Zagrebačka nadbiskupija

 
Svi mi želimo biti dobri. Želimo da se o nama lijepo misli i govori, da budemo prihvaćeni od drugih, želimo imati prijatelje. Drugim riječima: želimo primati i darivati ljubav.
 
Ta predivna težnja i čežnja duboko je usađena u naše ljudsko srce. Istodobno osjećamo da je naše srce zaraženo i negativnim silnicama. Zbog ljudske slabosti, zbog osobne naravi, koja je grijehom ranjena, te negativne silnice ponekad nadvladaju osjećaj razuma i ljubavi. Evo jednog primjera iz moga misijskog života. (Tad sam djelovao u salezijanskoj Misiji Odomase, Gana).
 
Dok smo jedne večeri slavili svetu misu za mladež, vani se čula vika i galama mnoštva, koja je upućivala na to da se događa nešto nesvakidašnje. Nakon euharistijskog slavlja jedan je ministrant dotrčao i rekao mi: “Na cesti leži mladić, oko njega mnoštvo, nisam siguran, ali mislim da su ga ubili.”
 
Svećenika, koji je bio gost, odvezao sam u njegovu misiju i vratio se u Odomase. Pokraj ceste ležalo je nepomično tijelo mladića, a oko njega kamenje, komadi drveta i toljage. Jasno se vidi da je umro strašnom smrću – kamenovanjem. Zastao sam i pomolio se za pokoj njegove duše. Malo dalje gorjela je i jedna svijeća, koju je zapalila neka dobra duša. Sutradan, kad sam došao pred crkvu, pitali su me: “Zašto si molio za lopova? Misliš da te nismo vidjeli?”
 
Iako sam bio ljut i žalostan, odgovorio sam smireno: “I njega je Bog stvorio i volio.” Sjeo sam pred misijsku kuću i pitao se: “Bože, zašto su ga ubili?” Ubrzo su došli “neki od naših” i sve mi ispričali. Toga dana taj je mladić s dvojicom kolega otišao na tržnicu gdje se prodaje suhi kukuruz. Jednom kupcu ukrali su novčanik. Netko je to primijetio i počeo vikati: “Lopovi, lopovi!” Oni su se vratili, bacili novčanik na zemlju i pitali okupljene: “Čiji je ovo novčanik? Od straha nitko se nije javio. Ondje je bio i čovjek od kojega su ukrali novčanik. I njemu su rekli: “Ako je novčanik vaš, uzmite ga.” Čovjek nije ništa rekao. Onda su oni zaključili: “Budući da nitko ne zna čiji je ovo novčanik, onda je naš.” I uzeli su novčanik. Budući da su pretpostavljali da će doći policija i vojska, skrili su se u šikaru. Kad se smračilo, došuljali su se do sela, ali nisu imali sreće. Netko ih je vidio i  dojavio  policiji i vojsci. Nastala je potjera. Dvojica su se skrila na tavan jedne kuće, a treći je pokušao pobjeći iz sela. Suzavac je istjerao onu dvojicu iz njihova skrovišta, a trećega je uhvatio narod i bez milosti ubio. Pitao sam ih zašto su ga na tako krvoločan način ubili. Odgovor mi je već bio poznat. Da su ga predali policiji, on bi za dva-tri dana bio slobodan i selo bi opet imalo problema. Nitko ne bi dolazio kupovati njihove proizvode. Ovako je problem riješen jednom zauvijek.
 
Za dva dana bila je nedjelja. Nitko od moje braće nije htio preuzeti slavlje svete mise u Odomaseu. Oni su otišli u filijale, a ja sam predvodio svetu misu u tom selu. Crkva je bila puna. Svi su očekivali propovijed. Što će svećenik reći? Počeo sam s pitanjem: “Što je veće zlo: ubiti ili ukrasti?” Svi su oborili glave i šutjeli.
 
I nakon ponovljena pitanja nitko se nije usudio progovoriti. Tek nakon trećeg upita javila se jedna žena i potiho rekla: “Pa veće je zlo ubiti.” Onda sam im rekao: “Svi ste vi ovo znali, ali niste htjeli odgovoriti, jer ste i vi u tome sudjelovali i svi se s time slažete.”
 
Svoju propovijed nastavio sam otprilike ovako. Svi smo mi ponekad nešto ukrali. Oni na velikim položajima jednim potpisom ukradu milijune, pa nikomu ništa. Kad ste ga uhvatili, niste ga smjeli ubiti. Trebali ste ga predati policiji. Bog je darivatelj života i on ga jedini ima pravo oduzeti. Niste mu dali mogućnost da se popravi. Tko će sad preuzeti na sebe krivicu za sva njegova zlodjela? Da ste mu dali prigodu, on bi pred sudom odgovarao za svoja nedjela i možda bi se kasnije popravio. Mi ne smijemo nikoga suditi, a kamoli na smrt osuditi. Kad god druge sudimo zapravo sebe osuđujemo.
 
Znam, reći ćete mi, kao mnogo puta ranije, to su naši običaji. Ne mogu i ne smiju vaši običaji biti važniji i jači od evanđelja. Oni običaji koji se protive evanđelju za nas kršćane ne vrijede, moraju odumrijeti. Inače smo isti kao farizeji i licemjeri. A dobro znate kako im se Isus obraćao i što im je govorio. “Jao vama farizeji i licemjeri!”
 
Nakon svete mise došao je jedan čovjek i rekao mi: “Velečasni, jedan od one dvojice u zatvoru je moj sin. Bio sam se zakleo i naredio svojoj ženi da ga nitko ne smije posjetiti, ne smije mu nositi hranu niti odjeću. Neka umre, zato što nas sramoti. Nakon onoga što sam čuo od vas idem ga posjetiti i odnijeti mu jelo. Možda jednog dana i on upozna i prihvati Isusa.” Kasnije sam saznao da je to jedan od poglavica. Postali smo dobri prijatelji.
 
Mjesec dana kasnije glavni poglavica je poslao poruku po glasniku: “Reci velečasnomu da mi je drago da ima netko tko ih se ne boji i tko im je spreman u lice reći istinu.”
 
Dragi vjernici, dragi prijatelji misija i misionara, naša uloga nije osuđivati bilo koga tko je počinio zlo, nego mu pomoći da se zla oslobodi.
 
Danas molimo na ove nakane:

Gospodine u ovom tjednu priprave za Svjetski dan misija nadahni nas svojim Svetim Duhom kako bismo osjetili važnost misijskog poslanja Crkve. Upravljamo ti svoje molitve:
 
Kriste, čuj nas! Kriste, usliši nas!
 
1. Da tvoja Crkva na čelu s Papom i biskupima, u zajedništvu svećenstva, redovništva i svih ostalih vjernika, neprestano raste u spoznaji navjestitelj- ske zadaće koju si im ti ostavio, molimo te.
 
2. Za naše misionarke i misionare, za prijatelje i do- bročinitelje misija, da se ne umore činiti dobro iz ljubavi prema tebi i bližnjemu, molimo te.
 
3. Učini nas poslužiteljima a ne sucima jedni drugih, molimo te.
 
4. Daj da jedni u drugima sve više prepoznajemo do- brotu, neka nas ona spaja i Tebi našem Ocu sve više približava, molimo te.
 
5. Daj da otvoreni Duhu svetomu budemo svjedoci tvoje pravednosti i ljubavi, da drugima ne tovari- mo ono što sami ne činimo, molimo te.
 
Isuse, Kriste, usliši naše molitve koje ti upućujemo ovih dana priprave za Svjetski dan misija, hrabri svoju Crkvu, upravljaj je i vodi ti koji si naš Bog, spasitelj i otkupitelj, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.


Don Ivan Stojanović, misionar u Gani
Svećenik Salezijanac
Rođen je 28. rujna 1960. u Uzdolu (BiH). Zavjete je položio 8. prosinca 1981.
Za svećenika je zaređen 25. lipnja 1989.
U misijama je od 1992. do 2009., a ove godine se ponovno vraća u Ganu.