Kardinalova homilija prigodom blagoslova spomen-crkve Našašća sv. Križa u Zrinu

14.9.2019.



Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački
Homilija prigodom blagoslova spomen-crkve Našašća sv. Križa
Zrin, 14. rujna 2019. godine.
Liturgijska čitanja: Br 21 4b-9; Fil 2, 6-11; Iv 3, 13-17
 
Draga braćo i sestre u Kristu!
 
1. Ime današnjega blagdana ljudima koji ne poznaju kršćanstvo zacijelo zvuči neobično i zbunjujuće: Uzvišenje svetoga Križa. Redovito se uzvisuje ono što je lijepo, i što je veliko; uzvisuje se nekoga tko ima posebne zasluge i onoga komu se divi. Ali, uzvisivati sredstvo mučenja i sramote, simbol poraza i boli – to iznenađuje. No, kršćanski Križ nije bilo kakav Križ. On uza se ima odrednicu: sveti Križ.

Svetost je u tome da je taj Križ za nas prisutnost ljubavi, služenja, velikodušnosti i Božjega milosrđa. Nositi Križ, uzvisivati ga svojim životom za nas kršćane znači ljubiti poput Krista koji je za nas umro na Križu.

U duhovnosti Staroga zavjeta, na koju se Isus često nadovezuje da bi je dopunio, Bog zapovijeda da se njega ljubi svim bićem, a svakog čovjeka kao samoga sebe. To je mjera ljubavi po mjeri čovjeka, po mjeri ljudskih sposobnosti. No, Isus daje »novu zapovijed«, a ona je nova po tome što je mjera ljubavi proširena od ljudske na božansku. Isus nam zapovijeda da ljubimo jedni druge kao što je On ljubio nas (usp. Iv 13, 34-35).
 
2. Ljubiti kao što je Isus ljubio znači da ljubav treba biti očitovana i jasna. Isus nam je rekao da smo svjetlo svijeta i zato smo pozvani drugima donositi to svjetlo da vide naša dobra djela i slave Oca koji je na nebesima (usp. Mt 5, 14-16). To su prije svega djela ljubavi prema bližnjima. Ta ljubav teži prema Bogu, vrelu ljubavi.

Gledajući Isusov križ vidimo da je Isusova ljubav nemjerljiv dar koji nadilazi svaku mjeru, jer obuhvaća svakoga čovjeka, pa čak i neprijatelje, a povlašteno mjesto daje grješnima, isključenima i dalekima (usp. Mt 5, 43-48; Lk 14 i 15). Božji dar, objavljen u Križu našega Gospodina, beskrajno je veći od svake ljudske potrebe. Zato su Crkva i svaki vjernik pozvani ljubavlju prožeti sve oblike služenja čovjeku, i one zahtjevnije, kao što su društveno, gospodarsko, kulturološko i političko ozračje. Isusova ljubav potiče nas da preuzmemo odgovornost za svijet u svim njegovim vidicima, nadahnuti primjerom Blažene Djevice Marije i svetih.

Osim toga, Isusova ljubav spašava i oslobađa. To se ponajprije odnosi na oslobođenje od zla, od grijeha i smrti. Krist je podnio muku Križa, da bi nas oslobodio tjelesnih i duhovnih zarobljenosti. Življenje po mjeri Kristova križa oslobađa od straha i zabluda, od nepravde i nepoštivanja ljudskoga dostojanstva. Isus je došao da imamo život u izobilju (usp. Iv 10, 10).
 
3. Braćo i sestre, došli smo danas u Zrin da bismo blagoslovili ovu novosagrađenu crkvu. Došli smo pronaći Isusov križ, susresti se s njime i uzdignuti ga. Zahvaljujemo Gospodinu za ovo djelo spomena, ostvareno izuzetnim zauzimanje Sisačke biskupije i njezina biskupa, mons. Vlade Košića.

Na ovom povijesnom hrvatskom tlu, nekoć središtu knezova Šubića, koji ovdje podigoše grad Zrin te su po njemu prozvani Zrinski, sada je ponovno sagrađena crkva Našašća svetoga Križa i na njoj je uzdignut Križ. To se moglo ostvariti, jer je Kristov križ i ljubav živjela i živi u ljudima koji su nastavili u sebi nositi sadržaj otajstva Križa.

Križ je u Zrinu u davnoj hrvatskoj prošlosti uzdignut i čašćen kao znak Božje ljubavi prema svim ljudima i ostao je živjeti kao sjeme i kao plod u narodu protjeranom i raseljenom, u Zrinjanima i njihovim potomcima kojima su takozvani »osloboditelji« (kakve li ironije!), zabranili vratiti se na vlastita ognjišta.

