Aktualnosti

U subotu 6. rujna, 1687 vjernika iz župa Velikogoričko-odranskog dekanata sudjelovalo je na 23. zahvalno-zavjetnom pješačkom hodočašću u Mariju Bistricu, dugačkom 42 kilometra. Obnova je to zavjeta koji su tijekom Domovinskog rata dali župljani i pokojni župnik župe Navještenja BDM Josip Frkin da će pješice ići na Mariju Bistricu ako Velika Gorica ne bude razorena. Prvi put u rujnu 1992. pješice u oba smjera hodočastilo je preko 400 vjernika, a od tada svake godine prve subote u mjesecu rujnu hodočasti ih sve više.

Nešto prije pet sati ujutro ispred župne crkve počeli su se okupljati vjernici iz svih triju velikogoričkih župa, te iz župa Vukovina, Novo Čiće i Bukevje, Lomnica, Lukavec, Odra, Veleševec i Kravarsko. Nakon kratkih uputa, molitve i blagoslova domaćeg župnika Norberta Ivana Kopriveca duga i nepregledna kolona vjernika krenula je za križem, još uvijek kroz mrak, put Kobilića i kapele Majke Božje Karmelske. Hodeći prelijepim Turopoljskim krajem, malo po malo, noseći u srcu zahvalu i vapaj, a na usnama molitvu i pjesmu, otjerali su tamu i dočekali zoru.

Kao i brojnih godina prije, prvi počinak i bogata okrepa bila je u Šćitarjevu, gdje su hodočasnike dočekali župnik i župljani tog drevnog rimskog grada. Mlađi dio domaćina iz župe pripremio je glazbenu kulisu, Marijanske pjesme, kao toplu dobrodošlicu, dok su oni nešto stariji odjeveni u rimske toge nudili pristigle kavom, čajem, pićem, kolačima i voćem. Nakon okrepe, putnici kojima su se priključili vjernici iz Ščitarjeva, nastavili su dalje autoputom za križem koji su ponijeli župnik Norbert Ivan i župni vikar Josip Mudronja. Bila je to prilika da se utvrdi broj hodočasnika, njih 1687.

Sitna kišica više je puta putnike škropila s neba, ali blago, kao kad ih za blagdane župnik škropi svetom vodicom. Hodočasnici svih dobi, od onih najmanjih još predškolaca, djece, mladih, onih srednjih godina i starijih, u molitvi, pjesmi, razgovoru i tišini nosili su svoje zahvale, preporuke, nakane i zamolbe put svetišta u Mariji Bistrici. Uz zahvalnost hodilo se s molbom za mir u svijetu, za mir i ljubav u obitelji, za sadašnju i buduću obitelj, za rođenje djeteta, za dar vjere, za radno mjesto… Ljepota zajedništva i briga jednih za druge liječila je žuljeve, a bolne i umorne noge činila snažnima i ustrajnima.

Kolona umornih i radosnih hodočasnika ušla je u Mariju Bistricu oko 16 sati. Uslijedio je pozdrav Majci Božjoj Bistričkoj s posvećenoj joj pjesmom. Dirljivo je bilo gledati kako i mladi i stari, iako teška i umorna koraka, u tihoj procesiji obilaze oko Marijina oltara nježno ga dodirujući rukom, upirući pogled u Marijin kip na oltaru, zahvaljujući za mnoge izmoljene milosti, ali i utječući se Majci da tiho Sinu prišapne zagovor poput onog u Kani: „Vina nemaju“. Široki osmjesi krasili su lica, a Gospodin koji proviđa naša srca zna razloge suza u očima mnogih hodočasnika.

Pozdravljajući hodočasnike, vlč. Zlatko Koren, župnik i rektor Nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke, rekao je kako je među biserima ogrlice hodočašća u ovom svetištu od Bijele nedjelje do posljednje nedjelje listopada ovo hodočašće poseban biser jer njime zahvaljujemo za Domovinu i slobodu.



