Aktualnosti

Pozdravna riječ
prigodom proslave Dana Katoličkoga bogoslovnog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu

 
Preuzvišeni gospodine Apostolski nuncije,
cijenjena gospodo rektori:
rektore Sveučilišta u Zagrebu, profesore Boras,
rektore Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, profesore Tanjiću,
izabrani rektore Sveučilišta u Zagrebu, profesore Lakušiću,
poštovani: Prorektore, dekani i prodekani, profesori i profesorice,
dragi studenti i studentice, dragi uzvanici i prijatelji!
 
1. Drago mi je da mogu biti s vama i da vas, kao izaslanik Velikoga kancelara KBF-a, zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, sve mogu od srca pozdraviti i u ovome svečanom akademskom činu čestitati gospodinu dekanu, profesoru Josipu Šimunoviću, i cijelomu našem Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu njegov Dan.

Dan Fakulteta okuplja, dopušta primijetiti dragocjene prisutnosti, osvježuje susrete, skuplja postignuća, suočava se s poteškoćama, jača zajedništvo, potvrđuje vrjednote i čuva otvorenim prostor budućega.

Od kada se nalazim u nekome odnosu s raznim sveučilištima – kao student ili kao djelatnik ili samo kao promatrač – naviknut sam slušati kako se sveučilišta nalaze u izazovnim, zahtjevnim, dinamičnim vremenima; u traženjima, tranzicijama, procesima prilagodbe i usklađivanja, nutarnje 'homologizacije ili diversifikacije', a sve radi veće učinkovitosti ili usklađenosti s potrebama društva ili s nekim ciljevima koji bi bili odgovor na suvremena previranja.

U konačnici, u životu sveučilišta ne postoji vrijeme u kojemu ne bi bilo ustrojavanja i preustrojavanja, povezivanja i usmjeravanja. To je razumljivo i poželjno, ako ne postane svrhom samomu sebi.
 
2. Zato u tome ozračju izdvajam nastojanje koje vidim kao novu vrijednost s obilježjem istinskoga sveučilišnog duha, a to je iskorak prema dvopredmetnomu studiju teološko-religijskih znanosti, u suradnji Fakulteta s Hrvatskim katoličkim sveučilištem.

Čini mi se da to otvara obzore itekako potrebne hrvatskomu društvu: interdisciplinarnost, koja se ne da svesti na multidisciplinarnost, te povezanost i upotpunjavanje (komplementarnost) teoloških studija s drugim humanističkim i društvenim znanostima, kako bi se gradilo sigurne temelje cjelovitoga humanizma, usmjerenoga prema ispravnomu vrjednovanju i razvoju ljudske osobe u svim njezinim protegama, odgovarajući pritom i na sve snažnije vapaje za solidarnim humanizmom koji ljudsku osobu stavlja u središte obrazovanja, u okviru odnosâ koji oblikuju društvo zajedništva, odgovornosti i nade.

Cjelovitost ljudske osobe, njezina ontološka slojevitost u kojoj je duhovno nerijetko zapostavljeno, te upućenost osobe prema drugomu i prema onomu što je onkraj vidljive zbilje, pitanja su koja trebaju istinski zaokupiti svako ozbiljno promišljanje, ne samo teološko, nego i društveno, političko, gospodarsko, demografsko, kulturalno, ono koje se tiče razvoja, budućnosti i mira.

Vjerujem da je važnost društveno-humanističkoga znanstvenoga područja, kao i umjetnosti, u vremenu ratnih razaranja u Europi, razvidnija. Kršćanstvo sa svojom baštinom, premda i danas vidimo pokušaje njegova zlorabljenja, upućuje na izgrađivanje osobe, na konačni smisao, na otvorenost za susret onkraj prolaznoga.
 
3. Pred događajima koji nam obuzimaju dušu i zasjenjuju pogled na budućnost, misli me vraćaju na rečenicu koju je papa Pio XII., suočen s prijetnjama rata, u radio-poruci 24. kolovoza 1939. uputio onima koji su se osjećali snažnima i moćnima: »Opasnost je blizu, ali još ima vremena. Mirom se ne gubi ništa, ratom može biti izgubljeno sve.«

Doista, pregovori teško donose ploda, ako nisu građeni na iskrenosti susreta, na prihvaćanju drugoga, na spoznaji da nema pravednoga društva i mira među narodima bez prihvaćanja vječne Istine koja nadvisuje i rasvjetljuje sve povijesne istine i sva povijesna razmimoilaženja i nesuglasice. Gdje je zanijekana Istina na kojoj sve počiva, otvara se prostor laži koju se nameće i prihvaća kao istinu; ona uskoro daje 'opravdanje' nepravdi, nasilju, otimanju, zatiranju ljudskosti i brisanju spomena.

Sve smo to već vidjeli i iskusili u bolnome hodu hrvatskoga naroda i u preobrazbi našega društva, suočeni s istom matricom laži, izrasle iz komunizma koji je nijekao Boga i koji se bojao svakoga odnosa građenoga prihvaćanjem istine o Bogu. Rat je uvijek pokazatelj da je negdje zanijekana istina i da je zaboravljen Bog.

U slavenskim jezicima riječi istina i pravda međusobno izmjenjuju značenja. I na ukrajinskome i ruskome jeziku 'istina' se kaže i »правда«.

No, u ovome trenutku, kada se lažima kuša nadomjestiti istinu i nametnuti neku 'novu pravednost', nepomućena stoji riječ da Pravednosti nema bez Istine, bez Onoga koji za sebe reče (ukrajinski): » Я дорога, і правда, і життя.« (Iv 14, 6) – „Ja sam Put, Istina i život.“ Tko prihvati Istinu, otvorio je put pravednosti i miru.

Prije negoli se ratnim nasiljem razaraju obiteljski domovi, bolnice i učilišta, uništavaju djela uma i remekdjela duha, netko je dopustio da u njemu bude narušena i unakažena Božja slika.

Sveučilišta su, sa svim svojim znanstvenim područjima, poljima i granama, svojim odgajanjem i izgradnjom umjetnošću, pozvana oplemenjivati spoznaje, susrete, živote pojedinaca i društva. A ovaj Bogoslovni fakultet ima puno mogućnosti za obogaćivanje takvoga pristupa, nužnoga za budućnost Hrvatske i Europe.
 
4. I na kraju neka u ovoj prigodi bude spomenuto da nam je, uz sva ograničenja i nemogućnosti, uvijek drago vidjeti pomake pune nade. Naime, poznato vam je da je i zgrada u kojoj djeluje KBF oštećena u potresima. Radi toga je – svjesna potreba Fakulteta – naša Nadbiskupija za njegov život i rad, dok bude trajalo obnavljanje zgrade njegova sjedišta u Vlaškoj ulici, uredila prostore u kompleksu Sjemeništa na Šalati, uloživši oko sedam i pol milijuna kuna, to jest oko milijun eura svojih sredstava. Usput rečeno, to je pokazatelj da se konstrukcijska obnova, ako se ne postavljaju nepotrebne zaprjeke druge naravi, takvoga prostora može izvesti u šest mjeseci.

Lako vam je zamisliti i razmjere drugih potreba, osobito ovdje, pokraj naše prvostolnice, koja nam je uvijek nadahnuće, makar i ranjena, jer pokazuje da se svako izvanjsko oštećenje može obnoviti, ako je obnovljen duh. Neka to bude sigurnost nama, ali i svima koji trpe, osobito u Ukrajini, jer je trpljenje nedužnih uvijek najotpornije sjeme plodova budućih radosti.

Gospodin vas i dalje pratio svojim Duhom i udijelio vam svoj blagoslov.

Zahvaljujem na pozornosti i čestitam svima koji danas primaju nagrade i priznanja!