Kako je nastalo korizmeno vrijeme i koji mu je smisao, zašto traje baš četrdeset dana i što nam je u ovom darovanom vremenu činiti?

20.2.2021.

 

Kao pripravu za slavlje Prve korizmene nedjelje, donosimo tekst preč. mr. Tomislava Hačka.

Vrijeme korizme - vrijeme približavanja Bogu i vrijeme udaljavanja od grijeha


Osim što se pita o počecima svojega života, čovjek se pita i o počecima vremena, stvari i događaja koji ga okružuju. Tako se i u ovom promišljanju želimo zaustaviti na pitanju kako je nastalo korizmeno vrijeme i koji mu je smisao, zašto traje baš četrdeset dana i što nam je u ovom darovanom vremenu činiti i o čemu razmišljati.
 

Vrijeme korizme


Crkva uči[1] kako je vrijeme korizme „određeno za pripravu na slavlje Vazma: bogoslužje korizme pripravlja uistinu i oglašenike (katekumene, odrasle koji će na Vazmenom bdijenju primiti sakramente kršćanske inicijacije, op. a.), po različitim stupnjevima kršćanske inicijacije, i vjernike, po slavljenju spomena vlastitog krštenja i po vršenju pokore, na slavljenje vazmenog otajstva“.

 

Od kada do kada traje vrijeme korizme?


„Vrijeme korizme traje od Pepelnice do isključivo mise Gospodnje večere“[2]. Tako Veliki četvrtak prije podne pripada vremenu korizme, dok večernji dio ulazi u Vazmeno vrijeme.
Često se čuje kako su od vremena korizme izuzete nedjelje, ali one ulaze u korizmenih četrdeset dana. Naime, vrijedi ovdje spomenuti kako se nekada na Zapadu u pokorničke dane nije ubrajala subota, a na Istoku je od tih dana bila izuzeta i nedjelja. Ta činjenica utjecala je i na sam razvoj i trajanje vremena korizme. Danas se „nedjelje ovog vremena nazivaju I., II., III., IV. i V. nedjelja korizme. Šesta nedjelja, kojom započinje Veliki tjedan zove se Cvjetnica: nedjelja muke Gospodnje.“[3]
 

Sveto pismo i važnost razdoblja od četrdeset dana


Razmišljajući o vremenu korizme i njezinom trajanju od četrdeset dana, temeljno polazište je Sveto pismo. Napokon, kroz cijelo vrijeme korizme, počevši od prve korizmene nedjelje, odzvanjaju riječi: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“ (Lk 4,4,). I na tom retku počivaju novozavjetni temelji vremena korizme kada se čita o Isusovoj kušnji u pustinji koja je trajala četrdeset dana:
Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje (Lk 4, 1-2).

No, i Stari zavjet daje na važnosti razdoblju od četrdeset dana. Toliko dana trajao je potop u vrijeme Noe (usp. Post 8, 6), a Mojsije je na brdu Sinaju s Gospodinom proveo četrdeset dana (usp. Izl 34, 28; Pnz 9, 9). Prorok Ilija je pak, nakon što je zaželio umrijeti, a okrijepljen nebeskom hranom, „išao četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba“ (1 Kr 19, 8), a Niniva je imala razdoblje od četrdeset dana kako bi se obratila (usp. Jn 3, 4).

Polazeći od prethodno navedenih svetopisamskih tekstova, primjećuje se „igra“ između grijeha, uspinjanja na brdo, obraćenja i u konačnici, gledanja Gospodina. Kako bismo došli do toga konačnoga cilja, toga blaženog gledanja (visio beatifica), važno je činiti pokoru za grijeh (dati Gospodinu zadovoljštinu, pokajati se), materijalno i prolazno staviti na drugo mjesto („ne živi čovjek samo o kruhu“), a na prvo mjesto staviti Gospodina i Njegovu riječ („nego i o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“) – odnosno čovjek je pozvan hraniti se i nebeskom hranom!

Sve to u sebe sažima i ovo vrijeme korizme koje čovjeka vraća na početke njegova vjerničkog hoda, na krštenje, i koje ga kroz odricanje i pokoru vodi prema konačnom cilju, prema događaju Uskrsa, odnosno prema trenutku u kojem će moći stati pred Gospodina.
 

Povijesni hod


Točno povijesno porijeklo korizme nije poznato, no ono što je sigurno jest činjenica kako je od svojih početaka vrijeme korizme bilo obilježeno činjenjem pokore i odricanjem, a cilj mu je bio pripraviti se za svetkovinu Gospodinova uskrsnuća. A u „središtu“ vremena korizme nalazili su se katekumeni i pokornici.

Tako su se tijekom toga vremena katekumeni pripremali za primanje sakramenta krštenja u Vazmenom bdijenju (što još i dan danas običaj!), a pokornici su pak bili pozvani na post i odricanje budući da su svojim grijesima povrijedili primljeni sakrament krštenja. Potonji su bili na Veliki četvrtak prije podne ponovno primani u zajednicu, a kao vanjski znak da ulaze u „red“ pokornika bilo je pepeljenje na Pepelnicu.
Govoreći o povijesnom razvitku ovoga vremena, ishodišna točka je svetkovina Gospodnjeg uskrsnuća za koju se pripravljalo postom i odricanjem.
 

Prvi tragovi vremena korizme  

U tom kontekstu, svojevrsni prvi tragovi početka korizmenog vremena nalaze se u pismu papi Viktoru sv. Ireneja Lionskog (oko 190.) u kojem Irenej piše i o vremenu posta koji se obdržava prije Uskrsa u Galiji i u nekim područjima Azije. Dalje Irenej piše kako neki poste samo jedan dan (na Veliki petak), neki dva dana (Veliki petak i subota), a neki čak četrdeset. No, bilo je i onih koji su postili četrdeset sati (koliko je Krist počivao u grobu). Kod Tertulijana (Afrika) nailazimo na običaj da se postilo samo u dane u kojima je ugrabljen zaručnik, odnosno na Veliki petak i subotu.

U spisima otaca na Istoku, tijekom prve polovice četvrtoga stoljeća, nailazi se na spomen vremena korizme, npr. kod Euzebija (De solemnitate paschali), Ćirila Jeruzalemskog (u katehezama), hodočasnica Egeria…
Što se tiče Crkve na Zapadu tek se tijekom druge polovice četvrtoga stoljeća nailazi na konkretan spomen vremena korizme u spisima sv. Augustina, sv. Ambrozija, Grgura iz Elvire. No ta pokornička praksa, kako je bilo naznačeno i u prethodnom odlomku, bila je sigurno poznata i ranije budući da se u Rimu tijekom trećeg stoljeća nailazi na vrijeme priprave za Uskrs (kao i u Aleksandriji) koje je trajalo samo tjedan dana, odnosno od nedjelje koja je prethodila Uskrsu, a to je bila Cvjetnica kada bi se čitala Muka iz Evanđelja po Mateju.

Tijekom petoga stoljeća, kako se razaznaje iz spisa povjesničara Sokrata (439.), u Rimu nalazimo vrijeme priprave za Uskrs koje se od tri tjedna (nisu se računale subote) produžilo na šest tjedana (40 dana).
Važna promjena u računanju vremena korizme dogodila se tijekom šestog stoljeća, vjerojatno pod utjecajem Bizanta, kada se korizmenih četrdeset dana nije računalo od Velikoga petka unatrag, već je cijeli Veliki tjedan od tih četrdeset dana bio izuzet. Tako Vazmeno trodnevlje počinje zauzimati posebno mjesto, baš kao i srijeda pepelnica na koju bi korizma onda i započinjala.
 

Od sabora u Tridentu do Drugog vatikanskog sabora

Što se tiče sabora u Tridentu, Crkva se na vrijeme korizme osvrće u dva navrata: u poglavlju o sakramentu ispovijedi te kada progovara o sakramentu svetoga reda. Tako se u poglavlju o ispovijedi vjernicima toplo preporuča pristupanje ovom sakramentu, a biskupe se potiče da u vrijeme korizme ne budu odsutni iz svojih katedrala, osim zbog važnog razloga, već da budu blizu svojim vjernicima.   

Drugi vatikanski sabor u Konstituciji o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium (br. 109 i 110) korizmenom vremenu pridaje posebnu pažnju te potiče kako se treba „još jače osvijetliti dvostruki značaj korizmenog vremena“:
 
…vjernike, koji u to vrijeme gorljivije slušaju Božju riječ i posvećuju se molitvi, ono pripravlja na slavlje vazmenoga otajstva, prije svega po spomenu na krst, odnosno pripravom za krštenje te pokorom. Stoga: a) Neka obilatije dođu do izražaja krsni elementi svojstveni korizmenoj liturgiji; ako je prikladno, neka se opet uspostave neki iz prijašnje predaje. b) Isto valja reći i za pokorničke elemente. S obzirom na katehezu, neka se u srca vjernika, uz društvene posljedice grijeha, ulije snažan osjećaj za narav vlastitu pokori koja čini mrskim grijeh kao uvredu Boga; neka se ne ostavlja po strani udio Crkve u pokorničkom činu i neka se s velikom pomnjom nastoji oko molitve za grješnike.

110. Pokora korizmenoga vremena neka ne bude samo unutrašnja i pojedinačna nego također vanjska i društvena. Pokorničku praksu valja njegovati prema mogućnostima našega doba i raznih krajeva, kao i prema prilikama vjernika; neka je preporučuju i vlasti spomenute u čl. 22. Neka svakako bude svetinjom vazmeni post na Veliki petak muke i smrti Gospodnje; ako je prikladno, neka se on protegne i na Veliku subotu da se tako uzdignuta i otvorena srca prispije k radosti vazmene nedjelje.
 

Smisao korizmenog vremena

Imajući ispred sebe sve rečeno do sada, možemo se zapitati zašto u liturgijskoj godini postoji vrijeme korizme. Ono vodi do događaja Uskrsa, do temeljnog događaja vjere.
No, kako se čovjek trsi doći i do slavlja događaja Gospodinova uskrsnuća, tako se trsi dođi i do vlastitoga uskrsnuća, do spasenja, života vječnoga… Sveti Toma Akvinski reći će kako je čovjeku potrebno troje za spasenje: znati što treba vjerovati, znati za čim treba težiti i znati što treba činiti.

Slušajući Božju riječ i pažljivo sudjelujući na misnim slavljima tijekom ovoga vremena, naći ćemo odgovore i na ova Tomina pitanja!


[1] Rimski misal obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog a proglašen vlašću pape Pavla VI, Zagreb, 32012., str. 45.
[2] Isto.
[3] Isto.
Foto: Pixabay.com

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr