"Sveti Josip je otac koji prihvaća i ljubi. U tom nam je smislu on učitelj duhovnoga života i pravoga razlučivanja. Stoga se trebamo njemu utjecati i njega zazivati da nas oslobodi od zamki pretjeranih briga u kojima se, iako često s dobrim namjerama, na kraju izgubimo.

Sve to može predstavljati i naše podsvjesno nastojanje da shvatimo i ponašamo se kao da posjedujemo osobe koje su nam povjerene, da ih navežemo na sebe, umjesto da to što se događa prije svega prihvatimo u svjetlu Božjega nauma, da  povjerene nam ljude usmjeravamo prema Bogu proročki tražeći Božju volju u onome što činimo."

Sveti Josip, čovjek pravedan i mudar, ispunjen očinskom ljubavlju i kreativnom hrabrošću, kako piše Papa u svom apostolskom pismu Patris corde – Očinskim srcem (usp. br. 5), pokazuje uronjenost u Božji plan spasenja koji je ostvaren Kristovim vazmenim otajstvom. Premda je živio, rekli bismo, u sjeni i premda ga ne susrećemo u Isusovu javnom djelovanju, on je neizostavan dionik toga otajstva. Iz primjera Josipova života izdvajam tek nekoliko naglasaka poticajnih za život Crkve, obitelji i hrvatskoga društva.

Draga braćo svećenici!

1. »Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza!« (Lk 4,18).

Te riječi Mise posvete ulja vode nas na izvore našega svećeništva. Ono je - u svakome od nas - djelo Duha Svetoga. Sam Duh Sveti čini nas dionicima onog posvećenja kojim je pomazao svoga jedinorođenog Sina za Krista i Gospodina. Darom Duha Svetoga učvršćeni smo i osposobljeni da bismo u svijetu uprisutnjivali Kristovo otkupiteljsko djelo i da bismo iz naraštaja u naraštaj osiguravali službu Božjega milosrđa.

Stoga danas, na spomendan kada je Krist podijelio svoje svećeništvo apostolima i nama, razmatramo to divno Božje djelo u nama. Neka se naša srca ispune zahvalnošću, divljenjem i pohvalama Gospodinu koji »nas osposobi za poslužitelje novoga Saveza, ne slova, nego Duha; jer slovo ubija, a Duh oživljuje« (2 Kor 3,6).