Čuvajmo se farizejskog kvasca – vjere bez djela
Ususret Svjetskom danu misija
Razmišljanja naših misionara: Don Velimir Tomić, misionar u Tanzaniji
Nalazimo se pred samom Misijskom nedjeljom – Svjetskim danom misija. Puno puta smo činili razne akcije i molili za uspjeh misija. Znamo da je to projekt u koji bi se morali uključiti svi članovi Crkve. Pozvani smo misionarskim žarom svjedočiti evanđelje, tamo gdje živimo i radimo, da bi što bolje uspjela misija koju je zamislio i zadao Krist Gospodin.
No postoje misionari i misionarke koji žive i rade u dalekim misijskim područjima, gdje ostaju cijeli svoj život ili dug niz godina, da bi bolje upoznali kulturu i način života ljudi s kojima žive. No da bi došli do svog cilja, potrebna im je pozadina, oni koji molitvom i raznim aktivnostima podupiru ostvarenje Kristova cilja. Bez vas, dragi prijatelji misija i dobročinitelji, mi misionari ne bismo mogli postići rezultate koje želi Isus. Dakako, Isus je najvažniji i vama i nama, jer on želi da se djelo spasenja proširi po cijelom svijetu. Zato on neke poziva i daje im potrebnu snagu da se odluče na odlazak iz svoje zemlje i naroda te se približe braći i sestrama koji ga još nisu upoznali.
U današnjem evanđelju slušamo kako Isus, dok je pred velikim mnoštvom poučavao svoje učenike, poziva da se čuvaju farizejskog kvasca – vjere bez djela. Govori da se ne treba bojati onih koji ubijaju tijelo, već onoga koji može ubiti dušu. To misionari moraju stalno ponavljati ljudima, da je samo Isus bio spreman dati sebe na križu radi svih ljudi i da je to jedini put spasenja te da se uzalud nadati spasenju od krivih bogova i žrtava idolima. To se sve treba posvjedočiti i primjerima dobrih djela.
Svaki misionar prije dolaska na misijsko područje ima svoju sliku o određenom terenu, pa sam ju imao i ja dolazeći u Tanzaniju. Ta slika i uspomene trajat će do kraja života. Naša je zemlja tada, prije 27 godina, bila puno naprednija od Tanzanije. Imali smo dovoljno hrane i vode, električne energije, možda i previše. Imali smo, uglavnom, sve potrebno za život. Kad god čitam evanđeoski tekst o Isusovu slanju apostola na put propovijedanja, sjetim se svog puta u Afriku. Idite dva po dva, ne nosite ništa sa sobom, ni dvije haljine, ni hrane, ni obuće. Uzmite samo štap.
Kad sam pošao s pok. don Andrijom Iličićem na put, pitao sam ga što bi bilo najpotrebnije sa sobom ponijeti; ipak tri godine nema povratka u Europu, trebat će malo veće zalihe onoga što se svakodnevno koristi: puno žileta, sapuna, šampona, higijenskog pribora itd. No on mi, kao iskusan misionar, reče da ništa ne treba nositi. Malo sam se začudio, jer sam znao da je u Africi velika oskudica u svemu, posebno u tim, za nas osnovnim stvarima. Unatoč Andrijinu savjetu ponio sam, među ostalim: glačalo, sušilo za kosu, kremu za cipele... Razmišljao sam da kao svećenik moram biti uredan pred tim ljudima, a k tomu još dolazim iz Europe. Kad sam stigao u misiju, vidio sam da nema struje, pa sam odmah shvatio da su glačalo i sušilo neupotrebljivi. Mnogi uopće nemaju odjeće. Komu je onda važno glačanje? Strašno je vruće, zašto sušiti kosu? Ljudi hodaju bosi, tko gleda na čistoću cipela? Ubrzo sam se prestao i brijati, a za ostalu se higijenu sve manje imalo vremena. Brzo sam shvatio da čovjek može izdržati bez puno toga bez čega mu je život bio nezamisliv.
Jednom prigodom susreo sam misionara Talijana, vrlo šaljiva, vesela i radišna čovjeka. Zvao se Olivo. Pitao me je znam li voziti automobil. Odgovorio sam potvrdno. Nastavio je s pitanjima: „A imaš li automobil?” Odgovorih da nemam svoj osobni, ali ima misijsko vozilo, koje koriste svi misionari. On će na to: „A koliko ima brzina?” Čudio sam se zašto me to pita, ta svaki auto ima četiri brzine, a on je nastavio: „Zaboravi treću i četvrtu, ovdje se vozi uglavnom prvom i ponegdje drugom, jer su takvi putovi.” Olivo nastavlja s daljnjim pitanjima: „A što si ponio sa sobom kad si krenuo ovamo?”
