Riječ Svetog Oca

Kateheze o razlučivanju. Utjeha

Nastavljamo kateheze o razlučivanju duha: kako razabrati ono što se događa u našem srcu, u našoj duši. Nakon što smo razmotrili neke vidove duhovne suhoće – onu tamu duše – danas ćemo govorit o utjesi, što bi bila svjetlost duše, i koja je još jedan važan element za razlučivanje, koji ne treba uzimati zdravo za gotovo, jer može stvoriti nesporazume. Moramo shvatiti što je utjeha, jednako kao što smo pokušali shvatiti što je duhovna suhoća.

Što je duhovna utjeha? To je iskustvo nutarnje radosti, koje omogućuje vidjeti Božju prisutnost u svemu; ona jača vjeru i nadu, kao i sposobnost činiti dobro. Osoba koja ima utjehu u svome životu ne predaje se pred teškoćama, jer doživljava mir koji je jači od kušnje. Riječ je, dakle, o velikom daru za duhovni život i za život u cjelini. Treba živjeti tu nutarnju radost.
23.11.2022.

Papin nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji na svetkovinu Krista Kralja

Poseban pozdrav i zagrljaj želim uputiti mladima – hvala vam što ste danas došli u velikom broju! Od prošle se godine Svjetski dan mladih u partikularnim Crkvama slavi upravo na svetkovinu Krista Kralja. Tema, ista kao i za sljedeći Svjetski dan mladih u Lisabonu, na koji vas ponovno pozivam da sudjelujete, glasi „Usta Marija i pohiti“ (Lk 1, 39). Gospa je to učinila kad je bila mlada i govori nam da se tajna mladosti krije upravo u ta dva glagola, ustati i poći. Volim zamišljati Majku Božju koja hita, koja „usta i pohiti“ i mnogo puta kad Gospu molim za nešto kažem: „Požuri, Marijo, riješiti taj problem!“. Ustati i poći: ne stajati nepomično i razmišljati o sebi samima, trateći svoj život na traženje udobnosti ili onoga što je posljednji krik mode, već stremiti k visinama, pokrenuti se s mjesta, oslobodite se svojih strahova i pružiti ruku onima koji su u potrebi. Danas su nam potrebni istinski „transgresivni“ mladi ljudi, nekonformisti, koji nisu robovi mobilnih uređaja, nego poput Marije mijenjaju svijet, donoseći Isusa drugima, brinući se za druge, gradeći bratske zajednice s drugima, ostvarujući snove mira!
20.11.2022.

Zašto prolazimo kroz duhovnu suhoću?

U tome smislu duhovno stanje koje nazivamo duhovna suhoća, kad je u duši sve mračno, tužno, to stanje duhovne suhoće također može biti prilika za rast. Naime, ako nema malo nezadovoljstva, zdrave tuge, zdrave sposobnosti da živimo u samoći, da budemo sami sa sobom bez bježanja, u opasnosti smo da uvijek ostanemo na površini stvari i nikada ne uđemo u doticaj sa središtem našeg postojanja. Duhovna suhoća uzrokuje „potres u duši“, kad je čovjek tužan duša mu je sva nekako uzdrmana, potresena. Ona nas drži budnima, potiče budnost i poniznost i štiti nas od vihora hirovitosti. To su nezaobilazni uvjeti za napredovanje u životu općenito, pa tako i u duhovnom životu. Potpuno, ali „sterilno“ spokojstvo, bez osjećaja, kad postane kriterij izborâ i ponašanjâ, čini nas bezdušnima. Mi naprosto ne možemo zanemariti osjećaje: ljudi smo i osjećaj je dio naše ljudskosti; ako ne razumijemo osjećaje postajemo bezdušni, ako ne živimo osjećaje bit ćemo također ravnodušni na tuđu patnju i nesposobni prihvatiti našu vlastitu.
16.11.2022.

U životu gradimo na onome što je neprolazno

Današnje nas Evanđelje vodi u Jeruzalem, na najsvetije mjesto: u Hram. Ondje, oko Isusa, neki ljudi govore o veličanstvenosti te velebne građevine, „kako ga resi divno kamenje“ (Lk 21, 5). Ali Gospodin kaže: „Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen“ (r. 6). Zatim postaje još oštriji, objašnjavajući kako se u povijesti gotovo sve ruši: bit će, kaže, revolucija i ratova, potresa i gladi, kuga i progona (usp. rr. 9-17). Kao da kaže: ne smijemo se previše pouzdavati u zemaljske stvarnosti koje prolaze. To su mudre riječi, koje nas ipak mogu pomalo ogorčiti: već ionako mnoge stvari naopako, zašto Gospodin također drži takve negativne govore? No, On u stvari cilja na nešto drugo: pružiti nam dragocjeno učenje, to jest izlaz iz sve te nesigurnosti. A koji je to izlaz? Kako možemo izići iz te stvarnosti koja prolazi i prolazi i neće je više biti?
13.11.2022.

Sveci su pravi revolucionari

Braćo i sestre, zavirimo u svoju nutrinu i zapitajmo se: jesmo li mi graditelji mira? Tamo gdje živimo, studiramo i radimo, unosimo li napetost, riječi koje ranjavaju, ogovaranja koja truju, polemike koje dijele? Ili utiremo put miru: opraštamo li onima koji su nas uvrijedili, brinemo li se za one na rubu društva, iscjeljujemo li neku nepravdu pomažući onima koji imaju manje? To se zove graditi mir.

Može se, međutim, postaviti posljednje pitanje, koje vrijedi za svako blaženstvo: isplati li se tako živjeti? Nije li to gubitnički? Isus nam daje odgovor na to: mirotvorci „će se sinovima Božjim shvati“ (Mt 5, 9): svijetu se njihov život čini nepriličnim, jer ne popuštaju logici moći i prevlasti, no, u Nebu oni će biti najbliži Bogu, najsličniji Njemu. Ali zapravo i ovdje na zemlji oni koji su zastranili ostaju praznih ruku, a pobjeđuju oni koji ljube sve i nikoga ne povrjeđuju: kao što kaže Psalam, „mirotvorac će imati potomstvo“ (usp. Ps 37, 37).
1.11.2022.

U susretu Isusova i Zakejeva pogleda sažeta je čitava povijest spasenja

Zakejev pogled. On je carinik, odnosno jedan od onih Židova koji su skupljali poreze u ime rimskih vladara – izdajnik domovine – i okorištavali se tim svojim položajem. Zbog toga je Zakej bio bogat, svi su ga mrzili i upirali prst u nj kao u grešnika. U tekstu se kaže da „je bio niska stasa“ (r. 3) i time se možda aludira i na njegovu unutarnju niskost, na njegov osrednji, nepošten život čovjeka uvijek spuštena pogleda. No, važno je da je bio malen. Pa ipak, Zakej želi vidjeti Isusa. Nešto ga tjera na to da ga vidi, „Potrča naprijed – kaže se u Evanđelju – pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći“ (r. 4). Penje se na smokvu: Zakej, koji je nad svime imao vlast, ispada smiješan, ide putem podsmijeha da vidi Isusa. Pomislimo što bi se dogodilo, na primjer, da se neki ministar ekonomije uzvere na stablo da vidi nešto: riskirao bi da mu se drugi podruguju. I Zakej je riskirao da mu se drugi podruguju kako bi vidio Isusa, ispao je smiješan. U svojoj niskosti, Zakej osjeća potrebu potražiti drugi pogled, Kristov pogled. Još ga ne poznaje, ali čeka da ga netko oslobodi njegova – moralnog niskog – stanja, da ga izvuče iz kaljuže u kojoj se nalazi. To je temeljno: Zakej nas uči da u životu nikad sve nije izgubljeno. Molim vas, nikada nije izgubljeno, nikada! Uvijek možemo napraviti mjesta želji da počnemo ispočetka, da krenemo iznova, da se obratimo. I to je ono što čini Zakej.
30.10.2022.

Građa za razlučivanje. Duhovna suhoća

Nitko ne voli biti očajan i tužan. Svi bismo htjeli život koji je uvijek radostan, veseo i ispunjen. No, osim što to nije moguće – jer to i nije moguće – ne bi bilo ni dobro za nas. Naime, promjena u životu okrenutom porocima može krenuti od situacije tuge, grižnje savjesti zbog onoga što je učinjeno. Vrlo je lijepa etimologija te riječi, „grižnja savjesti“, svi smo je upoznali. Grižnja savjesti, to je doslovno kad te savjest grize, kad ti ne da mira. Alessandro Manzoni, u Zaručnicima, dao nam je sjajan opis grižnje savjesti kao prilike za promjenu vlastitog života. Riječ je o poznatom razgovoru između kardinala Federica Borromea i Bezimenog, koji nakon jedne strašne noći dolazi sav shrvan kardinalu, koji mu se obraća iznenađujućim riječima: „’Vi mi nosite dobru vijest i puštate me da je tako žudno čekam?’ ‘Dobru vijest, ja? – reče ovaj drugi. ‘Pakao mi je u srcu […]. Recite mi, ako znate, koja je to dobra vijest’. ‘Ta da je Bog dotaknuo vaše srce i želi vas učiniti svojim’, mirno je odgovorio kardinal“ (pogl. XXIII.). Bog dotiče srce i u nutrini ti se zbiva nešto, obuzme te tuga, grižnja savjesti zbog neke stvari, i to je poziv da se krene jednim putem. Čovjek Božji zna proniknuti ono što se odigrava duboko u srcu.
26.10.2022.

