punim povjerenjem, bismo li mu dali mjesto u Crkvi da bude vođa, bismo li mu dali mjesto u narodu da ga vodi. A upravo se to dogodilo s Petrom i Pavlom koji su od ljudi sa svih slabosti uz Božju milost stali na čelo Crkve. Tu se postavlja pitanje, ako propovijedajući obraćenje sami u njega ne vjerujemo, što onda radimo?"
Nadalje, biskup je istaknuo kako smo danas posebno pozvani promišljati o našoj aktivnoj prisutnosti i odgovornosti u Crkvi, kako bi ona uistinu mogla biti sve više jedno u sebi, a misija u svijetu.
Pozvani smo osobito primjerom i riječi Petra naših dana, pape Franje surađivati s Bogom u izgradnji zdravoga ljudskog društva, u ljubavi prema siromašnima na zemlji, kojima trebamo prenijeti konkretan znak Božje ljubavi i providnost u naviještanju Krista i oslobođenja onima koji ga ne poznaju te zaslijepljeni uživanjem lažne slobode postaji zarobljenici svojih prohtjeva.
Tražiti nove putove i metode, hrabro poput Pavla iskoračiti među pogane, čuvajući apostolsku baštinu, naglasio je biskup, te podsjetio kako i Petar i Pavao nisu tražili izmjenu zakona, čak ni onih zbog kojih su bivani ubijeni. Naprotiv, oni su odgajali vjernike da žive po savjesti. Nikakav zakon te ne može spriječiti da živiš po savjesti, rekao je biskup, te upozorio, kako to dakako ima i svoju cijenu, te uputio na lik bl. Alojzija Stepinca koji je na sudu rekao „moja je savjest čista". U tom kontekstu je pred vjernike postavio pitanje „koju smo cijenu spremni platiti za svoju čistu savjest?"
Ostati vjerni Kristu trajni je zahtjev svih vremena, naglasio je biskup, te podsjetio kako su i danas tisuće i tisuće izložene progonu i smrti zbog Isusa Krista. Posvješćujući važnost svakodnevnog svjedočenja vjernosti Kristu, istaknuo je kako se ona ne očituje samo u mučeništvu, već je i svaki trenutak kojeg bismo najradije izbjegli uvijek žrtvovanje sebe samoga radi većih i boljih vrijednosti.
Nema kršćanstva bez križa – to je zabluda u koju upadaju oni kršćani koji traže instant zdravlje i instant utjehu – nema vjere bez svjedočanstva, nema kršćanina bez spremnosti na žrtvu, ustvrdio je biskup Gorski.
Na kraju homilije biskup je naglasio kako su i nama danas upućena pitanja „ što vi kažete tko sam ja? I ljubiš li me?". Ako odgovor nije osoban kao Petrov, onda život vjernika nije nikakav. Samo iz tog odnosa moguće je ispovjediti „Isus Krist je moj Bog, Isus Krist je moj Spasitelj. Samo iz tog odnosa moguće je dati život, rekao je kraju biskup Gorski.
Nakon popričesne molitve riječ zahvale izrekao je župnik Golubić, a kao sjećanje na ovu proslavu biskupu Gorski je poklonjena slika zagrebačke katedrale, rad župljanke ak. Slikarice Željke Bašlin.
Euharistijsko slavlje pjevanjem je uveličao zbor pod ravnanjem don Ivana Urlića uz orguljsku pratnju Ivana Bosnara. (IKA)