Rekoh mu što sam ponio. Nasmijao se kad sam rekao da sam donio stvari koje ne koriste bez struje. Tad mi reče: „Kad smo mi stariji misionari došli u misije, donijeli smo sa sobom samo tri stvari.” Bio sam znatiželjan koje su to tri stvari. Naglasio je da bez tih triju stvari nema u misijama života ni uspjeha.
Odgovorio mi je konačno koje su to tri stvari: „Prvo je Sveto pismo, drugo sveti križ i treće sveto znanje ili iskustvo koje će ovim ljudima olakšati i promijeniti život nabolje, ovdje na zemlji i na nebesima!” Nebrojeno puta sam mu izmolio pokoj duši. Nikada to neću zaboraviti. Bio je poseban misionar, uvijek nasmijan, spreman na pomoć i na šalu.
Dragi prijatelji misija, molimo sv. Malu Tereziju, zaštitnicu misija, da nam svima izmoli kod Isusa dovoljno snage da bismo svi izvršili svoje poslanje i tako ugodimo našemu Gospodinu i Spasitelju, koji želi da se svi ljudi spase. Ostanimo povezani u molitvama, a posebno ne zaboravimo one koji su i u ovome, našem vremenu progonjeni zbog vjere u Krista.
Danas molimo na ove nakane:
Milosrdnom Ocu uputimo svoje molitve da nas svojim Svetim Duhom sačuva od kvasca farizejskoga, svake vrste licemjerja i pretvaranja, te nas snaži i hrabri na putu obraćenja.
Gospodine, usliši nas!
1. Za sve pastire Crkve da po primjeru Isusa dobrog Pastira svjedoče Očevo milosrđe, molimo te.
2. Daj da tvoja milost u svakom čovjeku donese obilne plodove tvoje milosti, molimo te.
3. Daj da u ljubavi i molitvi ne zaboravimo navjestitelje Evanđelja, osobito naše misionarke i misionare, molimo te.
4. Snagom križa svoga Sina pomozi nam da budemo podložni tvojim Zapovijedima i tvoju volju vršimo radosna srca, molimo te.
5. Svim pokojnicima, osobito prijateljima i dobročiniteljima misija, udijeli nagradu u vječnosti, molimo te.
Primi, Bože, naše molitve i daj da se uvijek radujemo tvojoj riječi, da je provedemo u djelo te tako postanemo radosni poslužitelji tvoga Evanđelja, po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Don Velimir Tomić, misionar u Tanzaniji Svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije
Rođen je 8. listopada 1961. u Vukovaru.
Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1986. u Mostaru. U misije je otišao 18. rujna 1988. godine.
No postoje misionari i misionarke koji žive i rade u dalekim misijskim područjima, gdje ostaju cijeli svoj život ili dug niz godina, da bi bolje upoznali kulturu i način života ljudi s kojima žive. No da bi došli do svog cilja, potrebna im je pozadina, oni koji molitvom i raznim aktivnostima podupiru ostvarenje Kristova cilja. Bez vas, dragi prijatelji misija i dobročinitelji, mi misionari ne bismo mogli postići rezultate koje želi Isus. Dakako, Isus je najvažniji i vama i nama, jer on želi da se djelo spasenja proširi po cijelom svijetu. Zato on neke poziva i daje im potrebnu snagu da se odluče na odlazak iz svoje zemlje i naroda te se približe braći i sestrama koji ga još nisu upoznali.
U današnjem evanđelju slušamo kako Isus, dok je pred velikim mnoštvom poučavao svoje učenike, poziva da se čuvaju farizejskog kvasca – vjere bez djela. Govori da se ne treba bojati onih koji ubijaju tijelo, već onoga koji može ubiti dušu. To misionari moraju stalno ponavljati ljudima, da je samo Isus bio spreman dati sebe na križu radi svih ljudi i da je to jedini put spasenja te da se uzalud nadati spasenju od krivih bogova i žrtava idolima. To se sve treba posvjedočiti i primjerima dobrih djela.
Svaki misionar prije dolaska na misijsko područje ima svoju sliku o određenom terenu, pa sam ju imao i ja dolazeći u Tanzaniju. Ta slika i uspomene trajat će do kraja života. Naša je zemlja tada, prije 27 godina, bila puno naprednija od Tanzanije. Imali smo dovoljno hrane i vode, električne energije, možda i previše. Imali smo, uglavnom, sve potrebno za život. Kad god čitam evanđeoski tekst o Isusovu slanju apostola na put propovijedanja, sjetim se svog puta u Afriku. Idite dva po dva, ne nosite ništa sa sobom, ni dvije haljine, ni hrane, ni obuće. Uzmite samo štap.
