Aktualnosti

Homilija mons. Ivana Šaška,
pomoćnog biskupa zagrebačkog
u euharistijskome slavlju
svetkovine sv. Josipa, Zaručnika Blažene Djevice Marije
u Bogoslužnome prostoru bl. Alojzija Stepinca u Zagrebu (Kaptol 28)
o prvoj obljetnici smrti maestra don Miha Demovića
(Dubravka, Konavle 1934. - Svećenički dom sv. Josipa, Zagreb, 17. ožujka 2023.)
Ponedjeljak, 18. ožujka 2024.

 
1. U večerašnjemu slavlju u kojemu slavimo Gospodina u svetosti sv. Josipa, ali se pritom spominjemo i don Miha, postoji određena napetost. Naime, sveti Josip ne pripada onim svecima koji su slika ushićenosti, razgovorljivosti i ozračja u kojemu se lako pretpostavi razdraganost, živahna komunikacija i, neizostavno - glazba i pjesma.
Uz sve duhovne odlike koje rese svetoga Josipa uvijek ima neobičnu privlačnost činjenica da nam od njega nije ostala zapisana nijedna riječ, nijedan zvuk.
Kako onda povezati takvoga sveca s jednim svestranim glazbenikom, istraživačem, muzikologom koji je ostavio puno zapisa, tonova, riječi? Kolikogod izgledalo teško povezivo, mislim da ih šutnja i tišina ipak duboko združuju. Zato ću rado s vama, braćo i sestre, 'prošetati perivojem otajstva šutnje'.
 
2. Čuli smo da su liturgijska čitanja prepuna govora, riječi, obećanja, pjesme. U čitanju iz Knjige Samuelove: Natanu dođe Gospodinova riječ: Idi, reci mome sluzi Davidu: ovako govori Gospodin. Psalam: pjevat ću dovijeka; usta će moja obznanjivati; on će me zvati… I Poslanica Rimljanima stavlja pred nas obećanje i ono što je rečeno. Evanđelje je u obliku govora anđela u snu, da bi Josip učinio kako mu je naredio anđeo.
Naslućujemo središnja mjesta na kojima je šutnja kao slušanje dio govora i najbolje odražava bit sadržaja. Koji je bolji stav od šutnje pred Božjim obećanjem?
Pjevati dovijeka glasom ne možemo, ali taj pjev živi i onda kada se izvanjski ništa ne čuje; kada glas više nema snage, snaga ostaje treperiti u tišini (sjetim se sv. Ivana Pavla II. kada više nije mogao glasno izgovoriti ni riječ, kako je bila glasna ta neizgovorenost!). Nadalje: Ima li ljepše slike od šutnje za nadu protiv svake nade o kojoj piše apostol Pavao? I, konačno, što je bolja podloga za opis sna od šutnje i govora koji je u Josipovu srcu rodio prihvaćanje Riječi?
 Sveti je Josip ostao je obavijen ili, bolje, objavljen šutnjom i tišinom. To je također, možda i najsnažniji Božji govor, govor ljubavi. Šutnja i tišina su vrata i predvorje svetoga ili, netko će reći: istinska glazba duše.
Blažena Djevica Marija nosi istu odliku šutnje, što nam je ostalo sačuvano u rečenici da je čuvala događaje i prebirala ih u svome srcu (usp. Lk 2, 19). Šutnja je izvor riječi, roditeljica riječi, a sveti je Josip - kako ga zove Maurice Zundel - „gigant šutnje“.
Josipove šutnje nisu pasivne šutnje. One su prepune razmišljanja, molitve, pozornosti, osjetljivosti, dobrote, traženja Božje volje. To nije šutnja nekoga tko nema što reći.
U Evanđeljima susrećemo tri takve Josipove šutnje. Prva se tiče osjetljivosti i brižnosti prema Mariji, da ju ne izvrgne sramoti. Prva je šutnja puna ljubavi. Josip ne razumije što se događa, ali razumije da ne smije pregaziti ljubav. Druga je šutnja šutnja sna, onoga sna koji pokreće srce. I treća je šutnja divljenja: i Marija i Josip kasnije su se divili što se o njemu govori (usp. Lk 2, 33). Da bi se slušalo glas Riječi, treba znati slušati tišinu.
Ljubav i brižnost; san koji pokreće srce i zadivljenost pred Riječju i Božjemu djelu. To je troje dovoljno što možemo ponijeti iz ovoga dara zajedništva, kao utjeha, sigurnost, smjerokaz.
Ipak, rado činim još dva koraka.
 
