IVAN LAZIČKI (1913.-1945.), kapelan u bolničkoj župi Sv. Barbare na Rebru u Zagrebu i kateheta


Priređeno prema knjigama: Dr. Stjepan Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke. Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Izdavači: Prometej; Zagrebačka nadbiskupija, Zagreb 1998., str. 83; Dr. Stjepan Kožul, Deset godina nakon Martirologija Crkve zagrebačke (1998./2008.), Izdavač: Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije „Tkalčić“, Zagreb 2008., str. 39-41.
 
IVAN LAZIČKI (1913.-1945.), kapelan u bolničkoj župi Sv. Barbare na Rebru u Zagrebu i kateheta
 
Rodio se 1. travnja 1913. u Vinagori, od oca Ivana i majke Alojzije. Nakon školovanja u Zagrebu, zaređen je za svećenika 27. lipnja 1937. Zaredio ga je nadbiskup koadjutor dr. Alojzije Stepinac. Bio je veoma darovit, lijepo je svirao glasovir, orgulje i druge glazbene instrumente. Bio revan u kapelanskoj službi. Godine 1939. bio je na odsluženju vojnog roka. Inače je bio kateheta u Petrinji na Učiteljskoj školi, Stručnoj produžnoj školi i Pučkoj školi. Držao je ukupno 14 odjeljenja. Ondje ga nalazimo još  i 1942. godine. Iduće godine dolazi u Zagreb gdje je imenovan kapelanom u bolničkoj župi Sv. Barbare na Rebru. Krajem 1943. godine na popisu je dušobrižnika Hrvatskog domobranstva, vjeroučitelj “Zastavničke škole ” u Ilici 242, u Zagrebu, koja od Svih Svetih 1944. godine nosi naslov “Ustaška častnička škola.”  Lazički je ondje bio kateheta, nakon isusovca o. Franje Bortasa, od 1. rujna 1944. do sloma u svibnju 1945. godine.[1]

Jedna bilješka u arhivu Nadbiskupije nam svjedoči da je  Ivan Lazički, dok je bio još kateheta u Petrinji, na početku rata organizirao jednu grupu omladinaca. Kad su oficiri i generali bivše Jugoslavije autom bježali iz Zagreba, ti su omladinci navodno zaustavili auto, izvukli van vojne osobe i predali ih njemačkoj vojsci. Lazički s tim uopće nije imao nikakve veze, ali su držali da je on duhovni inspirator toga, jer se angažirao za ustaški pokret. Bilješka zaključuje: “Odmah nakon rata bio je osuđen na smrt strijeljanjem i osuda je bila izvršena.” Ne spominje se ni gdje, ni kada.
Ni ovo umorstvo svećenika Lazičkog ne spominju komunistički propagandni “doku­menti istine”. Nažalost, ni u arhivu nije ništa više zabilježeno, osim da je negdje ustrijeljen 1945. godine, odmah nakon rata.

Fran Živičnjak iz Zagreba posvjedočio je u Nadbiskupskom tajništvu 5. ožujka 1993., da su uglavnom ubijeni profesori i časnici vojne škole iz Ilice 242, i to: prof. dr. Stjepan Salamon, te časnici: podpukovnik Milan Ugarković, bojnik Zvonimir Zdunić, nadsatnik Matija Tomašević, satnik Lovro Perković, satnik Juraj Biškupović, nadporučnik Nikola Kostelac, kao i sam vlč. Ivan Lazički koji je bio vjeroučitelj u toj časničkoj školi i imao čin satnika.[2]  Izjava se slaže s činjenicom, da je Ivan Lazički do 1942. godine bio vjeroučitelj u Petrini, a potom kapelan u bolničkoj župi Sv. Barbare na Rebru u Zagrebu. Kako je bio dodijeljen za vojnog dušobrižnika domobranstvu, imenovan je vjeroučiteljem Domobranskoj zastavničkoj školi, Gdje ga nalazimo na popis 1. prosinca 1943. Ta se škola od 1943. do 1. studenoga 1944. nazivala Zastavnička škola oružanih snaga, a od Svih Svetih 1944. do preokreta 1945.

Ustaška časnička škola. Crkvene bilješke govore, da je Lazički odmah nakon rata bio osuđen na smrt strijeljanjem i osuda je bila izvršena. O likvidaciji profesora i pitomaca te časničke vojne škole uglavnom se šuti. Tek u prvim mjesecima 2007. godine, dok mediji otvoreno govore i pišu o podizanju kaznene prijave protiv Zijanića, OZN-ina organizatora likvidacija ljudi nakon Drugog svjetskog rata, od Karlovca do Slunja, koji je bio i organizator četničke i velikosrpske pobune protiv Hrvatske i u Domovinskom ratu (1990.-1995.), počelo se otvorenije govoriti da je na Petrovoj Gori, na Banovini, pronađena masovna grobnica iz Drugog svjetskog rata sa 300 žrtava, te se sumnja da su ondje završili svoje živote profesori i pitomci časničke vojne škole iz Zagreba, te još neke druge hrvatske žrtve.

No, za Ivana Lazičkog postoji svjedočanstvo kod rodbine, posebice ono Janka Boršića, da mu je mladi Ladislav Boršić po povratku s križnog puta rekao, da su ih Englezi predali partizanima i da su ovi jednu skupinu odmah poubijali, a među ubijenima bio je i Ivan Lazički. Postoji i svjedočanstvo Stjepana Brajdića, rođenog 12. prosinca 1926. u Sesvetskim Selima. On svjedoči, da su 15. svibnja 1945. „bili na Bleiburgu i krenuli svoj križni put prema Dravogradu i Mariboru. U Teznom je ubijen vojni kapelan vlč. Ivan Lazički“.[3] Ova svjedočanstva mladih osoba (Ladislav Boršić bio je 1923., a Stjepan Brajdić 1926. godište), koje su preživjele križni put, mogu se uzeti kao vjerodostojna o vjeroučitelju Ivanu Lazičkom, jer ga ni komunistička poratne promidžba protiv Crkve i svećenika, nigdje ne spominje, što znači da se u povratku s Bleiburga nije ni vratio u Zagreb.
 

51 KPSZN, str. 163
OŠKCJ, 1939, str. 73
ŠZN, 1942., str. 19: 1943., str. 24  i 1944., str. 26
AZN-PA, bilješka nakon rata.
[2] Izjava Frana Živičnjaka, Šubićeva 62, 10000 Zagreb, o svom kateheti vlč. Ivanu Lazičkom. U Ilici 242 bila je do 1942. godine “Domobranska akademija”, od 1942. do 1943. godine “Domobranska zastavnička škola”, od 1943. do Svih Svetih 1944. godine “Zastavnička škola oružanih snaga”, a od Svih Svetih 1944. do sloma 1945. godine “Ustaška častnička škola." Ivan Lazički imenovan je katehetom 1. rujna 1944., nakon isusovca Franje Bortasa, rodom iz Luga kod Samobora, koji je u travnju 1946. uhićen na Fratrovcu, osuđen na Vojnom sudu u Zagrebu na 14 mjeseci, te umro u logoru Stara Gradiška 7. lipnja 1947, tri dana prije isteka kazne (10. VI. 1947.).
[3] Stepinac. Glasnik Postulature, br. 2, od 8. svibnja 2012., str. 35.