Aktualnosti

Zagrebački pomoćni biskup mons. Ivan Šaško predvodio je u ponedjeljak 1. rujna 2014. godine misu zadušnicu za Zvonka Bušića u crkvi Svete Mati Slobode.

Homiliju biskupa Šaška donosimo u cijelosti:

 
 
Uvod

Draga braćo i sestre u vjeri!

Ušli smo u slavlje Kristove, a po njemu i naše pobjede nad smrću na prvu obljetnicu prjelaska u vječnost gospodina Zvonka Bušića. Ovamo nas je dovela ljubav, sućut, poštovanje, vjera i nada. Ovdje smo u zajedništvu koje nadilazi zemaljske razloge.
S posebnom kršćanskom osjetljivošću želim da do supruge, braće i sestara, rodbine i prijatelja pokojnoga Zvonka dopre naše suosjećanje i molitva. No, jednako tako i zahvalnost koja prepoznaje žrtvu i nesebičnost u kojoj su pokojni Zvonko i njegovi najbliži živjeli čežnju za hrvatskom slobodom i nosili teret raznih kušnja. Njegov je život povezao mnoge Hrvate i Hrvatice te druge ljude koji žele dobro hrvatskoj domovini.

Čudesan je to život koji ne može odvagnuti niti procijeniti ljudska prosudba. Taj zemaljski život i smrt obavijamo molitvom za pokoj njegove duše i s pouzdanjem prepuštamo Bogu milosrđa, pravednosti i ljubavi da ju čuva u svome miru. S razlogom smo u ovoj crkvi naše nebeske majke, Majke slobode, za koju nas je Krist oslobodio. Tu smo u krilu Majke koja prihvaća, tješi i zagovara.

Pozdravljam sve hrvatske branitelje i njihove obitelji, kao i sve koji svojom žrtvom ovomu 'Zidu hrvatske ljubavi' daju da živi kao sigurnost domovine, kao spomen i nada oslonjena na Božju snagu. Do punoga značenja i svjetla toga zida može se doći samo preko oltara i Kristove žrtve. Do neba se dolazi samo poniznim i zahvalnim srcem prema svima koji su svoje živote ugradili u naše živote.

Zato uđimo u svoje srce, da bismo čuli Božje srce; oprostimo drugima, da bi naš grijeh bio otpušten i da bismo živjeli radost oproštenja. Braćo i sestre, skrušimo se i pokajmo.
 
Homilija
 
Liturgijska čitanja:1Kor 2, 1-5; Ps 119, 97-102; Lk 4, 16-30
 
I. Ususret nam je došla Božja riječ današnjega dana; možemo reći redovita, prema rasporedu, u skladu s liturgijskim kalendarom; naviještana danas diljem katoličkoga svijeta, bez obzira na povijesne okolnosti, raspoloženja i okvire u kojima žive vjernici. Nismo ju prilagođavali ovoj prilici i baš je zato iznenađujuće svježa i izazovna; baš zato nam ima što reći, kada se njenim svjetlom osvijetle ljudski životi, jedinstveni kakvi jesu, neponovljivi kakve je Bog stvorio.

Postoje životi, ali i smrti koje se tiču mnogih. Kao što dolazak čovjeka na svijet zahvaća druge ljude, tako i smrt, ma kako samotna bila, u sebi nosi biljeg života drugih ljudi, a u konačnici, otajstvo života je uvijek Božje. No, ne zaboravimo da nas se smrt svakoga čovjeka tiče.
Na sprovodima i u misama za pokojne draga mi je riječ apostola Pavla rimskim kršćanima: Nitko od nas sebi ne živi; nitko sebi ne umire… Živimo li, dakle, ili umiremo – Gospodinovi smo. (Rim 14, 7-8)

Život i smrt pokojnoga Zvonka zahvatili su mnoge, blize i daleke. Ovdje u našoj zajednici nalaze se ljudi koji nose dublja i površnija iskustva života i susreta s njim. Tu se miješaju neposrednost i posrednost, od obiteljskih polja sjećanja, zasijanih brazda u spomenu na najsitnije detalje, do titraja koji je samo slutnja, trag dodira, odjek koji je prepoznao dar.

I sâm sam negdje u tome titraju, jer ga nisam osobno poznavao, a opet mi se čini poznatim, dijelom moga odrastanja i upoznavanja s bolima Hrvatske, dijelom oblikovanja vlastite ljubavi prema domovini, u vremenu kada je ta ljubav bila nadzirana, sprječavana i gušena. A ljubav uvijek preživi i sačuva radost. Nju bih želio navijestiti.

II. Dok sam razmišljao nad Božjom riječju što je to radosna vijest za ovaj trenutak i za nas večeras, u spomenu na pokojnoga Zvonka, pokušao sam osjetiti Isusov glas među njegovim sumještanima dok čita iz Knjige proroka Izaije u sinagogi u Nazaretu; glas o Duhu i pomazanju, o blagoj vijesti, o slobodi i milosti.

