Pismo nadbiskupa Kutleše vjeroučiteljima na početku školske godine

U pripremi za nove vjeronaučne i odgojne aktivnosti, trebamo imati na umu naše učenike, posebno one koji prvi put sjedaju u školske klupe. Djeca i mladi predstavljaju neprocjenjivo blago za obitelji, Crkvu i društvo u cjelini. To blago povjerava se onima kojima vjerujemo. Stoga je ključno na početku školske godine iznova osvijestiti vrijednost naše misije i važnost škole kao neizostavnog mjesta ljudskog, kulturnog, društvenog i duhovnog rasta i sazrijevanja.

Biti vjeroučitelj jedan je od uzvišenijih poziva koji netko može primiti. Dostojanstvo našeg poziva temelji se na Isusu Kristu – Učitelju od kojega svi učimo. Poučavanje o vjeri u školi znači aktivno sudjelovati u poslanju Crkve. Vjeronauk u školi omogućuje važan dijalog između religije, Crkve i društva, posebice u području odgoja i obrazovanja, što je jedan od najefikasnijih načina humanizacije svijeta i povijesti. Jedan od aktualnih ciljeva obrazovanja je pomoći učenicima razviti svoj identitet te ih osposobiti za suživot s drugima, za otvorenost i dijalog, međusobno poštovanje i prihvaćanje.

Homilija nadbiskupa Kutleše na 300. Zavjetnom hodočašću vjernika grada Zagreba u Mariju Bistricu

I naš hod kroz zamršene situacije suvremenog svijeta često završava u raznim idolopoklonstvima što vode u ropstvo grijeha, možda čak teže od onog u koje je upadao izraelski narod. Suvremena nam idolopoklonstva mijenjaju pogled na život, na naš osobni hod kroz ovo vrijeme i prostor. Mijenjaju pogled na nas same i na ljude koji s nama žive. Ali „sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa“ (2Kor 6,2). Ovaj trenutak hodočašća i boravka u Marijinom svetištu vrijeme je u kojemu nastaju nutarnje promjene i životni zaokreti.
Ovo naše hodočašće jest i susret s Marijom, Isusovom i našom Majkom. A „marijanska svetišta, velika i mala, mogu biti povlaštena mjesta susreta s njezinim Sinom kojega nam ona iznova daje. Kršćanin kreće na put s Marijom putovima vjere, putovima ljubavi, putovima svijeta, da se uspne do Kalvarije i da ondje bude kraj nje poput ljubljenoga učenika kojemu je Krist povjerio svoju majku, do dvorane Posljednje večere da od njezina uskrsloga Sina ondje primi dar Duha Svetoga“, Dar Duha Tješitelja, Duha Branitelja na našim životnim putovima.

Nadbiskupova homilija na blagdan Gospe od Suza u Pleternici

Majko od Suza, koja čuvaš Božju tajnu, oslobodi nas od idolatrije sadašnjeg trenutka, u koju upada onaj tko zaboravlja. Zaboraviti svoje korijene, svoju povijest i svoj duhovni temelj znači osuđivati se na zarobljenost u prolaznim trenucima. Zaboravljajući gubimo smisao, gubimo pravac i gubimo vezu s onim što je istinski važno. No, sjećanja su, kako slikovito kaže Papa Franjo, poput čarobnih “kapi za oči” – koje nam, baš poput suza, čiste oči, naš duhovni vid. Kroz sjećanja se oslobađamo okova zaborava i vraćamo se svojim korijenima. Kroz njih dolazimo do svježine početaka.

Očisti nam, Majko od Suza, oči kapima sjećanja da se vratimo svježini naših duhovnih korijena. Kroz sjećanja na naše duhovne početke i borbe, naša susretanja s Bogom i trenutke duhovnih uspona i padova, mi se obnavljamo, postajemo sposobni za iskrenu molitvu i pokoru. Vraćamo se korijenima same Crkve, ispunjavajući je duhom molitve i pokore.

Nadbiskupova homilija u prigodi izbora vrhovne poglavarice Družbe sestara milosrdnica

Jednostavnost smjera na blaženstvo onih koji su čista srca i promatrano iz perspektive modernoga čovjeka rekli bismo da ta krepost nije u modi. Što je čovjek zamršeniji, skriveniji u svojim  nakanama, što više zamućuje svoje djelovanje i zbunjuje ljude s kojima dolazi u kontakt, koji vještije krije svoje namjere i recepte za uspjeh, to stvara veći kult vlastite ličnosti. Ali  to je tako daleko od pravoga štovanja Boga. Ne može se služiti Bogu i bogatstvu u kojem se  god obliku ono očitovalo!

Odstraniti sve primjese u svome duhu, sve što ne bi smjeralo na Boga, veliki je izazov nama, posvećenim Bogu i njegovoj službi. Često polazimo od pretpostavke da smo krenuli za njim i da je automatski sve što činimo samo zbog njega. Mislimo da nas u ovom ili onom zaplitanju, kalkuliranju, zatvaranju… opravdava položaj, dužnost, zadatak, potreba da zaštitimo svoj poziv ili instituciju. Ali to, kaže sv. Vinko, nije tako. Ako zaboravimo na potrebu preispitivanja motiva vlastitog djelovanja iz odnosa s Bogom, ako ne budemo odstranjivali sve što ne smjera na njega, onda sve što činimo može biti ne samo lišeno čiste nakane nego i svetogrdno. Rekao bih da je u lukavom i dvoličnom svijetu jednostavnost najjača zaštita Božjih prijatelja jer se, kako kaže psalam 9., grešnici zapliću u vlastita djela. Također, jednostavnost nije samo plod čiste nakane nego i sredstvo kojim se volja i djelovanje osposobljuju za nju. Stoga drage sestre ne bojte se ove kreposti jer će, kad ju usvojite, ona biti vaša zaštita i približit će vas potrebnima kao sestre i kao duhovne majke.

Homilija nadbiskupa Kutleše na svetkovinu Velike Gospe

Čovjek iza sebe ostavlja trag. Trag svojih odabira koji nužno utječu na ljude oko nas, na društvo u kojemu živimo. Danas se u svjetlu otajstva Marijina Uznesenja na nebo pitamo kakav smo trag do sada ostavili i kakav trag želimo ostaviti? Kojim jezikom govorimo i kakve tragove ostavljamo? