Sveci su pravi revolucionari

Braćo i sestre, zavirimo u svoju nutrinu i zapitajmo se: jesmo li mi graditelji mira? Tamo gdje živimo, studiramo i radimo, unosimo li napetost, riječi koje ranjavaju, ogovaranja koja truju, polemike koje dijele? Ili utiremo put miru: opraštamo li onima koji su nas uvrijedili, brinemo li se za one na rubu društva, iscjeljujemo li neku nepravdu pomažući onima koji imaju manje? To se zove graditi mir.

Može se, međutim, postaviti posljednje pitanje, koje vrijedi za svako blaženstvo: isplati li se tako živjeti? Nije li to gubitnički? Isus nam daje odgovor na to: mirotvorci „će se sinovima Božjim shvati“ (Mt 5, 9): svijetu se njihov život čini nepriličnim, jer ne popuštaju logici moći i prevlasti, no, u Nebu oni će biti najbliži Bogu, najsličniji Njemu. Ali zapravo i ovdje na zemlji oni koji su zastranili ostaju praznih ruku, a pobjeđuju oni koji ljube sve i nikoga ne povrjeđuju: kao što kaže Psalam, „mirotvorac će imati potomstvo“ (usp. Ps 37, 37).

U susretu Isusova i Zakejeva pogleda sažeta je čitava povijest spasenja

Zakejev pogled. On je carinik, odnosno jedan od onih Židova koji su skupljali poreze u ime rimskih vladara – izdajnik domovine – i okorištavali se tim svojim položajem. Zbog toga je Zakej bio bogat, svi su ga mrzili i upirali prst u nj kao u grešnika. U tekstu se kaže da „je bio niska stasa“ (r. 3) i time se možda aludira i na njegovu unutarnju niskost, na njegov osrednji, nepošten život čovjeka uvijek spuštena pogleda. No, važno je da je bio malen. Pa ipak, Zakej želi vidjeti Isusa. Nešto ga tjera na to da ga vidi, „Potrča naprijed – kaže se u Evanđelju – pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći“ (r. 4). Penje se na smokvu: Zakej, koji je nad svime imao vlast, ispada smiješan, ide putem podsmijeha da vidi Isusa. Pomislimo što bi se dogodilo, na primjer, da se neki ministar ekonomije uzvere na stablo da vidi nešto: riskirao bi da mu se drugi podruguju. I Zakej je riskirao da mu se drugi podruguju kako bi vidio Isusa, ispao je smiješan. U svojoj niskosti, Zakej osjeća potrebu potražiti drugi pogled, Kristov pogled. Još ga ne poznaje, ali čeka da ga netko oslobodi njegova – moralnog niskog – stanja, da ga izvuče iz kaljuže u kojoj se nalazi. To je temeljno: Zakej nas uči da u životu nikad sve nije izgubljeno. Molim vas, nikada nije izgubljeno, nikada! Uvijek možemo napraviti mjesta želji da počnemo ispočetka, da krenemo iznova, da se obratimo. I to je ono što čini Zakej.

Građa za razlučivanje. Duhovna suhoća

Nitko ne voli biti očajan i tužan. Svi bismo htjeli život koji je uvijek radostan, veseo i ispunjen. No, osim što to nije moguće – jer to i nije moguće – ne bi bilo ni dobro za nas. Naime, promjena u životu okrenutom porocima može krenuti od situacije tuge, grižnje savjesti zbog onoga što je učinjeno. Vrlo je lijepa etimologija te riječi, „grižnja savjesti“, svi smo je upoznali. Grižnja savjesti, to je doslovno kad te savjest grize, kad ti ne da mira. Alessandro Manzoni, u Zaručnicima, dao nam je sjajan opis grižnje savjesti kao prilike za promjenu vlastitog života. Riječ je o poznatom razgovoru između kardinala Federica Borromea i Bezimenog, koji nakon jedne strašne noći dolazi sav shrvan kardinalu, koji mu se obraća iznenađujućim riječima: „’Vi mi nosite dobru vijest i puštate me da je tako žudno čekam?’ ‘Dobru vijest, ja? – reče ovaj drugi. ‘Pakao mi je u srcu […]. Recite mi, ako znate, koja je to dobra vijest’. ‘Ta da je Bog dotaknuo vaše srce i želi vas učiniti svojim’, mirno je odgovorio kardinal“ (pogl. XXIII.). Bog dotiče srce i u nutrini ti se zbiva nešto, obuzme te tuga, grižnja savjesti zbog neke stvari, i to je poziv da se krene jednim putem. Čovjek Božji zna proniknuti ono što se odigrava duboko u srcu.