Poznavali su riječi koje su godile ušima, a onda neobični prjelasci od povlađivanja do osuđivanja, od divljenja do gnjeva i pokušaja da ga ubiju.
Zašto? Što je razlog toj promjeni raspoloženja? Odgovor je u tome da je rekao istinu, istinu o tome da ga – ma koliko mu se divili – njegovi sunarodnjaci ne prihvaćaju; da očekuju čuda, povlasticu zbog toga što je rodom iz njihova mjesta. Štoviše, u nevjerici pitaju je li to zapravo netko o kome su mislili da sve znaju, a sada se predstavlja kao prorok.

Najviše ih je razljutilo to što im je spomenuo nevjeru vlastitoga naroda, nespremnost da slijede Gospodina u pouzdanju, premda im je toliko puta očitovao svoju blizinu. Zapravo, gnjev ih je obuzeo, jer im je rekao istinu, jer im nije želio povlađivati. I ostao je osamljen.

III. Danas se prečesto, stvarno ili glumljeno, traži 'konsenzus', suglasje, dogovor ljudi, a sve se rjeđe čuje govor o istini. Ali, koliko puta moramo još biti uvjeravani da istina nije predmet dogovaranja.
Tu, u govoru o istini pronašao sam tragove života pokojnoga Zvonka. A gdje je istina i spremnost na žrtvu zacijelo ćemo pronaći i proročku snagu. Ona je Božji dar koji za sobom povlači radost, ali i neizrecivi teret.

Čovjek koji slijedi i promiče istinu nije zabrinut poglavito zbog toga što ne će biti prihvaćen, nego mu je prva briga kako prenijeti ono što mu je povjereno; ne zabrinjava ga nedostatak pljeska, nego istina kojoj služi.

Zastanemo li i pogledamo početak trpljenja pokojnoga Zvonka, vidjet ćemo malenu želju, želju da se čuje istina o Hrvatskoj; da svijet bude upoznat s patnjama i nepravdama nad hrvatskim narodom i da ne zatvara oči pred zlodjelima koja su prešućivana, dok je svaki glas o njima bio strogo kažnjavan. To je jezgra: istina o Hrvatskoj za koju je ljubav mogla puno podnijeti.

No, i danas se ta jezgra lako prekrije ili oblikuje pojednostavljenim ocjenama, teškim teretom krivnje, osude i zatvora, kao da oni koji vide dobro istodobno ne mare za zlo i bol, izraslu iz niza događanja. Lako je na nekoga nalijepiti etiketu zločinca, da bi se šutjelo o cijelome sustavu koji je ljude istodobno ostavio potoke i jame krvi i izgonio domoljube iz Hrvatske, proganjao istinoljubive ljude i ubijao samo zbog toga što su čeznuli za slobodom.

IV. Takvi totalitarizmi iz jednoga vremena imaju svoje inačice u drugim vremenima, a jedna je od njih svakako medijski totalitarizam u kojemu se danas istina teško probija, jer je previše onih koji su spremni prodati svoj glas i uklopiti ga u skandiranje neistina. Kada to politika ne može učiniti izravno, koriste se mediji u kojima se oblikuju kriteriji, gledišta i postavljaju mjere novih 'podobnosti ili nepodobnosti'.

Osjećamo zato da nam trebaju ljudi koji govore jezikom istine, jer ona nije banalna; istine koja je prokušana patnjom i bašzato ne odiše mržnjom.
Trebaju nam osobe koje su susrele Boga u svome iskušenju i koje su uronjene u otajstvo, proročke, da bi bile uvjerljive, jer ne pripadaju samo čovjeku.

V. Isus se vratio u svoje mjesto i prošao putem proroka. Najprije je pobudio znatiželju – sve su oči bile uprte u njega; zatim propitivanje i izražavanje sumnje – nije li ovo sin Josipov? te, na kraju, otvoreni sukob.
Doživio razočaranje i odbijanje, jer im je rekao da čine istu pogrješku koju su učinili njihovi očevi, pogrješku neprepoznavanja proroštva. Predbacuje im neosjetljivost prema Božjim znakovima. Tako da oni koji sebe drže blizima Bogu to zapravo nisu; koji sebe uznose nisu dovoljno poučljivi i ništa ne bi koristila čuda koja zaziva njihova znatiželja i oholost.

Mi, vjernici, Crkva, pozvani smo nasljedovati Isusa, tako da se naša riječ ne može mjeriti time sviđa li se nekoj vlasti ili ne; odgovara li trendovima, je li sukladna modi ili je po volji nečijega mišljenja za koje će se pronaći ankete s potvrdom da je to mišljenje većine. Istinu ne nose dogovori, nego samo svjedočanstva. Ako kao vjernici nismo spremni nositi Isusa koji je Istina, ostat ćemo neslobodni, oponašat ćemo riječi, geste, izbore koji nisu novost Evanđelja. Osjećat ćemo da nam je novost potrebna, ali jednako će tako djelovati nemogućom.
Krist se utjelovio baš radi toga: da nemoguće postane mogućim.

VI. Usuđujem se reći da je pokojni Zvonko nosio dah toga proroštva, a proroci su uvijek izazov, a ponekad doživljavani i kao prijetnja koju treba odstraniti.
Zbog toga predstavljaju opasnost i kada su zatočeni, pa čak i mrtvi. Oko njih je nužno isplesti mrežu sumnja i neistina, da bih ih se obezvrijedilo; a zatim je tu mrežu potrebno marno krpati i proširivati. No, proroci su nedodirljivi, sve dok sami ne susretnu najvećega neprijatelja proroštva – razočaranje. Od života koji je obilježen uskličnicima odjednom se pojave upitnici.

Čini mi se da je Zvonko Bušić živio životom koji su nosili uskličnici, njegovani u njemu samome. Nosio ga je ushit, uvjerenje da treba i može učiniti nemoguće; bila je to sigurnost od koje ga nikakve nepovoljnosti nisu mogle udaljiti; bilo je to iščekivanje dana koji – makar udaljen desetljećima – izgleda bliz. Živio je uskličnik i kada je bio daleko od domovine s duhovnom snagom koju nije dopustio pokoriti. I njegovu su šutnju neprijatelji Hrvatske uvijek doživljavali kao rečenicu koja ima uskličnik na svome završetku.

VII. Ali, poput proroka Ezekiela, Jeremije, poput Ivana Krstitelja, dostigao ga je umor, tjeskoba i razočaranje. Privlačnost i sigurnost pojavile su se kao umor i neuspjeh. Svaki prorok doživi pritiješnjenost rečenice proroka Izaije: "Zaludu sam se mučio, nizašto naprezao snagu." To uskličnike svija u upitnike. Vrativši se u domovinu nije izdržao težinu ponad ushita i očekivanoga oduševljenja.

No, proroštvo ne prestaje pitati. Niti jedna smrt nije prepuštena sebi. Ona pita i druge, a Zvonkova pita nas. Čuvši o stanju koje je nazvao Platonovom pećinom, na pamet mi je pala druga pećina, ona u koju se pred prijetnjama, razočaran sklonio prorok koga u Evanđelju spominje Isus, prorok Ilija, i u kojoj je pronašao istinu. Kako samo uz život Pokojnoga Zvonka zvuči izraz: Amicus Plato sed magis amica Veritas – drag mi je (prijatelj) Platon, ali mi je draža mi je (veći je prijatelj) Istina.

Pokojni Zvonko nije uspio ući u takvu pećinu i ostavio nam je upitnike koje nije mogao nositi i za koje nije dočekao i prepoznao prolazak blagoga Božjeg lahora koji bi mu vratio snagu (usp. 1Kr 19, 9a.11-16).
Taj smo lahor došli i večeras moliti i susresti; lahor protiv straha i malodušnosti, ali i lahor protiv sebičnosti, razjedinjenosti, umišljenosti; lahor protiv nepoštivanja prošlosti i zaboravljanja Božjih znakova, ljudi i događaja, lahor protiv nevjere.

Za nas i za našu domovinu taj blagi lahor je prije svega u Kristovoj Radosnoj vijesti. Nju ni pred kakvim kušnjama ne smijemo previdjeti. Kako god teško bilo, od nje ne smijemo odustati. To pak znači da se s istinom ne možemo poigravati ili se o njoj dogovarati, jer 'dogovorena istina', pretočena u život Hrvatske, u njene zakone i način življenja, ne može voditi ni u kakav boljitak.

VIII. Sveti Pavao danas nam je u prvome čitanju rekao da nije došao „s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati Božje svjedočanstvo“. Stalo mu je samo do toga da vjernici grada Korinta i Zagreba i Hrvatske vide ljepotu Krista i to raspetoga. I k nama je večeras došao da bi nam pokazao djelovanje Duha Svetoga i snage koja dolazi od Boga.

Gledajući nas u ovome slavlju vidimo to isto djelovanje Duha, snagu Crkve koja se nalazi u Bogu, a ne u našoj ljudskoj slabosti. Nju donosimo pred Gospodina koji ljudsku nemoć pretvara u Božju svemoć, ako imamo pouzdanja u njega. On naše upitnike preobražava u uskličnike. On težinu križa i tamu Golgote uspravlja i raspršuje svojim uskrsnućem i milosrđem.

Čvrsto vjerujemo da žrtva iz ljubavi u vječnosti živi kao uskličnik; kao hvalospjev Bogu koji i danas svojim lahorom prolazi ispred pećine proroka, da se ne boji, nego živi radost darovanosti bližnjima. A nama je potreban lahor protiv hrvatskoga umora i hrvatske malodušnosti, kojoj se najviše raduju oni koji nikada nisu željeli dobro ni Hrvatskoj ni čovjeku.

Amen.
† Ivan Šaško