Sada Isusov križ vidljivo ponovno uzdižemo, da bismo gledajući ljubav Raspetoga naviještali, slavili i svjedočili Božji odgovor na zlo i na grijeh čovjeka. Zadnji put su ovdje zvonila zvona drevne crkve Našašća svetoga Križa na Malu Gospu, 8. rujna 1943. godine, jer su dan poslije, 9. rujna 1943. godine, naoružani partizani napali mirno pučanstvo Zrina. A da bi na ovim prostorima Hrvatske napravili čisti etnički prostor, mjesto je moralo biti uništeno, imovina opljačkana, a njegovi žitelji poubijani ili protjerani. Zrinjani i njihovi potomci, od pogroma 1943. godine, nisu smjeli doći u svoj kraj niti vidjeti svoje kuće i imanja koje su komunisti podijelili sljedbenicima svoje ideologije i politike. Tek poslije 1995. godine pomalo su dolazili pogledati ono što su drugi zaposjednuli.

Na pročelju sada nove crkve Našašća svetoga Križa, poput dviju ploča Mojsijevih koje nas pozivaju da častimo Boga i poštujemo čovjeka, čitamo imena, litanije pobijenih. U mjestu koje tada nije imalo ni 900 stanovnika, nalazimo 291 ubijenog, a svi su ostali protjerani. Ovdje su prije sedamdeset i šest godina partizani, očito po nalogu zapovjednika, koji su u komunističkome režimu nakon Drugoga svjetskoga rata u nas vršili najviše dužnosti, u Križu vidjeli neprijateljstvo i po njemu neprihvatljivost da ovdje žive Hrvati. Ubijeni su civili, ubijen je narod, od takozvane »narodne vlasti«.
 
4. Braćo i sestre, potomci Zrinjana koji su rođeni u raznim krajevima Lijepe naše, jer im ovamo nije bilo dopušteno vratiti se, svi mi koji smo rođeni poslije Drugoga svjetskog rata, novi naraštaji s pravom već godinama pitamo: Zašto se o ovom i tolikim drugim zločinima komunističkoga režima: križnim putevima, jamama, prikrivenim grobljima u predgrađima naših gradova, na livadama i u šumama, kao i na sličan način i o drugim uništenim mjestima, desetljećima šutjelo, strogo branilo objektivno povijesno istraživanje i prepričavalo prošlost po diktatu režima? A i danas se nerijetko istinu želi zataškati, prešutjeti ili bar umanjiti. Stoga na ovome mjestu i u ovome slavlju, osjećam svojom crkvenom i domoljubnom dužnošću postaviti neka pitanja.

Kakvo je to oslobođenje – ma s koje god strane dolazilo - u kojemu se u tamu smrti odvodilo ljude bez stvarne krivice i bez suđenja? Kako je moguće da se desetljećima utjerivalo strah u kosti ljudima koji su znali istinu, a o njoj nisu smjeli progovoriti? Je li istraživanje istine o Drugom svjetskom ratu i poraću u nas revizija povijesti?

Tko se boji istine i istraživanja povijesnih činjenica taj u suvremenim okolnostima omogućuje širenje mržnje i netrpeljivosti. I ovo današnje spomen-slavlje nije revizija nego vizija povijesti, koju smo dužni prenositi mlađim naraštajima. Oni danas moraju znati istinu o kojoj je komunistička vlast nametnula šutnju. Nećemo se uspjeti suočiti s prošlošću, sve dok se ne rasvijetli istina o žrtvama totalitarističkih režima.

Kao što sam na Dan državnosti rekao, ponavljam i ovdje: »Samo kada dostojno pokopamo smrtne ostatke naših pokojnika koji su bačeni u jame ili usputne jarke na križnim putevima, bez obzira kojoj su političkoj opciji pripadali, jer svi su naši, samo tada će završiti Drugi svjetski rat u nas. To isto vrijedi i za Domovinski rat« (Homilija na Dan državnosti 2019. godine). Drago mi je da su u posljednje vrijeme na tom području vidljivi pozitivni pomaci. 
 
5. Nakon Drugoga svjetskog rata djeca nisu o tome učila u školama, nije se raspravljalo unutar povijesnih istraživanja, a ni danas se istina o tome ne uspijeva probiti na pravi način u hrvatsku javnost. Razlog je jednostavan i jasan. Istina o zločinu etničkoga čišćenja koji je proveden ovdje, vodi dalje, do same srži režima koji nije birao sredstva i koji je odveo u nove zločine razaranja, progonstva i mržnju prema Hrvatskoj, očitovanu u Domovinskome ratu.

