Aktualnosti

U povodu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana branitelja, mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački predvodio je u ponedjeljak, 5. kolovoza euharistijsko slavlje u Nacinalnome svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici.

Uvod u euharistijsko slavlje te homiliju mon. Ivana Šaška donosimo u cijelosti:
 
Lijep je običaj da hodočasnici, u trenutku kada prvi put ugledaju crkvu prema kojoj su se uputili, njezin zvonik, zastanu, izmole molitvu zahvale za darovanu snagu i za milost pogleda na zadani cilj, odredište prema kojemu su se uputili. Premda još uvijek ne na cilju, prvi je pogled važan, jer daje novu snagu i prepoznavanje srca.

Danas smo izišli iz svojih svakidašnjih prostora i kao hodočasnici došli k Majci Božjoj Bistričkoj, zahvalni za milosni pogled prema konačnomu cilju svoga života, prema vječnosti koja se zrcali u ovoj Crkvi koja slavi svoga Gospodina. Ušli smo u zajedništvo sa svojom braćom i sestrama u vjeri da samo Bog ispunja naše srce i njegove čežnje. U tome zajedništvu radosno pozdravljam svakoga od vas: vas subraćo svećenici, među kojima osobito tebe, mons. Zlatko, rektore ovoga svetišta; vas, dragi župnici; vas, sestre redovnice; vas, obitelji; vas, dragi roditelji i djeco; vas, starci i starice koji nam pokazujete kako se čuva spomen, vjernost Bogu i ljubav prema Majci Božjoj; te danas s posebnom pažnjom vas, hrvatski branitelji. Svima vam nosim blizinu našega zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, s kojim smo u ovome slavlju združeni u velikim nakanama zahvale i molitve za domovinu; zahvale za milosne Božje znakove i nesebičnost ljudi, na čijoj žrtvu živimo dugo čekanu slobodu hrvatskoga naroda i hrvatske države, pritisnute mržnjom i smrtnom prijetnjom neprijatelja.

Za sve poginule i pokojne molimo Božji mir; za sve ponižene i progonjene zbog ljubavi molimo utjehu i svjetlo; za sve nas, da živimo od euharistijskoga dara; da imamo hrabrosti prihvatiti nadahnuća Božjega Duha i da kao kršćani, kao Hrvati i Hrvatice, kao državljani ne budemo ravnodušni prema bližnjima i potrebama domovine; da se ne bojimo zauzeti za dobro i otklanjati iz hrvatskoga društva svaku neistinu.

Braćo i sestre, u ljepoti ovoga slavlja pokajmo se za trenutke u kojima smo se hranili kruhom prolaznosti i ispovjedimo svoju glad za Božjom prisutnošću.

 
I. Braćo i sestre, Božja riječ na pojedinim mjestima odjekuje osobitom snagom kakvu osjećamo ovdje u svetištu Majke Božje Bistričke. I kada nam kao pojedincima i kao narodu posustaju snage; kada se zamagli pogled od kušnja; kada se u srce ugnijezdi nezadovoljstvo i izgubljenost, potreban nam je duhovni odmak odmak, hod u zajedništvu i pitanje o najvažnijemu u životu; potrebne su pročišćene oči za darovanost i duša, duša oslobođena sebičnosti. Tada u moru ljudskih riječi prepoznajemo Božju riječ. A danas nam je upućena u svoj svježini i neposrednosti. Riječ o tome tko daje, tko i što održava na životu.

Izabrani narod, oslobođen ropstva zemaljskih silnika, na putu prema zemlji obećanja, kroz pustinju, dopustio se zarobiti drugim ropstvom – duhovnom sljepoćom i zaboravom; dopustio je u sebi probuditi glad za jelom koje ne siti; tražiti mir i zadovoljstvo tamo gdje ih nema. I brzo je potisnuo dobivena obećanja Božje prisutnosti; zaboravio blagu ruku svoga Gospodina, znamenja koja je učinio protiv svih očekivanja i ljudskih planova.

II. Kršćanska hrvatska braćo i sestre, toliko smo puta i mi osjetili ruku Boga koji zahvaća u našu povijest. Mnoštvo je znakova i svjedočanstava koja o tome govore, koja se skupljaju u riznicu duha naroda. Jedna je takva riznica ovo svetište, kao spomen, sigurnost i nada. Ovdje progovara cijela povijest našega naroda; ovdje je blizak put prošlosti i izazovi sadašnjosti, a Kristovo otajstvo otvara tu riznicu, tumači događaje; štoviše, sam je Krist vidljiv kao dionik naše povijesti. Puninu tumačenja onoga što se u davnini dogodilo izraelskomu narodu u pustinji kao kršćani nalazimo u današnjemu Evanđelju.

U Isusovo je vrijeme bilo prošireno uvjerenje da će Mesija kada dođe učiniti izvanredna djela koja će ujediniti narod; odvesti ga u pustinju, gdje bi se trebao ponoviti čudesno djelo blagovanja mane. Prikazujući Isusa kako ulazi u pustinju s mnoštvom koje ga slijedi, napustivši gradove i sela, evanđelist Matej želi očitovati da je on novi Mojsije. Izabrani je narod bio u zemlji obećanja, ali još uvijek nije došao do slobode, još uvijek nije ušao u zajedništvo sa svojim Gospodinom.

Sveti Matej naglašava taj paralelizam, jer je neposredno prije današnjega odlomka stavio opis gozbe koju je priredio Herod, kada je pogubljen Ivan Krstitelj (usp. Mt 14, 3-12); gozbu koja odražava izopačenost društva, sa svim posljedicama nepravde, dokidanja dostojanstva čovjeka i krvavih obračuna. Takav sustav za kršćane ne smije biti prihvatljiv, a u pustoši u kojoj se nalazi Isus sa svojim učenicima čitamo postavljanje temelja novoga društva. I dok političari redovito obećaju bolji svijet, bolje uvjete, Evanđelje govori o novome svijetu, o preobraženosti koja u dnu ne teži za poboljšavanjem čovjeka ljudskom mudrošću nego za obnovom darom novoga srca, oslobođena sebičnosti.

III. No, koja su bitna obilježja te novosti koja vidimo u Radosnoj vijesti današnjega dana? Na prvome mjestu susrećemo Isusa koji ima sažalijevanja. To je sažalijevanje opisano grčkom riječju (splanhnizomai) koja izražava pročetost cijeloga bića. Poznajemo taj osjećaj; kada smo cijeli u njemu; kada nam je do nekoga i nečega toliko stalo da to nije samo u mislima, nego nosimo i tjelesnu bol, kako i kažemo da nam se "stegne srce". To je onaj isti osjećaj koji je Isus očitovao vidjevši izmoreni narod koji je bio kao ovce bez pastira (usp. Mt 9, 36).
Pred potrebama ljudi Isus nije neosjetljiv nego je dionik naših osjećaja i iskustava, po svome utjelovljenju, po daru Duha i Marijinoj vjeri, po njezinome srcu i utrobi koja uvijek donosi novost u naše živote.

Prva je odlika novih odnosa koji započinju u Kristu su-osjećaj. Doslovno prevedena ta riječ znači 'con-sensus', a nju u domovini Hrvatskoj tako često čujemo, navodno kao potrebu, kao cilj dogovora, kao politički interes. Ipak, consesus se tiče ljudskoga srca, ljubavi. Ako nema onoga osjećaja privrženosti domovini o kojoj pjesnik pjeva: „… gdje raj da ovaj prospem, uzalud svijet prosim, i… gutam svoju bol“ (S. S. Kranjčević). Ljepota i ružnoća koja boli, koja reže u živo, s kojom se liježe i ustaje, s kojom se živi u vedrini vjere i u pouzdanju u Gospodina.

Želimo li dobro svojoj domovini, prvo za što trebamo moliti upravo je suosjećaj i osjetljivost koju očituje Isus, na koju sveti Pavao potiče pišući Filipljanima (usp. Fil 2, 5) i Rimljanima (usp. Rim 12, 15-16): Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima. Gajite iste misli i osjećaje jedni s drugima. To je ono suosjećanje koje su očitovali osobito hrvatski dragovoljci i branitelji. Njihova spremnost na obranu bližnjih jasan je znak prisutnosti Kristova Duha. A danas je značenje i šire od toga. U tome stavu, vidimo dragocjenost hrvatskoga naroda koji je u najtežim trenutcima svoje povijesti pokazao utjelovljeno evanđelje.

IV. Iz evanđeoskoga suosjećanja proizlazi druga odlika novosti društva nadahnutoga Radosnom viješću: suočavanje s potrebama bližnjih i kultura kršćanske solidarnosti. Pitamo se koji je Isusov odgovor na sasvim obična, a tako zahtjevna pitanja. Što Isus nudi kao odgovor na glad u svijetu? Ako bi odgovor bilo čudo, današnje nam Evanđelje ne bi imalo što reći, jer nama ljudima nije dano učiniti isto. Isusov je odgovor snažan ne zbog toga što bi nam pokazao što ne možemo učiniti, nego baš ono što možemo i kao vjernici moramo učiniti, kako nitko ne bi ostao gladan. Rješenje se nalazi u suradnji s Bogom.

Sasvim je jasno da je tamo gdje ljudi gladuju, gdje ne mogu preživjeti, posrijedi nepravda; vidljivo je da netko nije slušao Boga i da je čovječanstvo odstupilo od Božjega plana. Tako nesreća drugoga čovjeka govori da smo zaboravili bližnjega, ali još više da nam ni Bog nije važan.

Čuli smo da su učenici htjeli otpustiti narod. To je i naš odgovor svaki put kada želimo pobjeći od svojih odgovornosti, kada jednostavno poručujemo da se ne želimo miješati, da nas se ne tiče. No, biti kršćanin ne dopušta takav uzmak. Zato Isus ne dopušta da se zajedništvo rasprši, da narod zbog trenutne potrebe bude razjedinjen u svojim brigama. I učenicima kaže da im oni dadu jesti. Tada se podiže druga poteškoća, ona ista koja se tiče i nas. Ali, Gospodine, što ćemo im dati. Ono što imamo – premalo je. Ako sebično za sebe čovjek čuva ono što ima, nespreman to podijeliti s drugima, uvijek će biti gladi. Zar nas rat nije naučio što se može učiniti s naizled nedostatnim? I zar nas blagostanje ne uči da u izobilju svi ostaju gladni: jedni svakako gladni kruha, a drugi najčešće gladni radosti.

V. Isus od nas traži ono malo što imamo. To je pretočeno u sliku pet kruhova i dvije ribe: sedam jestivih ulomaka, sedam kao simbol punine. Evanđelje i time govori da su dali sve što su imali; očitovali velikodušnost bez granice. Međusobno dijeljenje dobara jedino je u suglasju s Božjim planom prema kojemu smo svi braća i sestre. Tada smo sami dionici čuda; tada postavljamo znakove od kojih uspijevaju živjeti naraštaji.

Jer sukobe i ratove rađa sebičnost, pohlepa, oholost. Iz njih proizlaze netrpeljivosti, pravo jačega, nepoštovanje čovjeka i stvorenoga svijeta do neljudskosti neslućenih razmjera, kao prisutnosti otajstva zla.
Slika međusobnoga dijeljenja dobila je svoje ispunjenje u daru euharistije. I nema ljepšega načina da proslavimo povijesni spomen pobjede i zahvalnosti; da se spomenemo i molimo za branitelje, za obitelji koje su osobito pogođene ratom, da ne zaboravimo muku silovanih žena, svih poniženih i obespravljenih koji se pitaju što je značila pobjeda i za što treba biti zahvalan; nema ljepšega načina, nego danas biti u ovoj bistričkoj dolini euharistijskoga čuda, gdje ponovno – vjerom učvršćeni – učimo da ne živi čovjek samo o kruhu.

VI. No, jednako tako, braćo i sestre, u svjetlu ovoga Evanđelja i odlika novoga društva koje trebamo graditi mi, hrvatski kršćani, jasnije vidimo i prijetnje, drugu stranu pristupa.
Kada osjećamo suhoću pustinje i kada zaboravimo da nam domovina nije dana da bismo zgrtali, nego da bismo – poput izraelskoga naroda – mogli u radosti Božje prisutnosti svakoga dana imati potrebno, lako se javi ponuda punih lonaca robovanja; lako se zaboravi jaram i bič na leđima te se i zadah smrti i neukusa toga doba predstavi kao primamljiv miris.

Nažalost, iz dana u dan, kroz politiku i kulturu zadah lonaca hrvatskoga ropstva stavlja se na stolove hrvatskih domova, obitelji, u odgoj i obrazovanje, u umjetnost i gospodarstvo, obilato nuđen putem medija. Gorko iskustvo nevjere naroda ljude je ponovno vodila stazom istine. Bog je svoj narod odgajao u kušnjama, pozivajući ga da se spomene njegovih djela. I mi, kao Crkva i narod ovdje to činimo; pozvani smo čuvati spomen – u istini. I prva je obveza tu istinu promicati, ne bojeći se ucjena i ne vjerujući praznim obećanjima o loncima. Jer, upoznali smo kakva je to hrana u kojoj Hrvati nisu smjeli govoriti, pjevati, nego eventualno sanjati o Hrvatskoj; poznajemo začin toga jela koji je bio miješan oružjem, batinama i zatvorskim rešetkama… Nije nam daleko ništa od prošlosti ovdje pred pogledom Majke, čiji je smiješak uvijek tješio i upućivao na Kristov stol, na kojemu je samo komadić kruha i kap vina i hrvatska radost u zajedništvu.

Rat nas je naučio da imamo suza i da znamo suosjećati; naučio nas je biti zahvalnima i dijeliti s drugima. Danas, kada usred ovoga žara sunca Gospodnjega, povezujemo Mariju i snijeg, kada ju zazivamo kao Snježnu Gospu, povezujemo naizgled nepovezivo; govorimo o čudu. Ne zaboravimo da je i hrvatska sloboda izgledala nemogućom, poput rijeke koja teče uzvodno (nisu li tako govorili?) ali patnja i pouzdanje, međusobna brižnost i ljubav s Božjom su pomoći doveli do čudesnoga djela.

Ono je moguće, ono nam je darovano; ono čeka naš odgovor. I tko god govorio drukčije i nosio u rukama mirise nekih drugih lonaca, znamo da ne želi dobro Domovini. I za njih molimo, ali uvijek govoreći istinu. A Mariji se i danas u ovome svetištu podiže pjesma: dom i narod će propasti, ako ti ne pomogneš. Majko Božja, nosi hrvatski narod na svome krilu! A mi, pristupimo stolu kruha novoga svijeta.
Amen.
 
+ Ivan Šaško