Naslovna » Dokumenti » Riječ Svetog Oca

Riječ Svetog Oca

Sveti Josip – otac pun nježnosti

U apostolskom pismu Patris corde (8. prosinca 2020.) imao sam priliku razmišljati o ovom vidu nježnosti, jednom vidu osobnosti svetoga Josipa. Premda nam, naime, Evanđelja ne daju pojedinosti o tome na koji način je vršio svoje očinstvo, možemo, ipak, biti sigurni da se to što je bio pravedan odrazilo i na to kako je odgajao Isusa. „Josip je gledao kako Isus iz dana u dan raste ‘u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi’ (Lk 2, 52): tako se kaže u Evanđelju. Kao što je Gospodin učinio s Izraelom, tako je Josip Isusa ‘hodati učio, držeći ga za ruke njegove; bio je poput oca koji dijete podiže na obraz, nagnut nad njega da ga nahrani’“ (usp. Hoš 11, 3-4)“ (Patris corde, 2). Lijepa je ta definicija iz Biblije koja pokazuje Božji odnos s Izraelskim narodom. Mislimo da je isti takav bio odnos svetoga Josipa s Isusom.

Evanđelja svjedoče da je Isus uvijek koristio riječ „otac“ kad je govorio o Bogu i njegovoj ljubavi. Brojne prispodobe imaju kao protagonista lik jednog oca [1]. Među najpoznatijima je zasigurno prispodoba o Milosrdnome ocu, koju nam donosi Lukino Evanđelje (usp. Lk 15, 11-32). Upravo u toj prispodobi se naglašava – osim iskustva vjere i oproštenja – također način na koji oproštenje dolazi do osobe koja je pogriješila. U tekstu se kaže ovako: „Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga“ (r. 20). Sin je očekivao kaznu, pravdu koja bi mu u najbolje slučaju dala samo mjesto jednog od slugu, a on se ponovno našao u očevom zagrljaju. Nježnost je nešto veće od logike svijeta. To je neočekivani način izvršavanja pravde.

19.1.2022.

Radost koju Isus ostavlja u srcima je potpuna i nesebična

Znamenje je trag koji objavljuje Božju ljubav, koji, naime, ne skreće pažnju na moć geste, već na ljubav koja ju je izazvala. Uči nas nečemu o Božjoj ljubavi, koja je uvijek blizu, nježna i suosjećajna. Prvo znamenje se događa kad se dvoje mladenaca našlo u neprilici na najvažniji dan u svome životu. Usred slavlja ponestao je bitni element, vino, i postoji opasnost da mine svako veselje usred kritika i nezadovoljstva uzvanika. Možemo si misliti kako se slavlja može nastaviti samo s vodom! To je strašno, mladenci će se osramotiti!

Djevica Marija je primijetila problem te je diskretno Isusu ukazala na njega. A On djeluje tiho, skoro neprimjetno. Sve se odvija u tajnosti, „iza kulisa“: Isus kaže slugama da napune posude vodom, koja će postati vino. Tako Bog djeluje, blizinom i diskretno. To Isusovim učenicima ne promiče: vide da je zahvaljujući njemu svadbeno slavlje postalo još ljepše. A vide i Isusov način djelovanja, njegovo služenje u skrovitosti – takav je Isus: pomaže nam, služi nam u skrovitosti, u tome času – tako da pohvale za dobro vino idu mladoženji, nitko to nije primijetio, osim slugu. Time u njima počinje rasti klica vjere, odnosno vjeruju da je u Isusu prisutan Bog, Božja ljubav.

16.1.2022.

Sveti Josip – drvodjelja

O, sveti Josipe, zaštitniče Crkve,
ti koji si, uz utjelovljenu Riječ,
svakodnevno radio kako bi zaradio za kruh,
crpeći od njega snagu za život i rad;
ti koji si iskusio tjeskobu sutrašnjice,
gorčinu siromaštva, nesigurnost rada;
ti koji danas zračiš primjerom svog lika,
poniznog pred ljudima,
ali vrlo velikog pred Bogom,
štiti radnike u njihovoj teškoj svakodnevnoj egzistenciji,
braneći ih od obeshrabrenja,
od negirajuće pobune,
kao i od napastî hedonizma;
i očuvaj mir u svijetu,
onaj mir koji jedini može jamčiti razvitak narodâ.

Amen.

12.1.2022.

»Bit ćete mi svjedoci« (Dj 1, 8)

Nadalje, učenici su pozvani živjeti svoj osobni život u duhu poslanja: Isus ih je poslao u svijet ne samo da vrše poslanje, nego također i nadasve da žive poslanje koje im je povjereno; ne samo da daju svjedočanstvo, nego također i iznad svega da budu Kristovi svjedoci. Kao što zaista dirljivim riječima kaže apostol Pavao: »uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje« (2 Kor 4, 10). Bît poslanja je svjedočiti Krista, to jest njegov život, muku, smrt i uskrsnuće iz ljubavi prema Ocu i ljudskome rodu. Nije slučajno što su apostoli zamjenu za Judu tražili među onima koji su, kao i oni, bili svjedoci njegova uskrsnuća (usp. Dj 1, 22). Krista, i to Krista uskrslog, nam je svjedočiti i s njim život dijeliti. Kristovi misionari nisu poslani obznanjivati same sebe, pokazivati svoje odlike i sposobnosti uvjeravanja ili svoje vještine upravljanja. Oni, naprotiv, imaju najveću čast, svojim riječima i djelima, donositi svima Krista, radosno i otvoreno navješćujući Radosnu vijest njegova spasenja, po uzoru na prve apostole.

11.1.2022.

Molitva nas sjedinjuje s Bogom

Molitva – da se poslužimo lijepom slikom iz današnjeg Evanđelja – „rastvara nebo“ (usp. r. 21): daje kisik životu, pruža dah i usred nevolja i omogućava nam da sagledamo stvari iz širega kuta. Omogućuje nam, iznad svega, da doživimo isto iskustvo kao Isus na Jordanu: daje nam da se osjećamo kao djeca koju voli Otac. I nama, kad mu se molimo, Otac kaže, kao Isusu u Evanđelju: „Ti si moj sin, ljubljeni“ (usp. r. 22). To da smo njegova djeca započelo je na dan krštenja, koje nas je uronilo u Krista i, kao članovi Božjega naroda, učinilo da postanemo ljubljena djeca Očeva. Ne zaboravimo datum našeg krštenja! Ako bih danas pitao svakoga od vas: koji je datum tvojega krštenja? Možda se neki ne sjećaju. To je lijepo: zapamtiti dan krštenja, jer je to naše novo rođenje, trenutak u kojem smo postali Očeva djeca s Isusom. Kad se vratite kući – ako ne znate datum – pitajte majku, strinu ili djeda ili baku: „Kad sam kršten/krštena?“ i zapamtiti taj datum kako bismo ga proslavili, kako bismo zahvalili Gospodinu. A danas, u ovom trenutku, se zapitajmo: kakva je moja molitva? Molim li se iz navike, molim li nevoljko, samo recitirajući formule ili je pak moja molitva susret s Bogom? Jesam li ja grešnik, uvijek u Božjemu narodu, nikad izoliran? Gajim li prisnost s Bogom, dijalog s njim, slušam li njegovu riječ? Među mnogim stvarima koje činimo tijekom dana, ne zanemarimo molitvu: posvetimo joj vrijeme, koristimo se kratkim zazivima koje ćemo često ponavljati, čitajmo Evanđelje svaki dan. Molitva koja otvara nebo.

9.1.2022.

»Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan« (Lk 6, 36). Ostati na putu milosrđa s onima koji pate

Tema izabrana za ovaj 30. dan bolesnika: »Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan« (Lk 6, 36), potiče nas, prije svega, da svoj pogled upravimo Bogu »bogatom milosrđem« (Ef 2, 4), koji na svoju djecu uvijek gleda s očinskom ljubavlju, pa i kada se udalje od njega. Milosrđe je, naime, Božje ime par excellence, koje izražava njegovu narav ne kao povremeni sentimentalni osjećaj, već kao silu koja je prisutna u svemu što On čini. Ono objedinjuje u sebi snagu i nježnost. Stoga možemo s oduševljenjem i zahvalnošću reći da Božje milosrđe ima u sebi i dimenziju očinstva i dimenziju majčinstva (usp. Iz 49, 15), zato što se On brine za nas snagom oca i nježnošću majke, uvijek željan podariti nam novi život u Duhu Svetome.

7.1.2022.

Papin nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji na svetkovinu Bogojavljenja

Razmislimo o tim mudracima koji su stigli izdaleka, bogati, obrazovani i poznati, koji padaju ničice, tj. sagibaju se do poda kako bi se poklonili jednom djetetu! To zvuči kao proturječje. Iznenađuje takav čin poniznosti od strane tako uvaženih ljudi. U ono je vrijeme bilo uobičajeno pasti ničice pred vladarima koji su se predstavljali znakovljem moći i slave. Pa i danas to ne bi bilo čudno. Ali pred betlehemskim Djetetom to nije lako. Nije lako pokloniti se ovome Bogu, čije božanstvo ostaje skriveno i ne prikazuje se trijumfalno. To znači prihvatiti Božju veličinu koja se očituje u malenosti: to je poruka. Mudraci se ponizuju pred nečuvenom Božjom logikom, prihvaćaju Gospodina ne onako kako su ga zamišljali, već takvog kakav jest, malen i siromašan. Njihovo poklonstvo je obilježje onoga koji stavlja po strani vlastite ideje i ustupa prostor Bogu. Potrebna je poniznost da bi se to učinilo.

6.1.2022.

Sveti Josip – Isusov poočim

Josip već zna da za Marijina Sina već postoji ime pripravljeno od Boga – ime Isusu daje pravi Isusov otac, a to je Bog – a to je ime „Isus“, što znači „Gospodin spašava“, kako će mu objasniti Anđeo: „On će spasiti narod svoj od grijeha njegovih“ (Mt 1, 21). Ovaj poseban vid Josipova lika omogućuje nam danas da razmišljamo o očinstvu i majčinstvu. I mislim da je ovo vrlo važno: razmišljati o očinstvu, danas. Jer živimo u dobu očiglednog sirotanstva. Zanimljivo je: naša civilizacija je pomalo sirotanska i osjeti se to sirotanstvo. Neka nam lik svetog Josipa pomogne razumjeti kako se riješiti osjećaja sirotanstva koji nas danas toliko muči.

5.1.2022.

Pustimo Isusa u sve pore našega života

U Evanđelju današnje liturgije nalazimo prelijepu rečenicu koju uvijek molimo u Anđeoskom pozdravljenju i koja sama otkriva značenje Božića: “I Riječ tijelom postade i nastani se među nama” (Iv 1, 14). Ove riječi, ako razmislimo o njima, sadrže paradoks. Objedinjuju dvije oprečne stvarnosti: Riječ i tijelo. „Riječ“ ukazuje da je Isus vječna Riječ Očeva, beskonačna Riječ, koja postoji oduvijek, prije svih stvorenih stvari, a „tijelo“ pak ukazuje na našu stvorenu stvarnost, stvarnost stvorova, krhku, ograničenu, smrtnu stvarnost. Prije Isusa postojala su dva odvojena svijeta: Nebo nasuprot zemlji, beskonačnost nasuprot konačnom, duh nasuprot materiji. I postoji još jedna suprotnost u Proslovu Ivanova Evanđelja, druga dva izraza: svjetlo i tama (usp. r. 5). Isus je svjetlo Božje koje je ušlo u tamu svijeta. Svjetlo i tama. Bog je svjetlo: u njemu nema neprozirnosti; u nama, međutim, su mnoge tmine. S Isusom se susreću Svjetlo i tama: svetost i krivnja, milost i grijeh. Isus, Isusovo utjelovljenje je upravo mjesto susreta, susreta između Boga i ljudi, susret između milosti i grijeha.
Što Evanđelje želi navijestiti tim suprotnostima? Jednu sjajnu stvar: Božji način djelovanja. Gospodin ne uzmiče pred našom slabošću. On ne ostaje u svojoj blaženoj vječnosti i u svojoj beskrajnoj svjetlosti, nego se približava, postaje tijelo, silazi u tamu, naseljava prostore koji su mu strani.

2.1.2022.

Marija nam svima daje svoga Sina

Novu godinu započinjemo povjeravajući je Mariji Bogorodici. Evanđelje današnje liturgije govori o njoj, ponovno nas upućujući na draž jaslica. Pastiri bez oklijevanja odlaze u špilju i što nalaze? Nalaze – kaže tekst – “Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama” (Lk 2, 16). Zadržimo se na tom prizoru i zamislimo Mariju koja je, kao nježna i brižna majka, upravo položila Isusa u jasle. U tom polaganju vidimo dar nama: Majka Božja ne zadržava svoga Sina za sebe, nego nam ga daruje; ne drži ga samo u svom naručju, već ga i polaže kako bi nas pozvala da ga pogledamo, prihvatimo i klanjamo mu se. Evo Marijina majčinstva: Sina kojeg je rodila daje svima nama. Uvijek daje Sina, upućuje na Sina, nikada ne zadržava Sina kao nešto svoje vlastito, to ne. I tako kroz sav Isusov život.

1.1.2022.

Prethodna 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 Sljedeća