Aktualnosti

FOTOGALERIJA

Zagrebački pomoćni biskup mons. Ivan Šaško predvodio je u srijedu, 8. listopada euharistijsko slavlje u crkvi Sv. Marka u Zagrebu povodom Dana neovisnosti Republike Hrvatske.

Uvod u euharistijsko slavlje i homiliju biskupa Šaška donosimo u cijelosti: 
 

 
Uvod:
 
Milost i mir Gospodina koji nas oslobađa svojom ljubavlju – sa svima vama!

Ovo je zagrebačko hrvatsko jutro koje poziva na spomen, na molitvu. Zagrebačko jutro u kojemu se dodiruju životi i skupljaju u vjerničkome zajedništvu. U njemu radosno pozdravljam vas, subraćo svećenici; vas, hrvatski branitelji; vas, roditelji, udovice, djeco i svi vi članovi obitelji branitelja; vas, ratni vojni invalidi koji ste poput pečata snage i opomene utisnuti na hrvatskome dokumentu slobode. U Božjemu miru pozdravljam i vas, poginuli za domovinu, jer ste dionici ovoga slavlja koje združuje zemlju i nebo, zemaljsku i nebesku Crkvu.

Jučer je papa Franjo svoje razmatranje tijekom mise posvetio povezanosti spomena i molitve, te pritom naglasio: „Što znači moliti? Znači činiti spomen pred Bogom naše povijesti. Jer, naša je povijest povijest njegove ljubavi prema nama.“ (Jutarnje razmatranje u 'Domu svete Marte', 7. listopada 2014.)

Spomen-čin koji slavimo kao vjernici na prvo mjesto ne stavlja naša sjećanja, naš spomen, nego molimo Boga da se spomene svoje ljubavi, očitovanja svoje blizine; da u nama prepozna zahvalnost i da nas prati svojom milošću. Naš je prvi čin i danas zahvalnost. Molimo Gospodina da nas se spomene, da se spomene naše domovine, da vidi u nama potrebu i čežnju za milosrđem. U duhu zahvalnosti ponizno ga molimo da nas učini dostojnima svoga spomena. Pokajmo se.
 
Homilija:
 
Liturgijska čitanja: Gal 5, 1 13-4; Ps 86; Lk 11, 1-4
 
Braćo i sestre!

I. Ne bez razloga Poslanicu Galaćanima u kojoj nam je apostol Pavao izrekao da nas je Krist oslobodio za slobodu, neki zovu i 'velikom poveljom slobode'.
Ideja slobode ušla je u ljudsku povijest ponajprije zahvaljujući kršćanstvu. Ona je i danas prepoznatljiv znak identiteta Zapada. I dok se danas glasno govori o ljudskim pravima, o pravima osobe kao naravnima i sveopćima, ne treba zaboraviti da su to djeca ideala slobode koji se često dovodi do negiranja slobode, jer ju se miješa sa sebičnošću.

Ipak, ne treba previdjeti da u središtu Pavlova navještaja nije sloboda o kojoj smo naviknuli slušati u svakidašnjici. U središtu je govor o ljubavi. Izvanjska sloboda jest dragocjenost, ali je ljubav puno dragocjenija, jer je ujedno i zahtjevnija. Tu nam slobodu koja je izvor svake nesebičnosti može podariti samo Bog.

Mi vjernici složit ćemo se da je ljubav objavljena u Kristu bit, središte kršćanskoga života, a molitva je njezino disanje. Ljubav bez molitve gubi dah i odumire. Baš zato, nakon što je govorio o zapovijedi ljubavi, Isus govori o molitvi.

Međutim, u svijetu gospodarstva i politike nerijetko se čuje govoriti ili se primjećuje stav koji obescjenjuje vrijednost molitve; naglašava njezinu neučinkovitost, nemogućnost promjena odnosa. No, ako dublje promotrimo, otkrit ćemo da je upravo molitva mijenjala povijest i unosila novost u život pojedinaca i naroda. Mijenjala je, jer je bila i ostala pokazateljam da smo dopustili Bogu da mijenja naša srca.

II. Danas susrećemo Isusovu pouku o molitvi, njegov dar svakomu, ali ne da bismo ju zadržali kao skriveno druženje i razgovor s Bogom. Ona je svojevrsna 'stvarateljica događaja', jer ulazi u darovanost Božjega prostora. Molitelj uzdiže svoj zaziv kao glas svoje braće i sestara, nosi suosjećanje, postaje solidaran, dionik je njihovih boli, obraća se Bogu, znajući da je Otac i živi suodgovornost.
U Lukinu Evađelju sačuvana nam je kraća inačica molitve Oče naš od one koju nalazimo u Matejevu Evanđelju, ali žarište je istovjetno: Bog koga zovemo Ocem. Sve zazive i molbe treba čitati u svjetlu toga djetinjega odnosa, a zazivi se odnose na prihvaćanje i suobličavanje Božjemu planu, na odnos prema ljudima i preobrazbi svijeta.

Prve dvije molbe odnose se na posvećivanje Božjega imena i na dolazak Kraljevstva. Čini se da nemaju dodira s ljudskim događajima. Ali upravo suprotno: te dvije molbe daju čovjeku da bude dionik Božjega plana spasenja svijeta i istodobno svjedoče želju čovjeka koji moli da bude oblikovan prema Božjoj volji. Dolazimo k Bogu sa svojim molbama i svojim potrebama. Odnos s nebeskim Ocem nas mijenja; učimo stajati pred njim u raspoloženju onoga koji spoznaje da Božji dar nadilazi ljudsku molbu.
 