Kad sam pošao s pok. don Andrijom Iličićem na put, pitao sam ga što bi bilo najpotrebnije sa sobom ponijeti; ipak tri godine nema povratka u Europu, trebat će malo veće zalihe onoga što se svakodnevno koristi: puno žileta, sapuna, šampona, higijenskog pribora itd. No on mi, kao iskusan misionar, reče da ništa ne treba nositi. Malo sam se začudio, jer sam znao da je u Africi velika oskudica u svemu, posebno u tim, za nas osnovnim stvarima. Unatoč Andrijinu savjetu ponio sam, među ostalim: glačalo, sušilo za kosu, kremu za cipele... Razmišljao sam da kao svećenik moram biti uredan pred tim ljudima, a k tomu još dolazim iz Europe. Kad sam stigao u misiju, vidio sam da nema struje, pa sam odmah shvatio da su glačalo i sušilo neupotrebljivi. Mnogi uopće nemaju odjeće. Komu je onda važno glačanje? Strašno je vruće, zašto sušiti kosu? Ljudi hodaju bosi, tko gleda na čistoću cipela? Ubrzo sam se prestao i brijati, a za ostalu se higijenu sve manje imalo vremena. Brzo sam shvatio da čovjek može izdržati bez puno toga bez čega mu je život bio nezamisliv.
Jednom prigodom susreo sam misionara Talijana, vrlo šaljiva, vesela i radišna čovjeka. Zvao se Olivo. Pitao me je znam li voziti automobil. Odgovorio sam potvrdno. Nastavio je s pitanjima: „A imaš li automobil?” Odgovorih da nemam svoj osobni, ali ima misijsko vozilo, koje koriste svi misionari. On će na to: „A koliko ima brzina?” Čudio sam se zašto me to pita, ta svaki auto ima četiri brzine, a on je nastavio: „Zaboravi treću i četvrtu, ovdje se vozi uglavnom prvom i ponegdje drugom, jer su takvi putovi.” Olivo nastavlja s daljnjim pitanjima: „A što si ponio sa sobom kad si krenuo ovamo?”
Rekoh mu što sam ponio. Nasmijao se kad sam rekao da sam donio stvari koje ne koriste bez struje. Tad mi reče: „Kad smo mi stariji misionari došli u misije, donijeli smo sa sobom samo tri stvari.” Bio sam znatiželjan koje su to tri stvari. Naglasio je da bez tih triju stvari nema u misijama života ni uspjeha.
Odgovorio mi je konačno koje su to tri stvari: „Prvo je Sveto pismo, drugo sveti križ i treće sveto znanje ili iskustvo koje će ovim ljudima olakšati i promijeniti život nabolje, ovdje na zemlji i na nebesima!” Nebrojeno puta sam mu izmolio pokoj duši. Nikada to neću zaboraviti. Bio je poseban misionar, uvijek nasmijan, spreman na pomoć i na šalu.
Dragi prijatelji misija, molimo sv. Malu Tereziju, zaštitnicu misija, da nam svima izmoli kod Isusa dovoljno snage da bismo svi izvršili svoje poslanje i tako ugodimo našemu Gospodinu i Spasitelju, koji želi da se svi ljudi spase. Ostanimo povezani u molitvama, a posebno ne zaboravimo one koji su i u ovome, našem vremenu progonjeni zbog vjere u Krista.
Danas molimo na ove nakane:
Milosrdnom Ocu uputimo svoje molitve da nas svojim Svetim Duhom sačuva od kvasca farizejskoga, svake vrste licemjerja i pretvaranja, te nas snaži i hrabri na putu obraćenja.
Gospodine, usliši nas!
1. Za sve pastire Crkve da po primjeru Isusa dobrog Pastira svjedoče Očevo milosrđe, molimo te.
2. Daj da tvoja milost u svakom čovjeku donese obilne plodove tvoje milosti, molimo te.
3. Daj da u ljubavi i molitvi ne zaboravimo navjestitelje Evanđelja, osobito naše misionarke i misionare, molimo te.
4. Snagom križa svoga Sina pomozi nam da budemo podložni tvojim Zapovijedima i tvoju volju vršimo radosna srca, molimo te.
5. Svim pokojnicima, osobito prijateljima i dobročiniteljima misija, udijeli nagradu u vječnosti, molimo te.
Primi, Bože, naše molitve i daj da se uvijek radujemo tvojoj riječi, da je provedemo u djelo te tako postanemo radosni poslužitelji tvoga Evanđelja, po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Don Velimir Tomić, misionar u Tanzaniji Svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije
Rođen je 8. listopada 1961. u Vukovaru.
Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1986. u Mostaru. U misije je otišao 18. rujna 1988. godine.