HR
U poslijepodnevnom dijelu rada drugoga dana 51. teološko-pastoralnog tjedna koji se na temu "Novi govor vjere kao odgovor na potrebe suvremenog čovjeka" održava u Međubiskupijskom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati, predavanje "Kršćanska vjera i helenistička kultura: između susreta i sraza, blagoslova i izazova" održao je 26. siječnja prof. dr. Ivan Bodrožić s Katedre povijesti kršćanske literature i kršćanskog nauka zagrebačkoga KBF-a.
Na početku predavanja stavio je odnos kršćanske vjere i helenističke kulture u okvire prostora i vremena, te pojasnio valove dehelenizacije, od prvog u doba reformacije do trećeg, za koji papa Benedikt XVI. smatra kako je još u tijeku, motiviran suvremenim promišljanjima mnogostrukosti kulture. Prvi doticaj kršćanstva i helenističkoga svijeta zbio se još u apostolsko vrijeme, zahvaljujući Pavlovoj navjestiteljskoj odvažnosti i zanosu. U odnosu na uhodani navještaj među Židovima, Antiohijska Crkva, vođena Pavlom i Barnabom, odvažno uključuje i pogane u svoju zajednicu, nakon čega će se njih dvojica odvažiti i na misionarska putovanja. Pogani kojima je naviještena Božja riječ primaju snagu Duha, te se osjećaju preporođeni u svom postojanju.
Kršćanski govor u njima je budio i uzdizao izvorne antropološke sadržaje, otkopavajući pod ruševinama grijeha i idolopoklonstva zatrpani razum, pokopanog Čovjeka u svojoj autentičnosti, istaknuo je dr. Bodrožić, te je potom pojasnio devet susreta/srazova, tj. široku lepezu događanja, iz raznih perspektiva, u različitim ambijentima u kojima je Crkva djelovala. Crkva se zbog otvorenosti helenističkoj kulturi morala najprije sukobiti sa židovstvom, da bi potom morala postavljati i granice nekritičkom pristupu takvoj kulturi, kao što je bilo s gnosticizmom u drugom stoljeću. Od uključivanja i zaklinjanja u odgovornost za Carstvo, kao jamca kulture i društvenih vrijednosti, trebala je doći do približavanja, ali onda i distanciranja od prečvrstog zagrljaja koji je mogao biti poguban za autonomiju Crkve.
U nastavku predavanja dr. Bodrožić iznio je neke teološke kriterije kojima se vodila prva Crkva u svim tim složenim trenucima i to u odnosu prema židovstvu i prema kulturi i filozofiji, a na kraju je istaknuo kristološke i ekleziološke argumente. U izlaganju "(Ne)razumljivost teološkog govora u suvremenom svijetu" doc. dr. Nela Gašpar s Katedre dogmatske teologije riječke Teologije podsjetila je kako je "predmet" kršćanske teologije Trojstveni Bog i sva stvarnost kao Božje stvorenje kako se čovjeku otkrivaju u obzorju vjere. Ono pak što omogućuje i nosi čovjekovu vjeru jest Božje sebeotkrivanje i sebedarje, njegova autokomunikacija čovjeku u Isusu Kristu.
Neoskolastičko razdoblje teologije koje je kroz mnoga stoljeća obilježavalo teološki govor diljem svijeta vrijedilo je, naime, kao o vremenu i prostoru neovisan način filozofiranja i teologiziranja. Međutim, u prostoru i vremenu postaju vidljive govorne ograničenosti i jezične mogućnosti, zato sadržaj traži da kontekstu današnjeg teološkog govora posvetimo više pozornosti, rekla je dr. Gašpar, te upozorila kako svaki tekst, koji je izgovoren, pripada kontekstu bez čijeg uvažavanja nije moguće doći do razumijevanja i prihvaćanja. Stoga je potrebno posvetiti pozornost i "slušatelju" teološkog govora koji pripada "svome" vremenu, i koji se u različitim povijesnim razdobljima mijenja s obzirom na način življenja i razmišljanja ali se ne mijenja s obzirom na svoju ontičku i ontološku realnost, iz koje nije "isključen" nijedan čovjek.
Poznato je da ni prije a ni danas u postmodernom vremenu ne možemo očekivati da ćemo sve ljude privesti sakramentalnoj praksi, niti da svi ljudi mogu biti uključeni u institucionalne strukture Katoličke Crkve. Međutim, sve ljude se može potaknuti na otkrivanje otajstvene dimenzije vlastitoga života koja svoje utemeljenje nalazi jedino u egzistenciji Apsolutnog misterija, istaknula je dr. Gašpar. (IKA)
