Marija nam svima daje svoga Sina

Novu godinu započinjemo povjeravajući je Mariji Bogorodici. Evanđelje današnje liturgije govori o njoj, ponovno nas upućujući na draž jaslica. Pastiri bez oklijevanja odlaze u špilju i što nalaze? Nalaze – kaže tekst – “Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama” (Lk 2, 16). Zadržimo se na tom prizoru i zamislimo Mariju koja je, kao nježna i brižna majka, upravo položila Isusa u jasle. U tom polaganju vidimo dar nama: Majka Božja ne zadržava svoga Sina za sebe, nego nam ga daruje; ne drži ga samo u svom naručju, već ga i polaže kako bi nas pozvala da ga pogledamo, prihvatimo i klanjamo mu se. Evo Marijina majčinstva: Sina kojeg je rodila daje svima nama. Uvijek daje Sina, upućuje na Sina, nikada ne zadržava Sina kao nešto svoje vlastito, to ne. I tako kroz sav Isusov život.

Pismo Svetoga Oca Franje supruzima povodom Godine “Obitelj Amoris laetitia”

Dragi supruzi, znajte da vas vaša djeca, napose najmlađa, pažljivo promatraju i u vama traže znakove čvrste i pouzdane ljubavi. »Koliko je samo važno da mladi svojim očima vide Kristovu ljubav koja je živa i prisutna u ljubavi bračnih parova koji svojim konkretnim životom svjedoče da je trajna ljubav moguća« [1]. Djeca su uvijek dar, ona mijenjaju povijest svake obitelji. Ona su gladna ljubavi, zahvalnosti, poštivanja i povjerenja. Očinstvo i majčinstvo vas pozivaju da budete plodni i svojoj djeci prenosite radost spoznaje da su djeca Božja, djeca Oca koji ih uvijek nježno voli i koji ih svakim novim danom drži za ruku. Kada to budu spoznala, vaša će djeca rasti u vjeri i pouzdanju u Boga.

Papa: Da bi se očuvao sklad u obitelji, valja se boriti protiv diktature ega

Pogledajmo Mariju, koja u današnjem Evanđelju kaže Isusu: „otac tvoj i ja žalosni smo te tražili“ (r. 48). Otac tvoj i ja, ne kaže ja i tvoj otac: ovo „ti“ je ispred „ja“! Naučimo to: „ti“ je ispred „ja“. U mome jeziku postoji pridjev za ljude koji sebe stavljaju na prvo mjesto: „ja, ja i samo ja i ono što je na moju korist“. To se kaže za ljude koji su takvi, koji sebe stavljaju na prvo mjesto. Ne, u Svetoj Obitelji nije tako, najprije „ti“, a onda „ja“. Da bi se očuvao sklad u obitelji, valja se boriti protiv diktature ega, kada se ego nadima. Opasno je kad, umjesto da jedni druge slušamo, spočitavamo jedni drugima pogreške; kad, umjesto da pokažemo brigu za drugoga, usredotočeni smo na vlastite potrebe; kad, umjesto da razgovaramo, izoliramo se svojim mobitelima – tužno je vidjeti za ručkom obitelj, svatko sa svojim mobitelom, a da međusobno ne razgovaraju, svi pričaju na mobitel; kad se međusobno optužujemo, ponavljajući uvijek isto, uprizorujući istu dramu u kojoj svatko želi biti u pravu i koja uvijek završava hladnom šutnjom. Ona oštra, hladna tišina, nakon obiteljske svađe, to je loše, jako loše! Ponavljam savjet: navečer, nakon svega, pomiriti se, izmiriti, uvijek. Nikada ne poći na počinak, a da se niste pomirili, inače će sutradan biti „hladni rat“! A on je opasan, jer započinje povijest prekoravanja, povijest ogorčenja.

Poruka pape Franje Urbi et orbi – gradu i svijetu

Sestre i braćo, “kakav bi bio naš svijet bez strpljivog dijaloga mnogih velikodušnih osoba koje drže obitelji i zajednice na okupu?” (enc. Fratelli tutti, 198). U ovom vremenu pandemije to još više shvaćamo. Naša sposobnost za društvene odnose stavljena je na tešku kušnju; jača sklonost povlačenja u sebe same, da sve činimo sami, da prestanemo izlaziti i susretati druge i činiti stvari zajedno. I na međunarodnoj je razini prisutan rizik izbjegavanja dijaloga, prisutan je rizik da će ova složena kriza dovesti do toga da se bira prečace umjesto dužih staza dijaloga. Ali, zapravo, samo ovi potonji mogu dovesti do rješavanja sukobâ i do zajedničkih i trajnih dobrobiti za sve.
I doista, dok u našim srcima i u čitavom svijetu odzvanja navještaj o rođenju Spasitelja, izvora istinskog mira, nastavljamo svjedočiti velikom broju sukoba, kriza i sporova. Kao da im se jednostavno ne vidi kraja i gotovo ih više i ne primjećujemo. Toliko smo se navikli na njih da se goleme tragedije prešućuje; u opasnosti smo da ne čujemo krik boli i očaja mnoge naše braće i sestara.

Međugeneracijski dijalog, obrazovanje i rad: sredstva za izgradnju trajnoga mira

Svaki iskreni dijalog, uz korektnu i pozitivnu razmjenu gledišta, uvijek zahtijeva osnovno povjerenje među sugovornicima. Moramo naučiti kako povratiti to međusobno povjerenje! Trenutna zdravstvena kriza pojačala je kod sviju osjećaj usamljenosti i okrenutost prema samima sebi. Usamljenosti koje doživljavaju starije osobe kod mladih su praćene osjećajem bespomoćnosti i nedostatkom zajedničke ideje o budućnosti. Ova je kriza zasigurno bolna, ali je također pomogla izvući iz ljudi ono najbolje. Naime, upravo tijekom pandemije vidjeli smo, i to u cijelome svijetu, velika svjedočanstva suosjećanja, dijeljenja i solidarnosti.
Voditi dijalog znači jedni druge slušati, razmjenjivati mišljenja i stavove, uzajamno se dogovarati i zajedno ići prema istome cilju. Jačati takav dijalog među generacijama znači tvrdo i neplodno tlo konflikta i ravnodušnosti učiniti rahlim kako bi se u njega položilo sjeme trajnog i zajedničkog mira.

Samo poniznost je put koji nas vodi Bogu

Danas, dok nas još svega nekoliko dana dijeli od Božića, želim se s vama prisjetiti događaja koji povijest naprosto ne može zanemariti, a to je Isusovo rođenje.

Kako bi izvršili naredbu cara Augusta, kojom je svima naloženo da se odazovu popisu stanovništva u mjestu iz kojeg potječu, Josip i Marija silaze iz Nazareta u Betlehem. Čim su onamo stigli, odmah traže smještaj, jer se čas poroda bližio, ali ga nažalost ne nalaze te je Marija prisiljena roditi u štali (usp. Lk 2, 1-7).

Zamislimo: Stvoritelj svemira… nije mu bilo dano mjesto gdje će se roditi! Možda je to nagovještaj onoga što će evanđelist Ivan izraziti ovako: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše“ (1, 11), a i onoga što će sâm Isus reći: „Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio“ (Lk 9, 58).

Donositi Isusovu radost prvi je čin ljubavi

Evanđelje današnje liturgije Četvrte nedjelje došašća, govori o Marijinu posjetu Elizabeti (usp. Lk 1, 39-45). Nakon što je primila anđelov navještaj, Djevica nije ostala kod kuće kako bi razmišljala o tome što joj se dogodilo i razmotrila probleme i nepredviđene događaje kojih zasigurno nije nedostajalo: jer, sirota, nije znala što bi s tom viješću, u tadašnjoj kulturi… Nije shvaćala… Naprotiv, prvenstveno misli na one koji su u potrebi; namjesto da bude prignuta nad svoje probleme, misli na one koji su u potrebi, na svoju rođakinju Elizabetu, koja je u poodmakloj dobi i trudna. Marija velikodušno kreće na put, ne plaši se mukotrpnog putovanja, odgovara na nutarnji poticaj koji je poziva da bude blizu i da pomogne.

