Što se događa u misi? (V)

31.05.2021

Idealno slavlje


Za teološko ispravno shvaćanje mise, moramo si zamisliti idealno slavlje liturgije, ali bez ulaženja u pitanja praktične prirode koja se tiču onoga je li tijek određenog slavlja bio dobar ili loš. Ako smo imali negativnih iskustava s liturgijskim slavljima, u kojima je tijek obreda bio loš ili na način koji Crkva nije predvidjela, trebali bismo ih na trenutak ostaviti po strani i zamisliti si liturgiju kako bi trebala biti slavljena, sa svakom osobom i njezinim dijelom, da se odvija na najvišoj razini. Naravno da su pitanja praktične naravi kritički važna, ali ovdje se ne bavimo njima. Problematične liturgije slavile su se loše, čak i kad su činile temelj prvotnog iskustva susreta osobe s misom, ali one nisu osnova na kojoj se može izgraditi valjano teološko promišljanje. To se može graditi samo uzimanjem u obzir liturgije koja se slavi na takav idealan način, izražen u liturgijskim tekstovima Crkve i koje ona održava kroz tradiciju. Ako možemo saznati više o našem shvaćanju na temelju toga, tada ćemo biti spremniji za suočiti se s praktičnim pitanjima koja proizlaze iz slavlja u konkretnim situacijama.  Moći ćemo prepoznati probleme i znati kako ih riješiti.

Nadalje, da bismo imali dobar, potpuno razvijen temelj na kojem ćemo graditi svoja razmišljanja, korisno je zamisliti „veliku“ liturgiju; odnosno nedjeljnu ili neku liturgiju velike svetkovine, povodom koje se okupio velik broj ljudi. Proslava nedjeljne euharistije norma je za katolički život. Pretpostavlja se da je prisutan svaki član zajednice. Ovo se slavlje razlikuje od misnog slavlja radnim danom. Očito je, na dubljoj razini, da se u svakoj misi događa isto, bilo da je misno slavlje malo ili veliko, slavljeno na dobar ili loš način. Unatoč tome, misa radnim danom nije norma. I nije „još jedna“ za one koji na njoj sudjeluju. No, za provođenje ovog teološkog promišljanja bilo bi korisno moći se pozivati na slavlje u kojem su razvijene sve njegove dimenzije, poput nedjeljnog ili liturgijskog slavlja na koju veliku svetkovinu.

Od samih početaka, nedjelja je bila najistaknutiji dan u koji su se kršćani okupljali na molitvi, budući da je u nedjelju Krist uskrsnuo od mrtvih; i svake nedjelje, slavljenjem euharistije, kršćani slave svoje uskrsnuće. To je slavlje koje neizbježno obilježava cijeli dan, čineći nedjelju danom posvećenim molitvi, odmoru u Bogu, radosti međusobnog zajedništva, radosti radi našega spasenja. To je ideal i trebali bismo ga zaštititi od kulturnih invazija i životnih stilova koji prijete ovom značenju nedjelje.

U određenom smislu, zamišljajući ovo idealno slavlje, trebali bismo uključiti biskupa kao onoga koji predvodi liturgiju. Znam da je u uobičajenom iskustvu onih koji prisustvuju misi, predsjedavajući obično prezbiter, a ne biskup, ali iza svakog prezbitera moramo vidjeti biskupa koji ga je zaredio i poslao u određenu zajednicu da predvodi euharistijsko slavlje (kad ću kasnije govoriti o ulozi svećenika, ponekad ću misliti na prezbitera, a ponekad na biskupa). U onome što je Bog zamislio za svoj narod postoji samo jedan svećenik, sam Krist. Oni koje nazivamo biskupima i prezbiterima predstavljaju jednog i jedinog svećenika Krista. Oni su sakramenti ili otajstva; odnosno konkretni ljudi u kojima se krije božanska stvarnost. U ovom su slučaju stvarnost Krista kao svećenika.

Biskup je poglavar Crkve u svojoj biskupiji; on je njezin voditelj i glavni autoritet. Ali on tu ulogu ne ispunjava kao pojedinac, poput nekoga sretnika koji je dobio taj posao. On predstavlja Krista kao glavu, Krista voditelja, Krista kao jedinog autoriteta zajednice. Izvor i vrhunac života biskupijske zajednice je slavlje euharistije. I kao što postoji samo jedan svećenik, Krist, tako je samo jedna euharistija, euharistija koju sam Krist, kao glava svoga tijela koje je Crkva, kontinuirano daruje zajedno sa svojom Crkvom. Ova se euharistija proteže, kao što smo vidjeli, kroz stoljeća i širom svijeta; proteže se nebom i zemljom. Mnoga misna slavlja koja se održavaju na mnogim mjestima i kroz stoljeća sakrament su jedne euharistije; odnosno nešto konkretno u čemu se susreće ona jedina euharistija. Na isti su način svi biskupi na svijetu, upravo zato što su u međusobnom zajedništvu, jer poučavaju istu vjeru i slave istu euharistiju, sakrament jednog i jedinog svećenika koji predvodi euharistiju zajednice: samog Krista.

Isto tako, prezbiter nije onaj koji djeluje u svoje ime, nije neki sretnik koji je dobio taj posao na župi. On predstavlja svog biskupa, koji predstavlja Krista kao glavu zajednice. Čak i prezbiteri jedne biskupije, upravo zato što su u zajedništvu sa svojim biskupom i jer poučavaju istu vjeru i slave jednu i jedinu euharistiju, sakrament su jednog i jedinog svećenika koji predvodi euharistiju zajednice, samog Krista. Prema drevnoj tradiciji, taj se sakrament naziva „sveti red“ i jedan je od sedam sakramenata Crkve. I to je red koji prezbitera stavlja u zajedništvo s njegovim biskupom, a biskupa s drugim biskupima, kako bi se osiguralo da slavljenje euharistije određene zajednice ne bude slavljenje vlastitog izuma i izrade. To je jedna i jedina Euharistija kojom predsjeda jedan i jedini svećenik, Isus Krist.

Ali važno je zapamtiti da Krist podjeljuje svoje svećeništvo svim krštenima. Ako su biskup ili prezbiter na čelu euharistijske zajednice znak jedinstvenog Kristova svećenstva, sve njihove riječi i geste tijekom obreda prilagođeni su da ujedine ljude s onim što Krist čini. Drugim riječima, Kristovo svećeništvo je tu za dobro njegova naroda. Upravo u misi Krist želi ujediniti sav svoj narod u sebi u svećeničkom činu prinošenja Ocu za dobro svijeta. U tom su smislu svi koji su kršteni su svećenici, ne zato što predstavljaju Njegovo jedno i jedino svećeništvo, kao što to čine biskupi i prezbiteri, već zato što su s Njim sjedinjeni u Njegovu svećeničkom činu. Kao što apostol Petar uzvikuje kršćanima kojima piše: „Kao živo kamenje ugrađujte se u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu [...] vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk“ (1 Pt 2, 5.9).

Sada smo spremni okrenuti se samoj misi, od početka do kraja. Dok to činimo, prisjećajmo se da je sve ono što se govori i čini u ovom obredu otajstvo, sakrament. To je, kroz određenu zajednicu, očitovanje cijelog otajstva Crkve. U Crkvi Otac daruje Sina svijetu u Duhu, a svijet kroz Crkvu odgovara zahvaljujući Ocu u Kristu i u Duhu Svetom.

Prvi dio: Što se događa u misi? (I)

Drugi dio: Što se događa u misi? (II)

Treći dio: Što se događa u misi? (III) 

Četvrti dio: Što se događa u misi? (IV)

Knjigu prevodi vlč. mr. Tomislav Hačko, a prijevod se objavljuje uz dozvolu autora i izdavača Gracewing Publishing.