3. Prelazeći na govor o glazbi i šutnji, osjećam potrebu istaknuti očitost da hrvatski jezik razlikuje imenice 'šutnja' i 'tišina', dok neki drugi jezici ne poznaju takvo razlikovanje imenica i često se, kao u latinskome silentium (silence, silenzio i dr.), jedna riječ odnosi na oboje.
Nama je ta razlika razumljiva, jer se šutnja odnosi ponajprije na čovjeka i traži od njega volju, odluku o šutnji, dok je tišina izostanak zvuka, neka vrsta posljedice ili postojećega stanja. Napominjem to zbog toga, jer će se i u mojim sljedećim riječima ti pojmovi negdje preklapati.
Dakle, šutnja i tišina naizgled proturječe zvuku i glazbi.
Kad su Bacha pitali čemu služi glazba, on je navodno odgovorio: Glazba služi tomu da bi se izvanjski čula tišina koju nosimo u sebi. Može se ustvrditi i nešto suprotno: Tišina koja je vani daje čuti glazbu koja je u nama, u našoj nutrini.
 
4. Običava se reći da je kod glazbenika tišina kasno otkriće. U glazbenim se školama ne uči odnos prema tišini, a tišina i šutnja pripadaju temeljima glazbe.
Naime, tišina nam ne pripada; ona pripada prirodi, pripada glazbi. Čovjek koji ima težnju sve posjedovati, tišinu ne može posjedovati; može ju samo tražiti - što je proturječje - može ju samo slušati. Ona je dio otajstvenosti u kojoj mi biva nešto objavljeno.
Tišina i šutnja u glazbi su poput 'plodne vode' u kojoj se glazba giba, razvija, u kojoj se glazba rađa. Bez trenutka početne tišine (prije sviranja i pjevanja), prije prve note, glazba bi izgubila prvi ton, glas, riječ i bilo bi teško slijediti značenje.
U njezinu razvoju glazbi je smisao davala riječ. Tišina je slijedila metriku riječi, sve dok se na Zapadu nije pojavila potreba organiziranja glezbe, pa tako i tišine. Umjetnost glazbe to zna: organizirati zvukove i tišinu, kao što arhitektura organizira punine i praznine, likovnost boje, svjetlo i tamu.
I u glazbenim zapisima, iza nota označavalo se koliko treba trajati čekanje; tako su nastale pauze, stanke, trenutci slušanja, ne slučajno ni otprilike, kao što je to bilo onda kada je slijedila riječ.
 
5. Evo nekoliko glazbenih paradigmi iz povijesti glazbe koje prenosim od glazbenih znalaca. Kaže se da Bach tišinu koristi za neku vrstu disanja; kao da ima puno toga što želi reći i ima potrebu zašutjeti; u šutnji se zajednica koja sluša i izvođač susreću u značenju.
Mozart tišinu koristi kao miljokaze, kao zaglavni kamen koji određuje oblik kompozicija, pojedinih tema. Za Beethovena tišina je trenutak u kojemu on slušatelje uključuje u svoju misao; stavlja neočekivane pauze, tako da se slušatelj pita što slijedi, što će se dogoditi. Schubert u romantizmu pauze koristi kao 'osmu notu'; kad nema više nota za izražavanje svojih osjećaja boli, ljubavi, zanosa, koristi tišinu kao dramatičan trenutak. U suvremenoj glazbi tišina je zadobila jednaku vrijednost kao i zvuk. Uostalom, nešto se slično događa ne samo u glazbenoj umjetnosti nego u svim umjetnostima u suvremenosti.
Poznat vam je eksperimentalni glazbenik, skladatelj John Cage (1912.-1992.), čije je djelo (ako se tako smije zvati) „4 minute i 33 sekunde“ (samo tišine za glasovirom); on je rekao je da tišina ne postoji. Htio je tišinu dovesti na istu razinu sa zvukom i glazbom. U toj proturječnosti zapravo je posredno upozorio na to da bez glazbe nema tišine i da bez tišine nema glazbe.
Uzeo je u obzir zvukove koji postoje uokolo. Dok ima života, nema tišine. Tišina može opisati beživotnost. Čim izgovorim riječ 'tišina', dokidam ju.
I mi kažemo da slušamo tišinu, ali u trenutku u kojemu slušam tišinu, čujem neki zvuk prirode, svoga tijela (disanja, krvotoka), zvukove raznih gibanja; mi sa sobom i u sebi nosimo zvuk.
Šutnja i tišina kao početak. Sveti Josip i njegova šutnja upravo su taj trenutak početka življenja Božje riječi, da bismo razumjeli, odnosno još i više: da bismo živjeli značenje Božjega djela ljubavi.
 
