HR
Na svetkovinu Bogojavljenja, u četvrtak, 6. siječnja središnje misno slavlje u zagrebačkoj prvostolnici predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško u koncelebraciji s kancelarom Zagrebačke nadbiskupije mons. Stjepanom Večkovićem i nadbiskupijskim ekonomom mons. Ivanom Hrenom. Na početku mise biskup je podsjetio kako svetkovina Bogojavljenja u sebi sažima cijelo otajstvo božićnoga ciklusa, počevši od došašća.
„Danas se u jednoj cjelini može naći i iščekivanje i putovanje, i traženje i pojavak znaka i susret s novorođenim i klanjanje. To su postaje koje mora proći svaki narod i svaki pojedinac pred događajem Božje objave, Bogojavljenja. Nažalost i kao pojedinci i kao narod u naše živote često smo ugradili nestrpljivost i predvidivost.
Umjesto putovanja postavili smo svoje ciljeve; umjesto putovanja zauzeli smo stav ukopanosti u svoje sigurnosti; umjesto susreta s Bogom postavili smo idole sebičnosti, a umjesto klanjanja prečesto očekujemo da sve bude podvrgnuto našoj oholosti", rekao je biskup, dodavši da je Božji dolazak, a ne ljudska sposobnost da se dođe do Boga u središtu današnje svetkovine, dolazak Boga koji u čovjeku budi stav klanjanja, poniznosti i zahvalnosti.
U prigodnoj homiliji biskup je podsjetio kako pročitano Evanđelje opisuje dva moguća puta, Herodov put i put koji su izabrali mudri ljudi. „Prvi od njih ubija, jer ga zapravo i ne zanima božansko dijete, doživljava ga kao neprijatelja i kao opasnost. Put koji je drukčiji od Herodova traži Boga, spreman je otkrivati ono što donosi život i daruje radost. I svaki od tih putova ima i opravdanja i zamjerke.
Ponovno je na nama izbor, jer na početku je razlika sasvim neznatna: krenuti ili ne krenuti na put, ali je na kraju razlika neizmjerna. Dijete je za sve ljude, radi toga je došlo na svijet radi nas ljudi i radi našega spasenja kako molimo u Vjerovanju, i svatko od nas ima nešto sveto i božansko što može donijeti na svijet. U svakom od nas živi to božansko dijete, ali Bog nas poziva da ga ne prestanemo tražiti", rekao je biskup.
Istaknuo je da je za dolaženje do djeteta potrebno zaviriti u sebe, razmotriti, preispitati vlastiti svijet i možda stvorene zvijezde. „Gledajući u sebe otkrivamo i ono što možda ne bismo željeli vidjeti, sliku o sebi, boli, skriveni svijet koji čovjek brižno čuva čak i od vlastita pogleda. Puno je lakše sakriti se i iza pobožnosti, nego zastati i pogledati nebo u sebi. Ali znamo, nema putovanja prema Bogu ako se ne učini putovanje prema sebi, jer inače se lako izgovori čak i rečenica da se nekoga voli, a možda je ona upravo izgovor za sebičnu želju za posjedovanjem ili za strah da se nekoga ne izgubi", primijetio je biskup.
Istaknuvši kako je putovanje mudraca osobno putovanje, upozorio je kako nitko ne može ići putem umjesto nas, jer mogu se spoznati razne istine, može se čitati puno o Bogu i uranjati u duhovnost, drugi nas mogu ohrabriti, usmjeravati nas, prepoznati darove koje imamo i poticati nas, ali mi odlučujemo hoćemo li krenuti ili ostati. Mudraci su shvatili da je to neizbježno, a Herod je ostao unutar svojih zidina s previše straha.
Ne krenuvši na put ponajprije u dubinu svoje duše, zarobljen u svoju sigurnost život je uresio plodovima straha, jer onaj koji se ne pokloni Bogu teško da neće previdjeti čovjeka, teško da se neće pouzdati u strah i kao ozračje i kao sredstvo, a Herod je postao utjelovljenjem straha, ali i terora. Čovjek koji širi strah i sam je prepun straha. A strah postaje nepovjerenjem, zloporabom, osudom drugih. Herod je opterećen drugima umjesto da je krenuo na put u prostor svoga života. I svaki puta kada smo više zabrinuti zbog onoga što čine drugi umjesto da mi činimo ono na što smo pozvani, izgubili smo trag znaka ka nebu, zvijezde pratiteljice, upozorio je biskup.
Istaknuo je da nasuprot Heroda, mudraci u rođenju djeteta ne vide prijetnju za svoju sebičnost, ni prijetnju za mudrost i vlast, a životno putovanje ne služi im kao dolazak do zemaljske moći. To je putovanje zbiljske vjere koja polazi od vlastitoga srca i otvara široke prostore ne zaustavljajući se na knjigama, na tehnici, na politici ili kulturi, to je zvjezdani pogled koji gleda svemir da bi bolje razumio sebe i osjetio Boga. Misno slavlje pjevanjem su uveličali Koralisti zagrebačke katedrale. (IKA)
