DR. ANTON ZDEŠAR, duhovnik časnih sestara u Jastrebarskom


Preuzeto iz knjige: Dr. Stjepan Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke. Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Izdavači: Prometej; Zagrebačka nadbiskupija, Zagreb 1998., str. 161-164. 
 
DR. ANTON ZDEŠAR, duhovnik časnih sestara u Jastrebarskom

Rodom je iz Slovenije. Pripadao je redovnicima, Družbi Sv. Vinka Paulskog,  lazaristima. Nacistički režim prognao je u Hrvatsku 354 svećenika iz Mariborske biskupije i oko 150 svećenika Ljubljanske biskupije, ukupno više od 500 svećenika, koje je zauzimanjem zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, primila na svoje područje Nezavisna Država Hrvatska. Tako su slovenski svećenici lazaristi privremeno došli u župu Svetice. Nadbiskup dr. Alojzije Stepinac primio je slovenske svećenike u Zagrebačku nadbiskupiju, pobrinuo se za njih i podijelio im razne službe u nadbiskupiji. Tako je i dr. Anton Zdešar bio imenovan duhovnikom časnih sestara koje su radile u Jastrebarskom. One su se brinule za spašavanje djece, ratne siročadi, pa ih je znalo biti i više od 40 zaposlenih u Jastrebarskom, da s liječnicima i medicinskim osobljem pomognu zbrinuti djecu. Tako je i dr. Zdešar, kao njihov duhovnik, stanovao u Dječjem domu u Jastrebarskom. Poginuo je 18. travnja 1945. prigodom bombardiranja Jastrebarskog.

S njime je poginuo i njegov nećak Štefan Bastič, Slovenac, također redovnik lazarist, koji ga je došao toga dana pohoditi u Jastrebarsko. Nažalost, obojica su ostala na mjestu mrtva. Toga dana poginula je i tajnica koja je radila u Dječjem domu, inače pokrštena Židovka. Pokrstila se da bi spasila život. Svi su pokopani na župskom groblju u Jastrebarskom. Uz ove nedužne žrtve koje su služile dobru djece koju su spašavali, potrebno je spomenuti da su se nakon rata do naših dana širile najbezočnije laži o Dječjem domu u Jastrebarskom, napose protiv časnih sestara i Katoličke crkve. Tu boljševička i velikosrpska propagandna mašinerija nije poznavala nikakvih granica. Zagrebački nadbiskup mons. Franjo Kuharić i Glas Koncila pokušavali su braniti istinu i upućivati činjenice. Konačno je izašla i knjiga prof. Ćirila Petešića “Dječji dom u Jastrebarskom - Dokumenti (1939-1947)”, koja govori o istinama i činjenicama povezanim s tom ustanovom. Dakako, spominje se i smrt dvojice svećenika, lazarista iz Slovenije, kao i tajnice Dječjeg doma.

Iz knjige doznajemo da su u Jastrebarskom bila zapravo tri državna dječja doma. Važno je istaknuti da su to bili državni, a ne crkveni domovi! Najprije je tu popravni dom za poodrasle dječake, koji je osnovala Banovina Hrvatska 1939. godine. Njega su vodile redovnice družbe Kćeri Božje ljubavi i on je krajem 1941. godine ukinut. Drugi dom bio je Dječji dom iz Osijeka koji je, zbog preuređenja, privremeno bio preseljen u Jastrebarsko. Njega su vodile slovenske redovnice Kćeri kršćanske ljubavi Sv. Vinka Paulskog (usmiljenke) i on se u kolovozu 1941. godine vratio u Osijek. Toga su mjeseca vlasti Nezavisne Države Hrvatske osnovale Dječji dom za djevojčice, koji su također vodile slovenske časne sestre usmiljenke. Za upraviteljicu doma postavljena je časna sestra Pulherija Barta.

Dječji logor u Jastrebarskom osnovan je nakon što su u javnost prodrli glasovi o užasnim uvjetima u kojima djeca žive u logoru u Staroj Gradiški i drugim jasenovačkim logorima. U obavještavanju javnosti o nesretnoj djeci najviše je pridonijela časna sestra Monika Štampalija, iz družbe Kćeri Božje ljubavi, koja je za svoje nesebično zalaganje dobila poslije rata i visoko državno odličje. Nakon njezinih alarmantnih vijesti o djeci, počela je organiziranija akcija za pomoć i njihovo spašavanje. u kojoj su se posebno zalagali: prof. Kamilo Brossler, odbornik onodobnog Hrvatskog Crvenog križa, gospođa Diana Budisavljević, dr. Branko Davila, kotarski liječnik u Jastrebarskom i drugi. Zahvaljujući pritiscima međunarodnog Crvenog križa dobivena je dozvola od ustaških vlasti da se djeca premjeste u logor u Jastrebarskom.

U pripreme za prijem izgladnjele i bolesne djece uključio se svesrdno Crveni križ, Caritas Zagrebačke nadbiskupije, brojni liječnici, medicinske sestre, časne sestre redovnice, suradnici, bolničarke, narod iz mjesta i okolice, učenice škole za voditeljice dječjih vrtića iz Ruda kod Samobora i drugi. U samome logoru radilo je oko sedamdesetak osoba, od kojih je bilo 40 slovenskih i hrvatskih časnih sestara, 20 civilnih sestara i osam liječnika, među njima i 2 časne sestre liječnice. Sve redovnice bile su iz Družbe sv. Vinka Paulskog, slovenske usmiljenke i hrvatske milosrdnice. Djeca su bila raspoređena u preuređeni dvorac obitelji grofova Erdödy, gdje je bila smještena zarazna bolnica, u nastambe kod franjevačkog samostana i u barakama u obližnjem selu Donja Rijeka. Prva skupina djece stigla je na kolodvor u Jastrebarsko 11. srpnja 1942. Njihovo očajno stanje potresno je opisao liječnik dr. Branko Davila: "... to nisu bila djeca, nego isušeni skeleti prevučeni kožom sa velikim očima duboko upalim bez izraza, to su bili živi leševi.” Uz svu njegu i skrb djeca su zbog izgladnjelosti, zlosta­vljanja u ranijim logorima i bolesti svakodnevno umirala.

Njih 452 preminulo je u Jastrebarskom, što je od ukupnog broja djece 13,5% jer ih je kroz logor prošlo 3336. Upravo u Jastrebarskom se vodila nadljudska borba za spas djece. U drugim domovima, na primjer u Sisku, smrtnost djece je bila neusporedivo veća, ali ondje se nikad nikoga nije optuživalo (do ovih godina u vrijeme države Republike Hrvatske). Brojne obitelji iz Zagreba i Hrvatske primale su djecu ne samo iz Jastrebarskog nego i iz drugih jasenovačkih logora. Nakon oporavka, 1637 djece iz Jastrebarskog, smješteno je u mnoge obitelji. U tome pothvatu posebice se zauzeo i Caritas Zagrebačke nadbiskupije, prema odredbi nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca. U jednom dokumentu nabrojeno je 60 katoličkih župa u koje je Caritas Zagrebačke nadbiskupije smjestio 5124 djece iz Jastrebarskog i drugih logora.

Nakon ovih podataka i činjenica nužno se nameće pitanje: kako to da je logor, koji je postojao oko 4,5 mjeseca, tj. od 12. srpnja l942. do mjeseca studenog 1942. godine (Dječji dom je ostao dalje djelovati, još i nakon rata) i u kojem uopće nije bilo ustaša ili stražara, i u kojem je sve poduzeto da bi se spasio što veći broj djece, obilježen i orisan isključivo najtamnijim bojama? Kome je to služenje humanosti i kršćanskoj ljubavi bilo trn u oku? Tko i zbog čega pretvara ovo „djelo humanog i kršćanskog služenja“ u „zlodjelo“ za potrebe svojih politika i ideološke mržnje? Na temelju čega se već 1942. godine,  tijekom rata i 40 godina poslije rata pisalo da su se djeca ubijala navodno “krampom”, “toljagama”, “čekićem”, “pijukom”, “motikom”, “iza štale”, “u podrumu”, “svakodnevno”, “rano ujutro”, “noću”, da se “ni neke časne sestre nisu ustručavale uprljati svoje ruke nevinom ljudskom krvi”, da su ih one “ubijale i toljagama i bacale u zahodske jame”, “podvodile ljepše djevojčice njemačkim oficirima”, “stajale nogama na tijelima djece dok su ih ustaše klale”, itd. Te i takve stravične optužbe uglavnom se temelje na jednoj umobolnoj ideologiji i mržnji bez granica, kao i na naknadnim “sjećanjima” djece, ali stvarni dokazi koji bi ih potvrđivali ili opravdavali nisu nikada pronađeni. Bile su neistinite i teške sračunate podvale. Kad su partizani upali 26. kolovoza 1942. u Jastrebarsko i ušli u dječji logor, nisu pronašli traga nikakvu zločinu.


Foto: Nadgrobna ploča za dr. Antona Zdešara na jaskanskom groblju. 

Kao ni poslije rata posebna komisija koju je vodila zloglasna OZN-a. Stoga ni za vrijeme rata ni poslije njega niti jedna redovnica nije optužena niti osuđena za navodne zločine. A i liječnici, sudionici tih zbivanja u svojim iskazima govore suprotno. Sve se poduzimalo da se djeci pomogne i da ih se spasi, bez obzira na vjersku, nacionalnu ili ideološku pripadnost. Naknadna “sjećanja” djece logoraša bila su pod dojmom ili sugestijom objavljenih knjiga i napisa, te ubojite i lažne propagande, što prof. Petešić u svojoj knjizi na primjerima i dokazuje. Nakon “oslobođenja” partizani su velik broj zdrave djece poveli sa sobom, ali su poslije 28. kolovoza 1942. sami vratili u logor njih oko 400.

Reklo bi se da su časne sestre optuživane prvotno zbog ideoloških razloga, jer je Komunistička partija Jugoslavije slijedeći boljševički ateizam i ideale velikog vođe i učitelja, Lenjinovog nasljednika, J. V. Staljina - svakako htjela, pod svaku cijenu, poraziti Katoličku crkvu, najjačeg ideološkog protivnika, te joj je u tome jastrebarski logor dobro došao. Kasnije je mit o “zverima opaticama-ustašama” pothranjivan vjerojatno i kao reakcija na poznato Pastirsko pismo katoličkih biskupa u kojem su raskrinkani mnogi zločini, nepravilnosti i nepravde i kritizirana je poslijeratna vlast. Do najnovijeg vremena tobožnji zločini u Jastrebarskom koriste jasnim političkim tendencijama o genocidnosti hrvatskog naroda i velikom “neprijatelju Vatikanu, Kaptolu i Katoličkoj crkvi uopće.”

Prešućivalo se kako je časna sestra Lukrecija Terezija Mlakar, pomažući djeci u logoru, i sama dobila zarazu i umrla u dobi od  23 godine,  19. studenog 1942. Prešućivao se požrtvovni rad više od 40 časnih sestara koje su evanđeoskom ljubavlju i duhom služenja Sv. Vinka Paulskog, svog utemeljitelja, služile siromašnoj, progonjenoj i bolesnoj djeci. Dječje žrtve koje počivaju na groblju u Jastrebarskom ničim se ne mogu opravdati. Ali ni crne klevete onih koji žele sve veliko, sveto, žrtvovano i darovano za tu djecu, negirati i popljuvati.

Radije se govorilo o Jastrebarskom i izmišljalo klevete i zločine protiv časnih sestara, nego o zloglasnoj jami Jazovka kod Sošica u Žumberku o kojoj je vladala potpuna šutnja. O njoj je šutio i general Rade Bulat, inače predsjednik SUBNOR-a SR Hrvatske, koji je među prvima pozvan da kaže nešto o toj tragediji koja mu je prilično poznata. Ali njemu je bila važnija promjena proslave datuma općine Jastrebarsko, jer su oni “toga dana oslobodili djecu iz zloglasnog logora u Jastrebarskom što su ga vodile katoličke redovnice.“

Knjiga prof. Petešića dokumentirano kazuje istinu o logoru djece u Jastrebarskom. Izašla je i knjiga o Jazovki. A koliko takvih jama ima diljem Austrije, Slovenije, Hrvatske i Vojvodine, kuda su se kretale kolone “Križnog puta” i događali manji Bleiburgi, Sošice, Macelji kod Krapine i slično, i to nakon rata i obećanja saveznicima da će se suditi i kažnjavati samo one koji imaju dokazane zločine i krivnje.

Dr. Antun Zdešar, radio je kao duhovnik časnih sestara u Jastrebarskom. Ondje je završio svoj život, kao i njegov nećak svećenik-lazarist Štefan Bastič. Liječnici su se o njemu vrlo pohvalno izražavali, i odali mu priznanje, smatrajući da je bio svećenik na mjestu, human i prožet evanđeljem, daleko od mračnih ideologija onog vremena koje su sijale mržnju, laž i smrt, a ne ljubav, istinu i život. Umjesto istinske slobode i stvaranja zajedništva, jedan totalitarizam zamijenio je drugi.[1]
 
HOMILIJA BISKUPA ŠAŠKA U MISI NAKON ZNANSTVENOG SKUPA O DJEČJEM DOMU ZA RATNU SIROČAD U JASTREBARSKOM 

[1] PETEŠIĆ, Ć. Dječji dom u Jastrebarskom-Dokumenti (1939-1947), Zagreb 1990., str. 1-212
KOŽUL, Stjepan. Prikaz knjige Ćirila Petešića uu SVZN, 1990., str. 90-91