Čuvajmo se duhovne oholosti

Prvi pokret je uzići. Tekst, naime, započinje riječima: „Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik“ (r. 10). Ovaj vid doziva u pamet mnoge zgode iz Biblije, gdje se za susret s Gospodinom uzlazi prema gori njegove prisutnosti: Abraham se uspinje na brdo da prinese žrtvu; Mojsije uzlazi na Sinaj da primi zapovijedi; Isus uzlazi na goru, gdje se događa njegovo preobraženje. Uspinjanje, dakle, izražava potrebu srca da se odvoji od nizine života i pođe u visine kako bi susrelo Gospodina; da se izdigne iz ravnica svoga „ja“ kako bi uzišlo prema Bogu – osloboditi se vlastitog „ja“; da sakupi ono što živimo u dolini i donese to pred lice Gospodnje. To znači „uzići“ i kad molimo mi uzlazimo.

Ali da bismo doživjeli susret s njim i da bi nas molitva preobrazila, da bismo se uzdigli k Bogu, potreban nam je drugi pokret – sići. Kako to? Što to znači? Da bismo se uzdigli prema njemu, moramo sići u svoju nutrinu: gajiti iskrenost i poniznost srca, koji nam daju ispravan pogled na naše slabosti i unutarnja siromaštva. U poniznosti, naime, postajemo sposobni donijeti Bogu, bez prijetvornostî, ono što stvarno jesmo, ograničenja i rane, grijehe, bijede koje opterećuju naše srce, te zazvati njegovo milosrđe da nas iscijeli, da nas ozdravi i iznova pridigne. On je taj koji će nas pridići, a ne mi sami svojim silama. Što se mi više ponizimo, to nas Bog više uzdiže.

Elementi razlučivanja. Knjiga vlastitog života

Naš život je najdragocjenija „knjiga“ koja nam je dana, knjiga koju mnogi nažalost ne čitaju, ili to čine prekasno, prije smrti. A ipak, upravo se u toj knjizi nalazi ono što uzalud tražimo drugdje. Sveti Augustin, veliki tražitelj istine, shvatio je to upravo ponovnim čitanjem svojega života, zamjećujući u njemu tihe i nenametljive, ali jasne korake Gospodinove prisutnosti. Na kraju tog puta s udivljenjem će primijetiti: „Ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom“ (Ispovijesti X, 27.38). I zato nas Gospodin poziva da njegujemo nutarnji život kako bismo pronašli ono što tražimo: „Uđi u sebe. Istina prebiva u unutarnjem čovjeku“ (Prava religija [De vera religione], XXXIX, 72). To je poziv koji bih uputio svima vama, a upućujem ga i sebi samom: „Uđi u sebe. Čitaj svoj život. Čitaj ga iznutra, kakav je bio tvoj put. Čini to ozbiljno. Uđi u samoga sebe“.

Molitva je lijek protiv mlake vjere

Zato Isus danas govori svojim učenicima – svima, ne samo nekima! – „kako valja svagda moliti i nikada ne sustati“ (r. 1). Ali netko bi mogao prigovoriti: „Pa kako ću ja to!? Ne živim u samostanu, nemam puno vremena za molitvu!“. U tome nam možda može pomoći, u toj teškoći, koja je zbiljska, jedna mudra duhovna praksa, iako danas pomalo zaboravljena, koju naši stari, osobito bake, dobro poznaju: riječ o takozvanim strelovitim molitvama. Naziv je pomalo zastario, ali važna  je bit. O čemu je riječ? O vrlo kratkim, lako pamtljivim molitvama, koje možemo često ponavljati tijekom dana, dok obavljamo razne poslove, kako bismo ostali „u suglasju“ s Gospodinom. Navest ću neke primjere. Čim se probudimo možemo reći: „Gospodine, zahvaljujem ti i prikazujem ti ovaj dan“: to je mala molitva; zatim, prije nego prionemo nekom poslu, možemo ponoviti: „Dođi, Duše Sveti“; te između jedne stvari i druge moliti ovako: „Isuse, uzdam se u te i volim te“. Koliko puta šaljemo „SMS poruke“ ljudima koje volimo! Činimo to i s Gospodinom, kako bi srce ostalo povezano s njim. I ne zaboravimo čitati njegove odgovore.

Elementi razlučivanja. Želja

Za razliku od prohtjeva ili trenutne emocije, želja traje neko vrijeme, čak i dugo, i teži tome da bude konkretno ostvarena. Ako, primjerice, mlada osoba želi postati liječnik, morat će prionuti studiju i dobro zagrijati stolicu, što će joj oduzeti nekoliko godina života. Shodno tome morat će si postaviti granice, znati reći „ne“, prije svega drugim studijskim smjerovima, ali i mogućim razonodama i svemu onom što odvraća pažnju, osobito u trenucima intenzivnijeg učenja. Međutim, želja da usmjeri svoj život u određenom pravcu i postigne taj cilj – postati liječnik je bio samo jedan primjer – omogućuje joj da prebrodi te teškoće. Želja te čini jakim, čini te hrabrim, pomaže ti ići uvijek naprijed jer želiš doći do toga: „Ja želim to“.

Papin nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji

Prije nego zaključim ovo euharistijsko slavlje, pozdravljam i zahvaljujem svima vama koji ste došli iskazati čast novim svecima. Pozdravljam kardinale, biskupe, svećenike, posvećene osobe, posebno misionare svetog Karla Boromejskog i salezijansku braću koadjutore. Sa zahvalnošću pozdravljam službena izaslanstva.

Danas će u Fabrianu biti proglašena blaženom Maria Costanza Panas, kapucinska monahinja klarisa, koja je živjela u samostanu u Fabrianu od 1917. do 1963. godine, kada se preselila na nebo. Primala je one koji su kucali na vrata samostana, ulijevajući svima mir i povjerenje. Posljednjih je godina života, teško bolesna, prikazivala svoje patnje za Drugi vatikanski koncil, čija se 60. obljetnica otvorenja obilježava prekosutra. Neka nam blažena Maria Costanza pomogne da se uvijek uzdamo u Boga i budemo susretljivi prema bližnjemu. Pljesak novoj blaženici!

Elementi razlučivanja. Poznavanje samih sebe

Nastavljamo obrađivati temu razlučivanja. Prošli smo put promatrali kao njezin neizostavan element molitvu, shvaćenu kao prisnost i povjerljivost s Bogom. Molitva, ne kao papige, nego kao prisnost i povjerljivost s Bogom; molitva djece Ocu; molitva otvorena srca. Vidjeli smo to u posljednjoj katehezi. Danas bih htio, malne kao dopunu tome, istaknuti kako dobro razlučivanje zahtijeva također poznavanje samih sebe. Poznavanje samoga sebe. A to nije lako. Razlučivanje, naime, uključuje naše ljudske sposobnosti: pamćenje, intelekt, volju, čuvstva. Često ne znamo razlučivati zato što ne poznajemo sebe dovoljno dobro, pa tako ne znamo što zapravo hoćemo. Toliko ste puta imali prilike čuti ovo: „Pa taj čovjek, zašto se ne dovede u red? Taj nikada nije znao što hoće…“. Ali i nama, koji nismo otišli u tu krajnost, događa se da ne znamo dobro što hoćemo, ne poznajemo se dobro.

Papa pozvao na prekid rata u Ukrajini

Tijek rata u Ukrajini postao je toliko ozbiljan, razoran i prijeteći da izaziva veliku zabrinutost. Zato ću danas tome posvetiti cijelo ovo razmišljanje prije molitve Anđeo Gospodnji. Naime, ta strašna i nepojmljiva rana čovječanstva, umjesto da zacijeli, nastavlja sve više krvariti, čak prijeti opasnost i da se proširi.
Rijeke krvi i suza prolivenih posljednjih mjeseci duboko su me rastužile. Srce me boli zbog tisuća žrtava, posebno djece, i zbog brojnih razaranja, koja su mnoge osobe i obitelji ostavila bez krova nad glavom i koja golemim područjima prijete hladnoćom i glađu. Određena se djela nikada ne mogu opravdati, nikada! Uznemirujuće je što svijet uči geografiju Ukrajine kroz imena kao što su Buča, Irpin, Mariupolj, Izium, Zaporižja i druga mjesta, koja su postala mjesta neopisivih patnji i strahova. A što tek reći za to da je čovječanstvo ponovno suočeno s nuklearnom prijetnjom? To je apsurdno.