Bio je to dug put, valjalo joj je prijeći kilometre i kilometre, i do tamo nije vozio autobus: morala je ići pješke. Ona izlazi da pruži pomoć, dijeleći svoju radost. Marija daruje Elizabeti Isusovu radost, radost koju je nosila u srcu i u svome krilu. Ide k njoj i izražava svoje osjećaje i taj svečani izljev osjećaja je kasnije postao molitva, himan Veliča, koji svi poznajemo. I u tekstu se kaže da Majka Božja „usta… i pohiti“ (r. 39).

Sveti Josip – čovjek šutnje

Nastavljamo naš hod razmišljanja o sv. Josipu. Nakon što sam predstavio sredinu u kojoj je živio, njegovu ulogu u povijesti spasenja, njegovu pravednost te Josipa kao Marijina zaručnika, danas želim proučiti drugi važan vid njegova lika, a to je šutnja. Toliko nam je danas potrebna šutnja. Šutnja je važna, mene se osobno dojmio jedan redak iz Knjige Mudrosti koji se dovodi u vezu s Božićem, a glasi: „Dok je mirna tišina svime vladala i noć brzim tijekom stigla do sredine puta svog, jurnula je tvoja svemoguća riječ s nebesa“. Bog se očitovao u trenutku u kojem je svijetom vladala najveća tišina. Važno je misliti na šutnju u ovome dobu u kojem ona, kako se čini, nema više toliku vrijednost.

Papa: Činiti konkretna dobra djela prava je priprava za Božić

Evanđelje današnje liturgije, ove Treće nedjelje došašća, pred nas stavlja razne skupine ljudi – mnoštvo, carinike i vojnike – koje su dirnute propovijedanjem Ivana Krstitelja te ga, dakle, pitaju: „Što nam je činiti?“ (Lk 3, 10). Što nam je činiti? To je pitanje koje postavljaju. Zadržimo se načas na tom pitanju.

Ono ne polazi od nekog osjećaja dužnosti. Ono što ih navodi da pitaju: što nam je činiti? jest srce dirnuto od Gospodina, oduševljenje zbog njegova dolaska. Ivan kaže: „Gospodin je blizu“, a oni: „Što nam je činiti?“. Zamislimo na primjer da nam dolazi u posjet neka draga osoba. Čekamo je radosno i nestrpljivo. Da bismo je dočekali kako treba čistimo kuću, pripremamo najbolji mogući ručak, možda i neki dar… Ukratko, dajemo si truda. Tako je s Gospodinom, radost zbog njegovog dolaska potiče nas da kažemo: što trebamo činiti? No, Bog podiže ovo pitanje na višu razinu: što da učinim sa svojim životom? Na što sam pozvan? Što me ostvaruje?

Bog i danas želi s nama činiti velike stvari u svakodnevici

Evanđelje liturgije današnje svetkovine Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, uvodi nas u njezinu kuću u Nazaretu, gdje prima anđelovo naviještenje (usp. Lk 1, 26-38). Unutar četiri zida svoje kuće čovjek pokazuje tko je i što je bolje nego igdje drugdje. I upravo u toj domaćoj intimi Evanđelje nam daje detalj koji otkriva ljepotu Marijina srca.

Anđeo je naziva „milosti puna“. Ako je puna milosti, znači da u Majci Božjoj nema zla, da je bez grijeha, Bezgrešna. Na taj pak pozdrav Marija – kaže se u tekstu – se “smete” (Lk 1, 29). Ne samo da je iznenađena, već je to u njoj pobudilo nemir. Primanje velikih pozdrava, počasti i komplimenata ponekad prijeti time da pobudi oholost i preuzetnost. Sjetimo se da Isus nije nježan prema onima koji traže pozdrave na trgovima, ulagivanja, da im se laska, da budu viđeni (usp. Lk 20, 46). Marija se, naprotiv, ne uzvisuje, nego se sva smela; umjesto da osjeća zadovoljstvo, ona osjeća čuđenje. Anđelov joj se pozdrav čini većim od nje same. Zašto? Zato što se u sebi osjeća malenom, i ta malenost, ta poniznost privlači Božji pogled.