Vrijeme do sv. mise hodočasnici su ispunili odmarajući i okrepljujući tijelo, pristupajući sakramentu ispovijedi ili pak moleći  Križni put uspinjući se na Kalvariju. Crkva na otvorenom bila je ispunjena mnoštvom vjernika. U Zajedništvu sa svećenicima Velikogoričko-odranskog dekanata sv. misu predvodio je pomoćni zagrebački biskup, mons. Valentin Pozaić.

Svoju propovijed započeo je osvrtom na prvu najstariju povijest Bistričkog svetišta koju je napisao svećenik Petar Berke davne 1765. godine pod nazivom „Kinč osebujni slavnoga Orsaga Horvatskoga – Ures posebni slavne države Hrvatske.“ Posebni kinč – ures Hrvatske države je ovaj Marijin kip.

Obraćajući se hodočasnicima pojasnio je kako je hodočašće putovanje čovjeka prema posvećenom mjestu. To je put zahvale, molbe, da bi se čista srca moglo stupiti pred Boga. „Onaj koji moli vjeruje i nada se u Onog kojeg moli. Vaša vas je vjera spasila - više puta piše u Evanđelju. Vaša vas je vjera danas dovela na ovo zahvalno hodočašće koje je nastavak onog prvog iz 1992., molitve i zagovora da Velika Gorica bude pošteđena zla agresora. Bez obzira na vremenske prilike mi idemo – zapisao je hodočasnik. Marin Držić je u 16. stoljeću napisao da je rat poguba ljudske naravi. U ratu dolazi do uništavanja ljudskosti, oni čestiti ali neotporni na silu zla i bezakonja podivljaju i pokazuju svoju zlu narav.

„Pod kišom čelika, ognja i smrti paklena sila svoj zadnji ples vrti…“, riječi su pjesme nastale u vrijeme Domovinskog rata. Ta paklena sila vrti se i danas u Ukrajini. Razdor i nesloga u ime demokracije dovode do demonkracije. Sustavno se razara pojedinca, obitelj i vitalne ustanove nacije. Kalifat Islamski i kalifat udbaški i medijski svi oni izazivaju zlo. Agenti zla nastoje zagospodariti danom i noći. Stvara se kultura neosobnosti. Nepoželjno je misliti jer misao vodi u slobodu. Pod naletom medija i kojekakvih džepnih naprava upali smo u potrošački mentalitet koji nam stvara lažnu sreću. Mudri ljudi savjetuju trenutke osame i tišine u okviru obitelji.



Jer plod šutnje je molitva, molitve vjera, vjere ljubav, ljubavi služenje, a plod služenja je mir. Zašto je u svijetu oko nas malo oka i srca za one oko nas? Zato jer je premalo šutnje i molitve. Molimo više! Hodočasnici mole krunicu jer je svako zrno blagoslov. Danas ste vi dragi hodočasnici kinč osebujni – ures posebni i nastavite tako živjeti, a Marija neka moli za vas i sve nas“ - zaključio je biskup Pozaić.
 
Nakon svete mise, hodočasnici su još jednom, predvođeni biskupom i svećenicima, obišli oltar u procesiji i zahvalili za darovane im milosti. „Zbogom, zbogom, zbogom Marijo!“ do sljedeće godine i novog Zahvalnog zavjetnog pješačkog hodočašća.
 
Na kraju dodajmo kako se s radošću u organizaciju hodočašća uključio velik broj dobrovoljaca - redara koji su poput anđela čuvara pazili na hodočasnike. Iako je bio veliki posao osigurati vjernike, posebice duž autoceste, službenici Policije, Hrvatskih autocesta, odradili su to s poštovanjem i osmjehom na licu. Posebnu brigu i ljubav u ovo hodočašće uložili su vjernici zaduženi za medicinsku skrb, saniranje žuljeva i drugih ozljeda, kao i djelatnici Hitne službe koja je ove godine imala dosta posla. Velikogorička taksi služba i ove se godine s puno srca stavila na raspolaganje prevozeći onemoćale.