Vjernost Božjem pohodu za naraštaj koji dolazi

Na našem putu katehezâ o temi starosti, danas gledamo nježnu sliku evanđelista Luke koji nam pred oči stavlja dvoje staraca: Šimuna i Anu. Razlog njihova života, prije nego što se oproste od ovoga svijeta, iščekivanje je Božjeg pohoda. Iščekivali su da ih pohodi Bog, to jest Isus. Šimun zna, jer mu to Duh Sveti unaprijed obznani, da neće umrijeti prije nego što vidi Mesiju. Ana pak svaki dan posjećuje Hram posvećujući se služenju u njemu. Oboje prepoznaju Gospodinovu prisutnost u Djetetu Isusu, koji njihovo dugo iščekivanje ispunjava utjehom i u njihov oproštaj od života unosi vedrinu. To je prizor susreta s Isusom, i ujedno prizor oproštaja.

Roditelji najbolje razumiju Boga Oca koji oprašta svojoj djeci

Iz ovih riječi izlazi na vidjelo problem koji muči najstarijeg sina. U odnosu s Ocem on sve temelji na čistom vršenju zapovijedi, na osjećaju dužnosti. To također može biti naš problem, naš problem između nas i Boga: izgubiti iz vida da je on Otac i živjeti distanciranu religiju, sačinjenu od zabrana i dužnosti. A posljedica te odalečenosti je krutost prema bližnjemu, kojega se više ne doživljava kao brata. U prispodobi, naime, stariji sin ne kaže Ocu moj brat, ne, nego kaže sin tvoj, kao da kaže: on nije moj brat. I na kraju upravo on sam riskira da ostane izvan kuće. Naime – kaže tekst – „ne htjede ući“ (r. 28). Jer je u njoj bio onaj drugi.

Oproštaj i nasljeđe: sjećanje i svjedočenje

U Bibliji, izvještaju o smrti starog Mojsija prethodila je njegova duhovna oporuka, nazvana „Mojsijeva pjesma“. Ovaj hvalospjev je prije svega prekrasna ispovijest vjere: „Gospodnje ću ime uznositi, / a vi Boga našeg veličajte! / On je Stijena, djelo mu je savršeno, / jer pravi su svi njegovi putovi. / Bog je on vjeran i bez zloće, pravedan je on i pravičan“ (Pnz 32, 3-4). No, to je također sjećanje na povijest proživljenu s Bogom, avanture naroda koji se formirao na temelju vjere u Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva. Mojsije se, dakle, spominje i gorčinâ i razočaranjâ koja je iskusio sâm Bog: njegova vjernost na neprestanoj je kušnji zbog nevjere njegova naroda. Narod kao da svojom nevjerom iskušava Božju vjernost ali On ostaje vjeran i bliz svome narodu. To je srž Mosijeve pjesme: vjernost Boga koji nas prati tijekom čitavoga života.

Zlo ne dolazi od Boga, nego od čovjekova grijeha

Na sredini smo korizmenog putu i danas Evanđelje na početku predstavlja Isusa koji komentira neka aktualna zbivanja. Dok je još uvijek živo sjećanje na osamnaest ljudi koji su poginuli pri rušenju kule, pripovijedaju mu o nekim Galilejcima koje je Pilat ubio (usp. Lk 13, 1). Ima jedno pitanje koje kao da prati te tragične vijesti: tko je kriv za te strašne događaje? Možda je krivnja tih ljudi bila veća od krivnje drugih ljudi te ih je Bog kaznio? To su pitanja koja su uvijek aktualna; kada nas vijesti iz crne kronike čine potištenima i osjećamo se nemoćno pred zlom, često nam dođe da se pitamo: je li to možda Božja kazna? Je li On taj koji šalje rat ili pandemiju da nas kazni za naše grijehe? Zašto Gospodin ne intervenira?

Starost – izvor dobra za bezbrižnu mladost

Biblijsko izvješće – simboličkim jezikom doba u kojem je pisano – kaže nam nešto zadivljujuće: Bog je bio toliko ogorčen zbog raširene zloće ljudi, koja je postala uobičajeni stil života, da je pomislio da je pogriješio što ih je stvorio te je odlučio uništiti ih. Odlučio se za jedno radikalno rješenje. Moglo bi biti čak paradoksalno naličje milosrđa. Ljudi više ne bi bilo, ni povijesti ni suda ni osude. I svijet bi bio zauvijek pošteđen mnogih žrtava predodređenih na korupciju, nasilje, nepravdu.

Ne događa li se i nama – preplavljeni osjećajem nemoći pred zlom ili demoralizirani zbog „zlogukih proroka“ – da mislimo da je bolje da se nismo ni rodili? Smijemo li vjerovati u određene nedavne teorije, koje denunciraju ljudsku vrstu kao evolucijsku štetu za život na našemu planetu? Sve je negativno? Ne, nije.

Bog nas želi probuditi iz nutarnjeg mrtvila

Jako vrijeme korizme je prilika u tom smislu. To je vrijeme u kojem nas Bog želi probuditi iz nutarnjeg mrtvila, iz te pospanosti koja ne daje Duhu da se očituje. Jer – zapamtimo to dobro – držati srce budnim ne ovisi samo o nama: to je milost, i za nju moramo moliti. Probuditi nas iz te pospanosti koja ne dopušta da živimo u duhu, jer dobro zapamtimo: čuvati srce budnim ne ovisi samo o nama: to je milost i tu milost treba izmoliti! Pokazuju to trojica učenika: bili su dobri, slijedili su Isusa na goru, ali svojim snagama nisu uspjeli ostati budni. To se događa i nama. No, probudili su se baš u času Preobraženja.

Nikada ne činiti kompromise sa zlom

Đavao mu se dvaput obraća govoreći: „Ako si Sin Božji…“ (rr. 3.9). Drugim riječima, predlaže mu da iskoristi svoj položaj: najprije da zadovolji materijalne potrebe koje osjeća (usp. r. 3) – glad – a zatim da poveća svoju moć (usp. rr. 6-7); na kraju, da dobije čudesan znak od Boga (usp. rr. 9-11). Tri napasti. Kao da je rekao: “Ako si Sin Božji, iskoristi to!” Koliko se puta nama isto dogodi: “Već kad si na tome položaju, iskoristi to! Ne propuštaj tu priliku“, to jest, „misli na svoj probitak“. To je zavodljiv prijedlog, ali te vodi ropstvu srca: čini čovjeka opsjednutim željom da ima, svodi sve na posjedovanje stvari, moći, slave. I to je srž tih napasti: „otrov strastî“ u koji se ukorjenjuje zlo. Zagledajmo se u svoju nutrinu i otkrit ćemo da naše kušnje uvijek imaju taj obrazac, uvijek taj način djelovanja.

Dugovječnost – znak i prilika

Starost, zasigurno, nameće sporije ritmove, ali to nisu vremena puke inertnosti. Mjera tih ritmova otvara, naime, svima prostore smisla života koji su nepoznati onima koji su opsjednuti brzinom. Gubitak dodira sa sporim ritmovima starosti zatvara te prostore za sve. U toj perspektivi odlučio sam uspostaviti proslavu dana baka i djedova, posljednje nedjelje srpnja. Savez između dviju generacijskih krajnosti života – djece i starijih osoba – pomaže također drugim dvama – mladima i odraslima – da se uzajamno povežu kako bi život sviju učinili bogatijim u čovječnosti. Potreban je međugeneracijski dijalog: ako ne postoji dijalog između mladih i starijih, među odraslima, ako nema dijaloga, svaki naraštaj ostaje izoliran i ne može prenositi poruku. Mladi čovjek koji nije povezan sa svojim korijenima, a to su djedovi i bake, ne prima snagu – kao što stablo duguje snagu korijenima – i raste loše, raste boležljiv, raste bez uporištâ. Zato treba tražiti, kao ljudsku potrebu, dijalog među naraštajima. A taj je dijalog važan upravo između baka i djedova i unuka, koji su dvije krajnosti.

Gospodin nas poziva da pročistimo svoj pogled

Draga braćo i sestre, Gospodin nas poziva da pročistimo vlastiti pogled. Traži od nas prije svega da pogledamo unutar sebe kako bi prepoznali vlastitu bijedu. Jer ako nismo kadri uočiti vlastite mane, stalno ćemo preuveličavati one tuđe. Ako, međutim, prepoznamo vlastite pogreške i naše bijede, otvaraju nam se vrata milosrđa. I nakon što smo se pogledali iznutra, Isus nas poziva da na druge gledamo onako kako On to čini – u tome je tajna: gledati druge kao što On čini – koji ne vidi prije svega zlo, već dobro. Bog nas tako gleda: ne gleda u nama nepopravljive pogreške već djecu koja griješe. Mijenja perspektivu: ne fokusira se na pogreške, nego na djecu koja griješe. Bog uvijek razlikuje osobu od njenih pogrešaka. Uvijek spašava osobu.

Papina poruka za korizmu 2022.

Božja riječ širi i podiže naš pogled: najavljuje nam da je istinska žetva ona eshatološka, ona posljednjega dana, koji ne pozna zalaza. Zreli plod našega života i naših djelovanja jest »plod za vječni život« (Iv 4,36), koji će biti naše »blago… na nebesima« (Lk 12,33; 18,22). Sâm Isus koristi sliku sjemena koje umire u zemlji i donosi plod kako bi izrazio otajstvo svoje smrti i uskrsnuća (usp. Iv 12,24), a i sveti Pavao je rabi kad govori o uskrsnuću našega tijela: »Tako i uskrsnuće mrtvih: sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti, uskršava u snazi; sije se tijelo naravno, uskrsava tijelo duhovno. Ako ima tijelo naravno, ima i duhovno« (1 Kor 15,42-44).