Kardinalova homilija u misi na Dan žalosti u Republici Hrvatskoj

02.01.2021


 Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački
Homilija na Dan žalosti u Republici Hrvatskoj, 2. siječnja 2021. godine
Župna crkva sv. Ivana Krstitelja – Zagreb (Nova Ves)
 
 
Liturgijska čitanja: Sir 24, 1-2.8-12; Ef 1, 3-6.15-18; Iv 1, 1-18

Braćo i sestre!

1. Navješten nam je sada evanđeoski odlomak u koji trebamo uroniti, koji trebamo slušati, razmatrati, kojemu se trebamo prepustiti, kada tražimo smisao svoga života i svega što postoji. Mi ljudi koji tražimo objašnjenje događaja, dokaze da bismo prihvatili, nalazimo u Ivanovom proslovu Boga koji nam ne nudi dokaze, već nam daje samoga sebe. U njemu se ne nalazi tumačenje, niti obrazloženje, nego Istina.

Ova stranica predstavlja vrhunac kršćanske mistike. Navještaj je to koji, dok ga slušamo, istodobno budi osjećaje udivljenja i nedokučivog straha, kao da smo se uspeli na vrhunce planina koji nam šire horizonte beskonačnosti, ili kao da stojimo nad ponorom kojemu ne vidimo dna.

2. „U početku bijaše Riječ“ (Iv 1,1). Taj nas proglas trga iz prostora i vremena i pravi proboj prema vječnosti, prema početku, prema onome što je oduvijek. Taj nam navještaj Ivanova evanđelja jamči postojanje smisla našega života. On nam ukazuje da smo unutar projekta koji nas nadilazi, da ne živimo slučajno prolaznost naših dana i godina, da se naš život ne svodi samo na kratki krug naših želja i prohtjeva. On nam govori o postojanju neizmjernog vala koji prodire iz daljina svjetlećih bezdana i dolazi kucajući na naša srca da bi nam progovorio o Njemu, koji je Prvi i Posljednji, koji je Život i Svjetlo svega stvorenoga.

U Riječi „bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo“ (Iv 1,4). Život Riječi – Logosa spustio se do nas, ušao je u nas. Moj život, tvoj život, život svakoga od nas ima svoj izvor, početak i smisao u životu Riječi. U Riječi, u Logosu nalazi svoj smisao svemir, vrijeme, svako živo biće, a posebno ljudsko biće. Krist je došao da bi nam darovao život, i to u izobilju, jer u Njemu bijaše život.

3. Isus se utjelovio da mi po Njemu postanemo djeca Božja, Isusova braća i sestre. „A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“ (Iv 1, 12). Isus nam je dao moć da postanemo djeca Božja. Mogu prihvatiti, ali i odbiti taj put, mogu reći da, ali i ne toj ponudi. To je mogućnost koja ovisi o meni: prihvatiti, ili ne prihvatiti Isusov dar.

Čovjek postaje ono što u sebi prihvaća. Ako prihvaća taštinu, postaje prazan; ako prihvaća sve što mu se nudi, postaje zbunjen i neskladan; ako prihvaća nered, stvara nered oko sebe. Ako, naprotiv, čovjek prihvaća Riječ Božju, postaje ono što sluša. Ako prihvaća mir, širi i prenosi mir. Čovjek postaje ono, čime je u svojoj nutrini nastanjen. Prava veličina za čovjeka je biti nastanjen Kristom i u svojem životu slijediti njegov put.

A čovjek, muško i žensko, stvoreni su na sliku Božju, kaže Biblija. Božji je život čovjekova ljudskost. U Riječi „bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo“ (Iv 1,4). Taj je život svjetlo svima. To je poziv na radikalno Božje bratstvo, fratelli tutti, svi smo braća i sestre, rekao bi papa Franjo.

 4. Braćo i sestre, Bog je među nama i neprestano rađa život. Ali u našem životu ostaje i pitanje: kako je to moguće? Kako je moguće da si Ti, Bože, među nama usred zla, razaranja, potresa, pandemije, grijeha, smrti? I u tragičnim situacijama koje živimo i nama Gospodin kaže: Vama povjeravam ljubav koja dariva, vama povjeravam ljubav koja obnavlja život. Povjeravam to vama i kada izgleda nemoguće.

„Ta Bogu ništa nije nemoguće“ (Lk 1,37), rekao je anđeo Mariji. Bogu ništa nije nemoguće. Djevica postaje majka. Bog postaje čovjek. Taj je čovjek umro na križu. Raspeti je uskrsnuo. Ti, ja, svatko od nas može biti sin, kćerka Božja.

5. Draga braćo i sestre, večeras su u našim mislima i srcima događaji, slike i osjećaji što ih je prouzročio razorni potres, koji je pogodio dio naše zemlje. Molimo za poginule i ranjene te očitujmo molitveno zajedništvo sa svima stradalima: koji su ostali bez krova nad glavom; koji su se odjednom našli na ulici, ili u dvorištu pokraj srušene kuće; koji su ostali bez doma, bez crkve, škole, bez zgrada u kojima su bile smještene društvene, upravne i kulturne ustanove. Molimo za sve koji trpe razne nepogode.

Večeras smo ovdje da očitujemo solidarnost ne samo molitvenu, nego i karitativnu. Naša braća i sestre, trebaju našu pomoć, koja se, hvala Bogu, već i očitovala. Ali neka ona ne stane! Posebno želim spomenuti našu mladež, koja je sa svih strana Lijepe naše i iz susjednih zemalja pohrlila, bez posebnog poziva, da pomognu ljudima u potrebi. Taj zadivljujući val solidarnosti opet je pokazao koliko dobra nosimo u sebi, a koji je ponovno postao vidljiv u nesreći koja nas je pogodila. Teško je ovdje nabrojiti sve službe koje su ovih dana na djelu u Petrinji, Sisku, Glini i okolnim mjestima i selima. Mislim na Hrvatsku vojsku, policiju, civilnu zaštitu, na razne humanitarne organizacije i, dakako, na Caritas.

Potičem sve, a posebno odgovorne, da se organizirano pristupi obnovi koja traži brzinu, ustrajnost i djelotvoran nadzor, kako bi se pogođene zaštitilo od onih koji su uvijek spremni iskoristiti tuđe nesreće.

6. Dok postavljamo pitanje: Što nam poručuje Gospodin ovim žalosnim događajem? Molimo za nadu da nam je Bog učvrsti, da taj dio naše domovine Hrvatske, koji je i u nedavnoj prošlosti prošao kroz razna iskušenja, obnovom ohrabren, započne živjeti novim životom.

Pozivam vas, braćo i sestre, da svoj pogled usmjerimo prema najvjernijoj Odvjetnici Hrvatske, Majci naše nade, da nam pomogne i u kušnji ljubiti i služiti. Neka nas na tom putu prati nebeski zagovor svetog Josipa, zaštitnika Hrvatske i blaženog Alojzija Stepinca, svjedoka djelotvorne ljubavi i čiste savjesti. Amen.