Ta je činjenica još tužnija u spoznaji da nemar za ljude iz Zrina nije vezan samo uz prošla vremena, nego se još uvijek vidi i u postupcima državnih dužnosnika, odnosno u tromosti i nesposobnosti našeg pravnog sustava da omogući ispraviti nepravde. Nadamo se da će i molitva i ova podignuta crkva biti vidljiv poticaj da svi u svojoj društvenoj odgovornosti i na državnoj i na lokalnoj razini omoguće da istina ne samo oblikuje savjesti, nego da ona bude vidljiva u odlukama koje ispravljaju nepravdu i umjesto zla šire istinu.

Puno je još zala nanesenih Hrvatskoj i našemu narodu koja se skrivaju. Zbog toga je uvijek iznova moguće sijati neistine i unositi nemir. I ne trebamo se čuditi da će se od toga zla skretati pozornost na nešto drugo. Ako se sami ne zalažemo da istina bude promicana, čini se da je nismo dostojni, kao ni žrtve koja je podnesena za nas.

Istina može uznemiriti, baš kao što je uznemirila Nikodema, čovjeka željnog istine, u onome noćnom razgovoru s Isusom. Istina ne mijenja samo rečenice u znanstvenim radovima i školskim udžbenicima; ona mijenja, ona revidira živote. Koliko nam je samo potrebna revizija naše prošlosti koja dopušta istini da pročisti opterećujuće laži gomilane desetljećima. Nećemo se umoriti ponavljati da istina vodi u novi početak, da je ona zalog pomirenja i praštanja. Kada nje nema, tada se ne liječi žarište iz kojega dolazi svaka vrsta zala i bolesti društva. Kao vjernici za to se trebamo zalagati.
 
6. U predslovlju današnjega blagdana molimo: »Sa stabla u raju nikla je smrt, a sa stabla Križa rodio se život«. Čudesan je to obrat. I ovdje u Zrinu, koji povijest pamti kao iznimno bogato i lijepo mjesto, čovjek je – prihvaćanjem grijeha – donio: razaranje, oduzimanje zemaljskoga života i imovine, progonstvo i zabranu povratka.

Ovo današnje slavlje pokazatelj je obrata u odnosu na plodove mržnje i nasilja, jer umjesto rušenja, ovdje svjedočimo građenju; umjesto oduzimanja života, ističemo davanje života i oživljavanje; umjesto straha progonstva i nemogućnosti povratka, ovdje smo u novome zajedništvu koje govori jezikom molitve i obnove.

Silnici su, svi odreda, pomoću raznih ideologija, na izvanjski grublji ili finiji način, nastojali ukloniti Križ, ne dopustiti mu da bude vidljiv, ali su zaboravili da je ljubav sadržana u Križu posijana u srca i nikada ne može biti uklonjena. A zlo se vraća onome koji ga je učinio!
 
7. Ni kada je razorena crkva, kada su ubijeni i prognani ljudi, kada je oteta imovina, Križ ovdje nije prestao postojati. Najviše je živio u prognanima i raseljenima, u potomcima koji su čuvali čežnju i nadu.

Križ živi i danas… Njega uzvisuju roditelji koji prihvaćaju djecu, te se za njih žrtvuju i odgajaju ih za poštenje. Uzvisuju ga supružnici koji se vole kao muž i žena, čuvajući vjernost i poštovanje u svim životnim okolnostima: u zdravlju i bolesti, u dobru i zlu, u neimaštini i izvanjskim nesigurnostima. Križ uzvisuju djeca i mladi koji ne zaboravljaju svoje roditelje, djedove i bake, rodbinu i zavičaj. Križ živi, njega uzvisuju svi koji nesebično vrše povjerene im dužnosti. Uzvisili su ga i uzvisuju koji vole svoju Domovinu i brane živote drugih, zalažući se za najpotrebitije.

Uzvišenje svetoga Križa smo i mi, kada taj znak stavljamo na sebe, kada se križamo i svoj život suobličujemo ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga: na početku i na kraju dana; prije poslova, prije jela, prije susreta i važnih odluka. Taj je Križ oblikovao kulturu hrvatskoga naroda i kao takav ne samo da nikoga ne vrijeđa, nego uzdiže naš duh i otvara nas za dobro. I nema razloga da ga se kao narod bojimo isticati u javnosti.

Danas molimo da taj spomen čuva ova crkva, kao vrelo novih nadahnuća ljubavi. Bog je na Križu u Isusu pobijedio ljubavlju. Isus je podignut, a Sotona pobijeđen. To ostavljamo na ovome mjestu kao jasno svjedočanstvo da smo gledajući Krista na Križu i prepoznajući ga u srcu, i mi dionici njegova zajedništva i vječne radosti s Presvetom Bogorodicom Marijom i blaženima Alojzijem Stepincem, svjedokom istine i čiste savjesti.

Amen.


 

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr