HR
U popodnevnom dijelu prvoga dana 51. teološko-pastoralnog tjedna koji se na temu "Novi govor vjere kao odgovor na potrebe suvremenog čovjeka" održava u Međubiskupijskom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati, u utorak 25. siječnja održana su dva predavanja. Predavanje "Čovjekovo egzistencijalno uporište danas" održao je dr. Stjepan Radić s Katedre za filozofiju Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu.
Govoriti o čovjekovu egzistencijalnom uporištu danas znači govoriti o svim mogućim svjetonazorima koji čovjeka određuju kao psihološko-socijalno biće, rekao je dr. Radić te upozorio kako je upravo zbog toga nemoguće navoditi i objašnjavati u jednom predavanju sva današnja čovjekova egzistencijalna uporišta. Stoga je predavanje ograničio samo na prikaz suvremenog stanja koje u "nepodnošljivoj lakoći biranja" omogućuje lako odabiranje opcija, ali i bezbolno odustajanje od njih.
U prvom dijelu predavanja predavač je dao analitičko-pojmovnu razradu termina egzistencija, egzistencijal i egzistencijalno te pojam uporišta te to povezao s pojmom oslonca u filozofskom smislu, iz i po kojem razmišljamo i djelujemo. Čovjek živi svoju egzistenciju na individualan način. U tome nema ništa sporno. Tako, ono što kao prvotno karakterizira novovjekovnu sliku svijeta jest individualizam. U tom smislu, drugi je dio bio posvećen individualizmu i autonomiji. Individualizam i s njim autonomija u pogledu ljudske osobnosti simbolizira rascjepkanost te odustajanje od svih totalnih i dovršenih tumačenja svijeta i čovjeka. Upravo ta rascjepkanost i odustajanje od svih totalnih tumačenja stvarnosti i osobe jest ishodište od kojeg polazi postmoderna.
Tako za razliku od srednjovjekovne slike svijeta u kojoj je čovjek bio predan potpuno Bogu i to kao Božje stvorenje te time određen za vječni život ili pak propast, ili pak još dalje antičke, prilikom čega se čovjek doživljavao kao biće određeno uvjetima života u polisu – pravi i potpuni čovjek jest onaj pojedinac koji je svoj telos i upotpunjenje našao u polisu - prema suvremenoj, postmodernoj slici, taj isti čovjek prepušten je sam sebi, daleko od svake teleološke perspektive zahtjevnosti za ovim ili onim idealom, istaknuo je dr. Radić. U završnom dijelu predavač je govorio o instrumentalnom umu i pripadajućoj mu tehnici te problematici koja se uz njih javlja, a to je depersonalizacija ljudskih odnosa.
Predavanje "Učiti vjerovati. Vjera kao ishodište i cilj nove evangelizacije" održao je dr. Željko Tanjić s Katedre fundamentalne teologije Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Istaknuo je kako smo razmišljajući o potrebi nove evangelizacije suočeni s činjenicom većeg nerazumijevanja kršćanske poruke i njenog značenja za današnji svijet. Razlozi nisu samo u nerazumijevanju svijeta spram naviještanja Evanđelja u Crkvi nego i u stalnoj napasti zaborava biti evanđeoske poruke u samoj Crkvi. Dr. Tanjić istaknuo je kako upravo vjera u Isusa Krista kao onoga koji na neponovljiv način dotiče ljudsko u nama i otvara ga neizmjernoj Božjoj blizini čini kršćanstvo različitim od svih drugih religioznih i religijskih poruka.
U tom kontekstu je posebno istaknuo obilježja kršćanske vjere važna za naše promišljanje o novoj evangelizaciji: vjera je dar. Ta jednostavna činjenica danas nas uvodi u dimenziju koja nas odmah suočava s drugim, s Bogom. Darovanost nam govori o slobodi. Vjera svjedoči o susretu dvaju sloboda, Božje i ljudske, koja jedna drugu ničim ne uvjetuju. Sloboda je jedna od temeljnih kategorija za razumijevanje vjere. Pavao nam poručuje da nas je Krist za slobodu oslobodio i Kristovo se evanđelje otkriva kao evanđelje slobode. Njegova osoba i njegova riječ otkrivaju se kao one pred kojima se otkrivamo kao oni koji slušaju, kao oni koji usred smrti, usred grijeha i patnje otkrivaju da im se daruje riječ života. Ta nas riječ nadilazi čak i onda kada je slušamo i kada je naviještamo. A ništa ne jamči da ćemo joj se otvoriti i od nje živjeti. Zato što slobodu objave Boga može prihvatiti samo ljudska sloboda, rekao je dr. Tanjić te upozorio kako se u prostoru slobode rađa vjera.
Nemir pitanja o prenošenju vjere sprječava uvid u temeljnu činjenicu da je samo rađanje, izviranje vjere nešto što se ne može prenijeti. Premda to može strašno zvučati ova nas misao oslobađa od svih voluntarističkih strategija i oslobađa za ono bitno koje jasno priznaje da jedino otajstvo Božje ljubavi koje se očitovalo u Kristu može "roditi" vjeru u onima koji su otvoreni za prihvaćanje tog otajstva, zaključio je dr. Tanjić. (IKA)
