DR. MATIJA KRANJČIĆ (1902.-1945), kateheta i župnik u Ozlju

Preuzeto iz knjige: Dr. Stjepan Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke. Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Izdavači: Prometej; Zagrebačka nadbiskupija, Zagreb 1998., str. 78.  Ispravci i dopune iz knjige: Stjepan KOŽUL. Deset godina nakon Martirologija Crkve zagrebačke (1998./2008.), Izdavač: Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije „Tkalčić“, Zagreb 2008., str. 41-42.
 
DR. MATIJA KRANJČIĆ (1902.-1945), kateheta i župnik u Ozlju

Rodio se 9. veljače 1902. u Petrijancu od roditelja Josipa i Marije rođene Papec. Otac Josip mu je po majčinoj lozi najbliži rod s obitelji Lach, vezanom uz Petrijanec i Varaždin, iz koje potječu Josipova dva bratića  svećenika i sveučilišna profesora: Dr. Maksimilijan Lach i dr. Josip Lach, od 1940. godine pomoćni biskup zagrebački. Nakon školovanja u zavičaju i Zagrebu, Matiju je zaredio za svećenika 5. srpnja 1925. pomoćni biskup zagrebački dr. Dominik Premuš. Bio je kapelan, vjeroučitelj i konačno župnik u Ozlju. Položio je profesorski ispit kao kateheta i doktorirao je na KBF-u Zagrebu, slično kao i rođaci Maksimilijan i Josip Lach. Za župu Sv. Vida u Ozlju prisegnuo je 14. ožujka 1931.[1]

Slijedeći Šematizme Zagrebačke nadbiskupije, nalazimo da je 1929. godine bio kapelan još u Krapinskim Toplicama, a 1939. godine je župnik u Ozlju i kateheta na gimnaziji u Karlovcu. Matija je pomogao školovanje za svećenika svojega 16 godina mlađeg brata Stjepana Kranjčića, kao i rođaci svećenici iz obitelji Lach, s kojima su bili tijesno povezani.

Jedna poratna bilješka navodi da je ubijen u Karlovcu u zatvoru. “Odveden je na saslušanje, odakle se nije nikad vratio. Ljudi onoga kraja kazivali su kako su doznali od vojnika da je ustrijeljen. Nije radio za okupatore, naprotiv, spašavao je i Srbe i komuniste, ali mu to nije uzeto u obranu. ” I tu je zloglasna OZN-a učinila svoje.[2]
Komunistički izvori navode da je dr. Matija Kranjčić bio optužen kao “ustaški agitator, propagandist i organizator.” Citiraju i njegovu izjavu od 21. lipnja 1945. na preslušanju pred istražnim vlastima (ne navodi se gdje i pred kime), koja to potvrđuje. U njoj spominje: “Kad je nailazila jug. armija, ja sam se s vojskom povlačio do austrijske granice.”[3] Ovo kao istinu potvrđuju i neki svjedoci, među njima i dr. Vladimir Subat.

Službeno se nije nikad doznalo kada i gdje je ubijen župnik dr. Matija Kranjčić. Glas Koncila od 5. kolovoza 1990. objavio je fotografiju pjevačkog zbora iz Ozlja, na kojoj je u prvom redu u sredini i ondašnji župnik dr. Matija Kranjčić. “On je, prema sjećanjima svjedoka poratnih zbivanja, ubijen bez suda i pokopan u reverendi negdje kraj Kupe. Među mještanima ozaljskog kraja zna se da je prije toga morao sam sebi iskopati grob. Nije mu pomoglo ni to što je od ustaša zaštitio Vjekoslava Topa (koji se nalazi također na ovoj slici prvi zdesna u gornjem redu) i kojemu je poslije rata podignut spomenik”.[4]

Na gore objavljeno, nadovezuje se i svjedočenje Matije Jezerinca, umirovljenog dugoreški župnika i dekana, u razgovoru s dr. Stjepanom Kožulom, 8. rujna 2007. On se slaže s tvrdnjom, da je Matija Kranjčić “spašavao i Srbe i komuniste”. Dobro ga se sjeća, jer mu je bio vjeroučitelj u karlovačkoj gimnaziji, koju je pohađao. Imao je lijepih sposobnosti i znao je raditi s mladima. Ako mu se išta može “zamjeriti”, onda je to, prema Jezerinčevom dojmu, bila velika obazrivost i upravo naklonost prema gimnazijskim đacima u Karlovcu, Jezerinčevim vršnjacima, koji su naginjali komunističkoj ideologiji, a neki su već bili mladi skojevci (članovi Saveza komunista Jugoslavije).

Đacima iz vjerničkih obitelji čak se činilo, kao da ide predaleko u zaštiti i uvažavanju takvih pojedinaca, a upravo su ga ljudi iz tih krugova nakon preokreta “sredili”. Skupina skojevaca, među kojima je bio i sin karlovačkog pravoslavnog paroha (župnika), tvarno je napala i tijelovsku procesiju u Karlovcu, u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, a kasnije su neki od njih bili poznati partijski i javni radnici. Upravo iz tih redova došla je inicijativa za likvidaciju karlovačkih vjeroučitelja, iako su se kasnije držali kao da oni ništa o tome ne znaju. Dr. Matija Kranjčić  bio je na povlačenju s većom skupinom bogoslova i svećenika, što potvrđuje dr. Vladimir Šubat i drugi. Preko Maribora su se vraćali prema Zagrebu, kući. Vraćao se i dr. Matija Kranjčić, jer se nije osjećao krivim. No, djelatnici OZN-e došli su po njega, kao i po karlovačke franjevce (3), srednjoškolske vjeroučitelje, po župnika Stjepana Kučmanića u Kamensko, te su “nestali”.

Miroslav Akmadža objavljuje pismo Nadbiskupskoga duhovnog stola od 23. srpnja 1945. (br. 5521./1945) kojim Duhovni stol traži od Komisije za vjerske poslove Federalne Hrvatske posredovanje za oslobađanje župne nadarbine u Ozlju, koju je zaposjela vojska, pošto je Vojni sud u Karlovcu osudio župnika dr. Matiju Kranjčića na smrt i zapljenu sve imovine.[5] To je župna nadarbina, imovina župe u Ozlju, a ne osobna župnikova imovina.

Jezerinac drži čistom ideološkom floskulom, uobičajenu za ono vrijeme ideološke mržnje i sirove komunističke promidžbe, da bi dr. Matija Kranjčić bio “ustaški agitator, propagandist i organizator”. To je bačena fraza u javnost, kako bi se opravdao počinjeni zločin. U Karlovcu i okolici počinjeni su brojni zločini. Zanimljivo je da do dana današnjeg o tome nitko ništa ne zna, iako su živi pojedinci koji su bili vrlo aktivni u ono vrijeme, pače prve osobe OZN-e u gradu Karlovcu.
 

[1] RAZUM, Stjepan. Vjeroispovijedi, (2010.), str. 443.
     [2] KPSZN, str. 132 ŠZN, 1929., str. 240 OŠKCJ, 1939., str. 56
ŠZN, 1942, str. 11 i 18, te 1944, str. 12 i 19
[3]  DOKUMENTI, str. 182
[4]  Glas Koncila, od 5. kolovoza 1990, str. 6
[5]   Miroslav Akmadža. Crkva i država. Dopisivanje i razgovori između predstavnika Katoličke crkve i komunističke državne vlasti u Jugoslaviji. Svezak 1. 1945.-1952. Izd. Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije “Tkalčić”, Zagreb; Hrvatski institut za povijest - podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod. Niz: Radovi, knj. 16; Crkva i država, knj. 1. Zagreb, 2008., str. 429-430.