Čuvajmo se duhovne oholosti

Prvi pokret je uzići. Tekst, naime, započinje riječima: „Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik“ (r. 10). Ovaj vid doziva u pamet mnoge zgode iz Biblije, gdje se za susret s Gospodinom uzlazi prema gori njegove prisutnosti: Abraham se uspinje na brdo da prinese žrtvu; Mojsije uzlazi na Sinaj da primi zapovijedi; Isus uzlazi na goru, gdje se događa njegovo preobraženje. Uspinjanje, dakle, izražava potrebu srca da se odvoji od nizine života i pođe u visine kako bi susrelo Gospodina; da se izdigne iz ravnica svoga „ja“ kako bi uzišlo prema Bogu – osloboditi se vlastitog „ja“; da sakupi ono što živimo u dolini i donese to pred lice Gospodnje. To znači „uzići“ i kad molimo mi uzlazimo.

Ali da bismo doživjeli susret s njim i da bi nas molitva preobrazila, da bismo se uzdigli k Bogu, potreban nam je drugi pokret – sići. Kako to? Što to znači? Da bismo se uzdigli prema njemu, moramo sići u svoju nutrinu: gajiti iskrenost i poniznost srca, koji nam daju ispravan pogled na naše slabosti i unutarnja siromaštva. U poniznosti, naime, postajemo sposobni donijeti Bogu, bez prijetvornostî, ono što stvarno jesmo, ograničenja i rane, grijehe, bijede koje opterećuju naše srce, te zazvati njegovo milosrđe da nas iscijeli, da nas ozdravi i iznova pridigne. On je taj koji će nas pridići, a ne mi sami svojim silama. Što se mi više ponizimo, to nas Bog više uzdiže.
23.10.2022.

Elementi razlučivanja. Knjiga vlastitog života

Naš život je najdragocjenija „knjiga“ koja nam je dana, knjiga koju mnogi nažalost ne čitaju, ili to čine prekasno, prije smrti. A ipak, upravo se u toj knjizi nalazi ono što uzalud tražimo drugdje. Sveti Augustin, veliki tražitelj istine, shvatio je to upravo ponovnim čitanjem svojega života, zamjećujući u njemu tihe i nenametljive, ali jasne korake Gospodinove prisutnosti. Na kraju tog puta s udivljenjem će primijetiti: „Ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom“ (Ispovijesti X, 27.38). I zato nas Gospodin poziva da njegujemo nutarnji život kako bismo pronašli ono što tražimo: „Uđi u sebe. Istina prebiva u unutarnjem čovjeku“ (Prava religija [De vera religione], XXXIX, 72). To je poziv koji bih uputio svima vama, a upućujem ga i sebi samom: „Uđi u sebe. Čitaj svoj život. Čitaj ga iznutra, kakav je bio tvoj put. Čini to ozbiljno. Uđi u samoga sebe“.
19.10.2022.

Molitva je lijek protiv mlake vjere

Zato Isus danas govori svojim učenicima – svima, ne samo nekima! – „kako valja svagda moliti i nikada ne sustati“ (r. 1). Ali netko bi mogao prigovoriti: „Pa kako ću ja to!? Ne živim u samostanu, nemam puno vremena za molitvu!“. U tome nam možda može pomoći, u toj teškoći, koja je zbiljska, jedna mudra duhovna praksa, iako danas pomalo zaboravljena, koju naši stari, osobito bake, dobro poznaju: riječ o takozvanim strelovitim molitvama. Naziv je pomalo zastario, ali važna  je bit. O čemu je riječ? O vrlo kratkim, lako pamtljivim molitvama, koje možemo često ponavljati tijekom dana, dok obavljamo razne poslove, kako bismo ostali „u suglasju“ s Gospodinom. Navest ću neke primjere. Čim se probudimo možemo reći: „Gospodine, zahvaljujem ti i prikazujem ti ovaj dan“: to je mala molitva; zatim, prije nego prionemo nekom poslu, možemo ponoviti: „Dođi, Duše Sveti“; te između jedne stvari i druge moliti ovako: „Isuse, uzdam se u te i volim te“. Koliko puta šaljemo „SMS poruke“ ljudima koje volimo! Činimo to i s Gospodinom, kako bi srce ostalo povezano s njim. I ne zaboravimo čitati njegove odgovore.
16.10.2022.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr