Božićna poruka kardinala Bozanića: Obitelj - prva škola života

Ako odgoj i obrazovanje osposobljuju djecu i mlade za život, a tako bi trebalo biti, u njegovo provođenje treba uključiti sve relevantne institucije: obitelj, vrtiće, škole, društvo, Crkvu, kulturu. Da bi zajedničko djelovanje bilo učinkovito, važno je graditi odgojni savez između navedenih institucija. Već je sveti Ivan Pavao II. proročki upozoravao da je u novije vrijeme došlo do raskola između obitelji i društva, između obitelji i škole te da je odgojni savez raskinut. Tako je odgojni savez društva s obitelji ušao u krizu jer je potkopano uzajamno povjerenje (usp. Obiteljska zajednica, 38). Ipak, u odgoju svoje djece roditelji imaju povlaštenu ulogu, kako u odnosu na prava tako i u odnosu na obveze. Stoga odgojno-obrazovni programi i ciljevi ne smiju biti u suprotnosti s obiteljskim temeljnim vrjednotama. Roditeljima pripada prvenstvo kada je riječ o dužnostima i pravima u odgoju svoje djece. (...) Danas, u sučeljavanju s odgojnim izazovima koji dolaze iz globalizirajuće kulture, društva, masovnih medija i novih tehnologija, nitko više ne može biti samodostatan u stvaranju odgojno-obrazovnoga programa jer je u pitanju opće dobro nacionalne zajednice i budućnost novih naraštaja. Naime, osoba je više od znanja, informacija, alata i kompetencija. Čovjek ne živi samo da bi se osposobio za tržište rada. Njegov je život puno uzvišeniji i životna zadaća zahtjevnija.
 

Kardinalova homilija na božićnoj misi

Najradosniji dar Božića sveti evanđelist Ivan ovako obznanjuje: A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga (Iv 1, 12-13). Ovo je srž božićnog otajstva, to je pravi razlog našega slavlja i božićnog blagdana. Mi po Božiću postajemo Božji, sinovi i kćeri u Isusu Kristu. Zbog toga Boga smijemo zvati Ocem, a mi se zovemo i jesmo djeca Božja, braća i sestre u Isusu rođenom u Betlehemu. To je dar Božića, zbog njega Božić traje i uvijek iznova otkriva Božju novost i našu potrebu za Bogom. Za sebe si nas stvorio, o Bože, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi, poručuje nam veliki Augustin.

Kardinalova homilija na Misi polnoćki

Noćas svi imamo pokraj sebe Prijatelja Isusa koji nas nikada neće napustiti, koji nam donosi radost, mir i sreću. Recimo i mi jedni drugima: Sretan Božić, jer Božić je prijatelj svima, a posebno siromašnima. Stoga neka Božić zahvati nas i svako ljudsko srce da bismo se rodili na nov život u kojem će osamljeni i napušteni, starije osobe i stranci osjetiti Božić među nama. Takav nam je Božić potreban. Predraga braćo i sestre, dragi prijatelji, sudionici ove hrvatskim Božićem raspjevane polnoćke u Stepinčevoj katedrali, čestitajući vam Božić, želim vam radost Božje blizine: radost koja ispunja naša srca onom milinom koju samo Bog može dati, radost koju nam nitko ne može oduzeti.

Kardinalov govor na susretu s ravnateljima osnovnih i srednjih škola te predškolskih ustanova

Cijenjene ravnateljice i ravnatelji, dok vam odajem priznanje i poštovanje, a preko vas i svim učiteljima i odgojiteljima koji rade u vrtićima, školama, posebnim ustanovama i domovima na području Zagrebačke nadbiskupije, na kojem živi više od jedne četvrtine sveukupnog pučanstva Republike Hrvatske, želim još jednom istaknuti da radite najvrjedniji posao u našem društvu – posao i poslanje koji u jednakoj mjeri zahtijevaju i znanje, i ljubav, i srce i predanje. Hvala vam što se svojom zauzetošću, poučavanjem i odgajanjem svakodnevno uključujete u najvažniji zadatak društvene zajednice, a to je podizanje čovjeka. Vi od male djece oblikujete velike, zrele i odgovorne ljude koje naše društvo treba. Možda osjećate da ono što činite nije dovoljno prepoznato i vrjednovano, ali neka vas to ne obeshrabri, jer odgoj i obrazovanje je poput sađenja, sijanja i zalijevanja mladica koje će tek u budućnosti donijeti rod.
Kao učitelji i odgojitelji možda nećete nikada u potpunosti saznati koliko ste pridonijeli rastu jednog djeteta, koliko ste zaslužni za unutarnje oblikovanje i sazrijevanje svojih učenika. Ovom prigodom pozivam odgovorne društvene institucije da u jednakoj mjeri i na isti način štite prava učenika te prava i dostojanstvo učitelja, koji su sve više izloženi različitim pritiscima, u kojima je sve češće uključeno i nasilje.

Kardinalova homilija u bazilici sv. Marije Velike na završetku pohoda hrvatskih biskupa "ad limina apostolorum"

Između brojnih poveznica koje su u povijesti spajale hrvatske vjernike i ovu Baziliku, spominjem tek dvije. Prva se odnosi na činjenicu da ova Bazilika čuva spomen prvih dana studija u Rimu mladoga Alojzija Stepinca i slavlja njegove Mlade mise. Sam nadbiskup Stepinac, prema svjedočanstvu župnika Vranekovića, rekao je ovo: »U početku bilo mi je u Rimu malo čudno. Pa kud sam to došao? – Ponovno sumnje: je li to uistinu Božji poziv? – Bili su to teški dani. I onda, kako je to običaj, da alumni Germanicuma u I. godini iza predavanja – u pratnji starijih – pregledaju malo rimske crkve, dođem tako u Sv. Mariju Veliku. Tu se pomolim – i tu je bio kraj svakoj mojoj sumnji!... Prvu sam Misu služio baš kod Majke Božje Velike na Isusovim jaslicama. To mi je bilo najmilije mjesto: služiti prvu Misu na mjestu, gdje je Spasitelj došao na svijet…« (Josip Vraneković, Dnevnik. Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca (5. XII. 1951 – 10. II. 1960.), Zagreb, 2011., str. 213). Povezanost između jaslica i križa vidljiva je i u Stepinčevoj svećeničkoj službi. On je, naime, svoje svećeništvo počeo živjeti pod geslom, uzetim iz poslanice sv. Pavla: »A ja, ne daj Bože, da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu« (Gal 6,14).

Kardinalova homilija na svetkovinu Svih svetih

Danas, na svetkovinu Svih svetih, smijemo s ponosom reći u meni je nešto od mojeg svetog zaštitnika, od sveca ili svetice koju posebno častim i kojoj se posebno molim. Moja je snaga u onome koji je jači i moćniji od mene. S pouzdanjem se utječemo našem blaženom Alojziju Stepincu i posebno Presvetoj Bogorodici Mariji, Majci Isusovoj i našoj nebeskoj Majci. Braćo i sestre, danas u imenu ove Svetkovine, nalaze se sva imena i sva lica. I ja, kao i svatko od vas možemo izreći ime sveca i svetice, osobe koju smo upoznali i koja nas je učila ljubiti. Svatko od nas ima svoje svece, kao što svatko od nas ima svoje pokojne. Svoje, ponavljam, jer svatko od nas polazi od svojih iskustava, od svoga života. Sveci su naši prijatelji, oni su istinski prijatelji ljudskoga roda. Oni nas uče kako u svom životu, trebamo posvuda nalaziti tragove Božje prisutnosti, tragove Božje dobrote koja hoće da se svi ljudi spase i jednom uđu u vječni zagrljaj s Bogom Ocem i Sinom i Duhom Svetim i sa svima svetima.

Kardinalova homilija na početku akademske godine 2018./2019.

Dragi mladi vjernici, vi osjećate i poznati su vam današnji izazovi što ih živimo u hrvatskome društvu, ali me raduje što kod vas nalazim osjetljivost i što pokazujete ispravan stav izgrađen na tragu evanđeoske obnove duha. Raduje nas što ćete i večeras, mnogi od vas, započinjući program »72 sata bez kompromisa« očitovati značenje darivanja sebe bližnjima, važnost pomaganja, korištenja svoje mladosti i maštovitosti da biste obradovali druge i dali im do znanja da nisu napušteni. Uz to napominjem da smo se uputili u pripremanje Susreta hrvatske katoličke mladeži koji će se 9. i 10. svibnja 2020. godine održati u Zagrebu. Na tome putu vidim sve mlade, ali vi, studenti i studentice, imate posebno mjesto. To nije pripremanje tek jednoga susreta i slavlja, nego put duhovne obnove koji pokazuje hrvatsku mladež spremnu zalagati se za kršćanske vrjednote i za svoju Hrvatsku domovinu.

Kardinalova homilija na đakonskom ređenju

Dragi ređenici, dragi prijatelji, prvo misno čitanje je iz poslanice Filipljanima. Tu poslanicu sveti Pavao piše vjernicima u Filipima iz zatvora, u iščekivanju presude. On je okovan, ali je svjestan da navještaj i svjedočanstvo Evanđelja ne mogu biti zatočeni. Iskustvo Apostola naroda pokazuje kako je moguće očuvati radost i u teškim trenucima života i Crkve i svijeta. O kojoj to radosti Pavao govori? O onoj koja pouzdanje stavlja u Boga, koja živi Evanđelje koje je Radosna vijest. O radosti koja se u nama rađa prvenstveno otkrićem da nas Bog prvi ljubi i čuva na putu našega života, da ta Božja ljubav prema nama prethodi svaki naš odnos s njime. Dragi ređeniče, kad se navečer na kraju dana sabereš pred Bogom, započni ispit savjesti zahvaljujući Bogu koji tebe, takvog kakav jesi, neizmjerno ljubi. I zbog tebe je poslao svoga Sina na svijet. Tom se Isusu danas predaješ i posvećuješ služeći mu kao đakon.
Tim pouzdanjem bio je ispunjen blaženi kardinal Alojzije Stepinac. Zato je sačuvao čistu savjest i mir u svim zgodama i nezgodama života. Njegovo biskupsko geslo: U tebe se, Gospodine, uzdam, prihvatite kao trajnu molitvu svoga srca.

Kardinalova riječ na misi prigodom 10. obljetnice uspostave Đakovačko-osječke crkvene pokrajine

Vi ste, dragi vjernici Đakovačko-osječke nadbiskupije, predvođeni vašim pastirima, 3. ožujka ove godine, zahvalili Bogu za svjedočanstvo svetosti blaženoga Alojzija kada ste u velikom broju hodočastili na Stepinčev grob u Zagreb te u zagrebačkoj Prvostolnici molili njegov zagovor i nebesku pomoć.
I to potvrđuje Blaženikovo proroštvo: »Savjest mi je čista i budućnost će pokazati da sam bio u pravu« (Stepinčevo završno obraćanje na sudu, 8. listopada 1946.). Blaženi Alojzije je i za nas danas jasno uporište kako izdržati i ostati u vlastitoj Domovini. Molimo ga za naše obitelji, posebno za djecu i mlade, molimo za boljitak života u našoj plodnoj Slavoniji. Sve vas, draga braćo i sestre, preporučujem nebeskom zagovoru Presvete Bogorodice Marije, svetog Petra prvaka apostola i blaženog Alojzija Stepinca, svjedoka čiste savjesti.  

Kardinalov pozdravni govor prigodom Konferencije nadbiskupa Paula Richarda Gallaghera, u povodu 20. obljetnice ratifikacije četvrtog Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske

U prošlom je stoljeću bilo više nastojanja sa strane Svete Stolice i predstavnika Katoličke Crkve u hrvatskom narodu da se ti odnosi urede. Nakon raspada Austro-Ugarske monarhije u kojoj su ti odnosi bili uređeni Konkordatom, u Kraljevini Jugoslaviji ta su nastojanja završila neuspjehom, a poslije Drugog svjetskog rata u komunističkoj Jugoslaviji od progona Crkve i nepoštivanja slobode vjeroispovijesti došlo se do beogradskog Protokola (1966.) koji je formalno jamčio minimalan »modus vivendi« u prilikama ondašnjeg sustava državnog ateizma.