Naslovna » Dokumenti » Riječ Svetog Oca

Riječ Svetog Oca

Papa Franjo: Naviještaj Gospodina i susrest ćeš ga

Prođimo ponovno scenu opisanu u Evanđelju: žene dolaze, vide prazan grob i „sa strahom i velikom radošću“ trče – kaže tekst – „navijestiti njegovim učenicima“ (Mt 28,8). Sada, upravo kad su krenule objaviti ovaj navještaj, u susret im dolazi Isus. Zapazimo ovo dobro: Isus ih susreće dok ga idu navijestiti. Ovo je lijepo: kada naviještamo Gospodina, Gospodin dolazi k nama. Ponekad mislimo da je način da ostanemo blizu Boga da ga držimo uza se, jer bi, ako se eksponiramo i počnemo o tome pričati, onda stizale osude, kritike. Možda ne znamo odgovoriti na neka pitanja ili provokacije, pa je o tome bolje ne govoriti. Ne, ovo nije dobro! No Gospodin dolazi dok ga se naviješta. Na putu naviještanja uvijek ćeš naći Gospodina. Naviještaj Gospodina i susrest ćeš ga. Traži Gospodina i susrest ćeš ga. Uvijek u pokretu, to nas uče žene: Isusa susreću svjedočeći za njega. Stavimo ovo u svoje srce: Isusa susrećemo svjedočeći za njega.

10.4.2023.

Raspeti – izvor nade

Prošle nedjelje u liturgiji smo slušali Gospodinovu Muku. Ona završava ovim riječima: „zapečate kamen“ (Mt 27, 66): čini se da je sve gotovo. Za Isusove učenike ta kamena gromada označava kraj svake nade. Učitelj je raspet, ubijen na najokrutniji i najponižavajući način, obješen van grada na zloglasno mučilo: javni neuspjeh, najgori mogući svršetak – u to doba je bio najgori. Ta klonulost duhom koja je tištala učenike nije nepoznata ni nama danas. I u nama se roje turobne misli i osjećaji frustracije: otkud tolika ravnodušnost prema Bogu? Zanimljivo je to: otkud tolika ravnodušnost prema Bogu? Zašto je toliko zla u svijetu? Sami vidite koliko je zla u svijetu. Zašto nejednakosti nastavljaju rasti, a željeni mir ne dolazi? Zašto smo tako skloni ratu, skloni tome da činimo zlo jedan drugom? Koliko samo rasplinutih očekivanja, koliko razočaranja u srcu svakog pojedinca! Nadalje, taj osjećaj da su prošla vremena bila bolja i da u svijetu, a možda čak i u Crkvi, nije kao što je nekad bilo… Riječju, kao da je i danas na nadu navaljen kamen nepovjerenja. Pozivam danas svakoga od vas da razmišljate o ovome: gdje je tvoja nada? Imaš li živu nadu ili si je zapečatio, ili je držiš u ladici kao neku uspomenu? Potiče li te tvoja nada da se pokreneš ili je tek romantična uspomena kao neka stvar koja ne postoji? Gdje je danas tvoja nada?

5.4.2023.

Pavlova revnost za Krista i evanđelje

Priča o Pavlu iz Tarza reprezentativna je za ovu temu. U prvom poglavlju Poslanice Galaćanima, kao i u Djelima apostolskim, možemo uočiti da se njegova revnost za evanđelje javlja nakon njegova obraćenja i zauzima mjesto njegova prijašnje revnosti za židovstvo. Bio je čovjek koji je revnovao za Mojsijev zakon, za židovstvo, a nakon obraćenja ta se revnost nastavlja ali za propovijedanje, za naviještanje Isusa Krista. Pavao je bio zaljubljenik u Isusa. Savao – kako se Pavao prije zvao – već je bio revan, ali Krist preoblikuje njegovu revnost: sa Zakona na evanđelje. Njegova revnost najprije je htjela uništiti Crkvu, a kasnije je, naprotiv, gradi. Možemo se zapitati: što to dogodilo, što se zbilo od uništenja do izgradnje? Koja se to promjena dogodila u Pavlu? U kojem se smislu njegov žar, njegova revnost za Božju slavu stubokom promijenila?

29.3.2023.

Isus nas želi izvesti iz naših grobova

Na današnju Petu korizmenu nedjelju Evanđelje nam predstavlja Lazarovo uskrsnuće (usp. Iv 11, 1-45). To je posljednje od Isusovih čuda opisanih prije njegove Muke: uskrsnuće njegova prijatelja Lazara. Lazar je drag prijatelj Isusu, koji zna da će ovaj naskoro umrijeti; kreće na put, ali stiže u njegovu kuću četiri dana nakon ukopa, kad je već izgubljena svaka nada. Njegova prisutnost, međutim, ponovno budi tračak nade u srcima sestara Marte i Marije (usp. rr. 22.27). Premda su ucviljene one se drže te svjetlosti, te male nade. Isus ih poziva da vjeruju i traži da se grob otvori. Zatim se pomoli Ocu i potom povika Lazaru: „Izađi!“ (r. 43). Ovaj oživljava i izlazi. To je čudo, tako, jednostavno.

26.3.2023.

Primarni put evangelizacije – svjedočanstvo

Danas slušamo što nam ima reći „magna charta“ evangelizacije u suvremenom svijetu: apostolska pobudnica Evangelii nuntiandi svetoga Pavla VI. (EN, 8. prosinca 1975.). I danas je aktualna, napisana je 1975., ali kao da je napisana jučer. Evangelizacija je nešto više od pukog prenošenja učenja i morala. To je prije svega svjedočenje: ne može se evangelizirati bez svjedočenja, i to svjedočenja osobnog susreta s Isusom Kristom, Utjelovljenom Riječi u kojoj se ispunilo spasenje. To je prijeko potrebno svjedočanstvo zato što, prije svega, svijet treba „blagovjesnike koji će mu govoriti o Bogu koga poznaju i s kojim druguju“ (EN, 76). To nije prenošenje neke ideologije ili neke „doktrine“ o Bogu, to ne. Prenošenje Boga koji postaje život u meni – to je svjedočanstvo; i, k tome, zato što „suvremeni čovjek radije sluša svjedoke negoli učitelje […] ili ako sluša učitelje sluša ih zato što su svjedoci“ (isto, 41). Svjedočanstvo za Krista, dakle, je istodobno prvo sredstvo evangelizacije (usp. isto) i bitan uvjet za njezinu djelotvornost (usp. isto, 76) kako bi navještaj evanđelja bio plodonosan. Biti svjedoci.

22.3.2023.

Bog ozdravlja i vraća dostojanstvo čovjeku

Evanđelje nam danas pokazuje Isusa koji slijepcu od rođenja vraća vid (usp. Iv 9, 1-41). No, to čudo nije dobro prihvaćeno od više osoba i skupina. Pogledajmo to malo detaljnije.

No, prije toga, želim vam reći ovo: uzmite danas Ivanovo Evanđelje i vi sami pročitajte o tome Isusovom čudu, prelijep je način na koji ga Ivan opisuje. To je deveto poglavlje, pročita se za dvije minute. Pokazuje kako postupa Isus i kako postupa ljudsko srce: dobro ljudsko srce, mlako ljudsko srce, bojažljivo ljudsko srce, hrabro ljudsko srce. Deveto poglavlje Ivanova Evanđelja. Učinite to danas, puno će vam pomoći. I kako je to znamenje prihvaćeno od ljudi?

19.3.2023.

Biti apostoli u apostolskoj Crkvi

Što, dakle, znači biti apostoli? To znači biti poslan vršiti jedno poslanje. Temeljan događaj, koji može u tome smislu poslužiti kao primjer, jest onaj kad Uskrsli Krist šalje svoje apostole u svijet, prenoseći im vlast koju je On sam primio od Oca i darujući im svoga Duha. U Ivanovu Evanđelju čitamo: „Isus im stoga ponovno reče: ‘Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.’ To rekavši, dahne u njih i kaže im: ‘Primite Duha Svetoga’“ (20, 21-22).

Drugi temeljan vid toga „biti apostol“ je poziv, to jest pozivanje. Tako je bilo od samog početka, kad Gospodin Isus „pozove koje sam htjede. I dođoše k njemu“ (Mk 3, 13). Ustanovio ih je kao grupu, pridavši im naslov „apostoli“ da budu s njim i da ih šalje propovijedati (usp. Mk 3, 14; Mt 10, 1-42). Sveti Pavao se u svojim poslanicama ovako predstavlja „Pavao… pozvan za apostola“, to jest poslan (1 Kor 1, 1), te nadalje: „Pavao, sluga Krista Isusa, pozvan za apostola, odlučen za evanđelje Božje“ (Rim 1, 1) i insistira na tome da je „apostol – ne od ljudi ni po kojem čovjeku, nego po Isusu Kristu i Bogu Ocu koji ga uskrisi od mrtvih“ (Gal 1, 1). Bog ga je pozvao još od krila majčina da naviješta evanđelje među poganima (usp. Gal 1, 15-16).

15.3.2023.