6. No, kako povezujem don Miha sa šutnjom sv. Josipa?
Upoznao sam ga i prvi put neposredno susreo, kao vjerujem i većina naših svećenika, kao bogoslov. Nakon njegovih brze audicija smjestio me među pjevače našega Katedralnog muškog zbora među pjevače dionica za '2. tenore'.
Premda je imao prepoznatljive i upečatljive komunikacijske pristupe, odražavao je toplinu; vidjelo se da mu je stalo i onda kada je izgovorio poneku oštru riječ. Osim toga, svidjelo mi se što je nastojao svakomu dati mjesto u Zboru, dobro znajući naše sposobnosti i nesposobnosti. Usudio se povjeriti, pratiti mladenačku izloženost. Imao je u sebi josipovski očinski duh.
Još pamtim korizmeno vrijeme 1988., kada mi je dao zadaću da kao solist u Katedrali otpjevam psalam Milosrdan je i milostiv Gospodin, što baš i ne bih ocijenio visokom ocjenom.
No, njemu je bilo važno da bogoslovi budu dio zbora, jer se ne radi samo o pjevanju; da žive zajedništvo, da osluškuju druge, da vježbaju i bore se, pridonose cjelini. Njegovo je vođenje zbora bio prostor širi od fascikala, jer su bili uključeni životni tonovi našega odrastanja.
Kasnije, kada sam se vratio sa studija i više se bavio srednjovjekovnim rukopisima, ulazio sam s don Mihom u lijepe razgovore, u zajedničko traženje odgovora, u rasprave o njegovim zanimljivim intuitivnim pa i ishitrenim zaključcima bez dovoljnih premisa. Onaj početni bogoslovski uvid dozrijevao je u meni.
 
7. Svi ga pamtimo po izražajnosti njegove tihe pojave; izražajnosti lica, ali i riječi. No, ipak su mi u sjećanju ostale njegove 'pauze'. Premda je lako i otvoreno izražavao svoje stavove o svim pitanjima, crkvenim, društvenim i političkim u brizi za Crkvu i hrvatsku domovinu, pritom je pazio da - uz svoje zaokružene stavove - ostavi prostora sugovorniku.
Volio je stanke koje su zaustavljale gomilanje riječi; puno je ostalo na izrazu njegova lica, očiju, pogleda, smijeha, zabrinutosti, kritike, razočaranja. Ostao mi je u sjećanju kao čovjek otajstva šutnje i prisnosti; jednostavnosti i sigurnosti. No, ta izvanjska šutnja progovarala je energijom glazbe, dirigiranja, glasnoće pjevanja. Kod njega se osjetila šutnja iz koje izranja glazba. I duhovnost…
Tu zastajem, ali s napomenom da se ne sjećam da je netko poput don Miha opisao sve postaje svoga sprovoda, čuvajući tradiciju, zagrljenost s rodnim krajem i govoreći dubokom vjerom koja dohvaća sva vremena i vječnost. Tako siguran i jasan, životno, s puno ljubavi; a ljubav jest zaključak koji nema dovoljno premisa; zaključak u kojemu je stvarni odgovor otajstvo šutnje.
Ostanimo i mi trenutak u šutnji; osluhnimo tišinu spomena u sebi, da bi Vjerovanje sjedinilo naše živote u ljudskosti, u Crkvi, u Bogu, ne zaboravljajući da smo pozvani josipovski živjeti osjetljivost prema bližnjima, dati prostora ljepoti sna i divljenja…