III. S istoga motrišta valja promatrati i molitve upućene za: svagdanji kruh, oproštenje i oslobođenje od napasti. Moliti kruh koji nam treba svakoga dana; uzajamno opraštanje i pobjedu u konačnoj kušnji znači vlastiti život čitati u svjetlu početka Molitve Gospodnje. Čovjek prepoznaje svoju stvorenost kojoj trajno trena providnost i međusobno dijeljenje. Da bi molitva bila kršćanska traži se poniznost. Molitelj ne zahtjeva niti ističe svoja prava. Tko bi tako činio, pokušao bi od molitve napraviti neku vrstu trgovanja s Bogom. Molitelj očituje svoju raspoloživost za Božju volju i svoju zauzetost u zajedništvu s bližnjima, svoju nesebičnost.

U molitvi za kruh izražavamo ljudsku potrebu za životom koji treba zemaljsku hranu i ujedno ju nadilazi. U molitvi za oproštenje nalazi se naša potreba za milosrđem, za pomirenošću s drugima, koja otkriva čežnju za istinom u kojoj se rađa novi početak. U molitvi za oslobađanje od napasti, nalazi se čežnja za slobodom, za prihvaćanjem načina života koji jedini dovodi do ispunjenja. Tako se u tim trima molbama zrcali Isusova riječ: Ja sam put, istina i život – nitko ne dolazi k Ocu, osim po meni. A to je molitva Oče naš – naš put k Ocu. Mi ju ne čitamo tek kao mudro spojene rečenice i kao upute za duhovno zdravlje.

Tu je molitvu utjelovio i posvema ostvario Isus u svojoj muci i uskrsnuću. On je svojim trpljenjem i predanjem potvrdio da je Bog Stvoritelj, neizreciv i nedostupan, koji se očituje kao Otac, koji je postao bliz do najdublje tame ljudskosti. Isus je objavio da je ljudski život najvrjedniji zbog Božje svetosti i da je cilj povijesti Božje kraljevstvo koje preobražava svijet. Bog je izvor života; u Bogu je razvidna istina o čovjeku; u Bogu koji je poslao svoga Sina da nam vrati radost vidimo pristup i put do svoje sreće.

IV. No, kakve to veze ima s današnjim spomenom? Neki se događaji urežu u nas i postaju sažetkom mnoštva odnosa, raznih slojeva osjećaja, čuvari slika. Među takvim događajima za hrvatski narod su osobito oni iz jeseni 1991.

Uz politički čin proglašenja neovisnosti, raskidanja sveza s nekom državnom zajednicom, obično se nađu doživljaji, dojmovi, simboli… Što je u toj riznici ostalo nama Hrvatima? Danas ponovno stojimo na mjestu, u dijelu Zagreba nad koji se prije dvadeset i tri godine nadvio oblak prašine, gdje su krovovi postali nogostupi, a krhotine tepih koji su istkali promicatelji 'bratstva i jedinstva'.

Neovisnost je suprotnost ovisnosti. Očito je da je nekomu bilo stalo da budemo ovisni, na različite načine, dok se istodobno glasno govorilo o slobodi. Oružje je podiglo oblak prašine nad srcem Zagreba… Bio je vidljiv, kao plod onih čija su imena i nakane ostale teže prepoznatljivima ili nevidljivima.

V. Slegnula se prašina na ulicama, na namještaju, a nažalost i na tijelima ljudskih žrtava. Bila je to potvrda već poznatih djela istoga prašnjavoga srca, uma i savjesti, ali i najava da talozi prašine na dušama ljudi mogu biti puno deblji, do mjere zločina diljem domovine, do mjere za hrvatsku žrtvu – one u Vukovaru.

Nagađa se koji je bio cilj tadašnjih udara. Razrađene ciljeve i motive radi političkih slagalica naslućujemo, ali jedan zacijelo poznajemo, a to je unijeti strah i održati laž. Vidljiva se prašina slegla. No, je li taj oblak nestao? Onaj koji se podigao prije negoli neprijateljski zrakoplovi; oblak koji se podigao kao tama u ljudskim srcima, koji želi ovisnost, neslobodu, prijetnju upućenu Hrvatima?

Zrnca prašine segnula su daleko, a neki i danas taj isti prah bacaju u oči hrvatskih ljudi, tim prahom skrivaju tragove svojih nakana, unose ga kao začin u donošenje odluka važnih za domovinu; koriste ga obilato u kulturalnome životu. Tim se prahom kupuje tuđa sloboda, uzvisuje oholost i podmićuje vjernost. Otrovom te prašine truje se sloga i zajedništvo, unosi razdor.

Taj prah i zaklanjanje vedrine neba vidimo svaki put kada se narodu ne dopušta izražavanje njegove volje; kada se medijima upravlja iz središta političke moći; kada se vlast usuđuje provocirati vlastiti narod; kada se ne poštuje žrtva hrvatskih branitelja; kada se obnavlja ideologija koja je Hrvatskoj pripremala samo strah i desetljećima ga hranila neistinom… Osjećamo da taj oblak još uvijek živi u našoj domovini.

Braćo i sestre, ako na taj prah padne rosa slobode koju su darovala čista srca hrvatskih domoljuba, brzo se vidi da prašina razaranja postaje najobičnije blato. Tu rosu slobode danas treba skupljati i početi s ispiranjem makar malih krhotina stakla koje su bile razbacane na ovome trgu sv. Marka. U ispranim malim stakalcima brzo će se zrcaliti zvonik i krov ove crkve i nebo iznad nje. Ali, najprije počnimo od sebe: Krist nas je oslobodio za slobodu, očistio svojom ljubavlju.

I danas smo došli ovamo skupiti tu rosu. Nastavimo ju skupljati, bez straha i tuge pred malenom količinom. Združimo ih u zajedništvu koje otkriva istinu da rose ima dovoljno za radosnu nadu oslobođenosti.

Amen.