Isus žeđa za našom ljubavlju

Evanđelje nam ove nedjelje stavlja pred oči jedan od najljepših i najfascinantnijih Isusovih susreta, onaj sa Samarijankom (usp. Iv 4, 5-42). Isus i učenici zastaju kraj jednog zdenca u Samariji. Dolazi neka žena i Isus joj kaže: „Daj mi piti“ (r. 8). Želim se zadržati upravo na tom izrazu: daj mi piti.

Prizor nam prikazuje žednog i umornog Isusa koji pušta Samarijanku da ga u najtoplijem dijelu dana, u podne, nađe na zdencu i poput prosjaka traži okrepu. To je slika Božjeg poniženja: Bog silazi nama u Isusu Kristu radi otkupljenja, dolazi k nama. U Isusu je Bog postao jedan od nas, sišao je k nama; žedan poput nas, trpi istu vrućinu kao i mi. Promatrajući taj prizor, svatko od nas može reći: Gospodin, Učitelj, „traži od mene piti. Trpi dakle žeđ jednako kao i ja. Žeđa za mnom. Uistinu si mi blizu, Gospodine! Vezan si za moje siromaštvo – ne mogu to vjerovati! – uzeo si me s dna, s najniže točke moga bića, gdje nitko ne može do mene doprijeti“ (P. MAZZOLARI, La Samaritana, Bologna 2022., 55-56). I došao si k meni, dolje, i odveo me odatle, jer si žeđao i žeđaš za mnom. Isusova žeđ, naime, nije samo tjelesna, ona izražava najdublju žeđ našeg života: to je prije svega žeđ za našom ljubavlju. On je više od prosjaka, On žeđa za našom ljubavlju. To će zorno izići na vidjelo na vrhuncu muke, na križu; tamo će Isus, prije smrti, reći: „Žedan sam“ (Iv 19, 28). Ta žeđ za ljubavlju ga je dovela do toga da siđe među nas, da se ponizi, da bude jedan od nas.

12.3.2023.

Drugi vatikanski koncil: Evangelizacija kao služenje

Vjerovjesnik/ca, naime, uvijek prenosi ono što je on sam ili ona sama primio/la. To je prvi napisao sv. Pavao: evanđelje koje je on navješćivao, i koje su zajednice primile i u kojem su ostale postojane, isto je ono koje je i sam Apostol primio (usp. 1 Kor 15, 1-3). Vjera se prima i vjera se prenosi. Taj crkveni dinamizam prenošenja Poruke obvezuje i jamči autentičnost kršćanskog navještaja. Isti Pavao piše Galaćanima: „kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet“ (1, 8). Lijepo je to i to dobro pristaje uz mnoga shvaćanja koja su u modi…

8.3.2023.

U Isusovoj školi učimo vidjeti Božju ljepotu na licima ljudi

Zadržimo se nakratko na tom prizoru i zapitajmo se: u čemu je ta ljepota? Što to vide učenici? Spektakularnu pojavu? Ne, nije to. Oni vide odsjaj svjetla Božje svetosti na licu i odjeći Isusovoj, savršenoj slici Oca. Objavljuje se Božje veličanstvo, Božja ljepota. Ali Bog je Ljubav te su, dakle, učenici svojim očima vidjeli ljepotu i sjaj Božje ljubavi utjelovljene u Kristu. Imali su predokus raja. Kakvog li iznenađenja za učenike! Toliko su dugo pred svojim očima imali lice Ljubavi, a da nikad nisu primijetili koliko je lijepo! Tek sad to shvaćaju, s velikom, neizmjernom radošću.

Isus ih, zapravo, tim iskustvom izgrađuje, priprema ih za još važniji korak. Uskoro će, naime, morati znati prepoznati u njemu tu istu ljepotu, kad uziđe na križ i lice mu bude unakaženo. Petru je to teško shvatiti: želio bi zaustaviti vrijeme, „zamrznuti“ taj prizor, ostati tamo i produžiti to čudesno iskustvo. No, Isus to ne dopušta. Njegovo se svjetlo, naime, ne može svesti na „čaroban trenutak“! Tako bi postalo nešto lažno, umjetno, nešto što se raspršuje u magli prolaznih osjećaja. Krist je, naprotiv, svjetlo koje pokazuje put, kao što je to bio stup od ognja za narod u pustinji (usp. Izl 13, 21). Isusova ljepota ne otuđuje učenike od stvarnosti života, nego im daje snagu da ga slijede sve do Jeruzalema, sve do križa. Kristova ljepota ne otuđuje, nego te uvijek vodi naprijed, ne daje ti da se skrivaš: samo naprijed!

5.3.2023.

Prethodna 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 Sljedeća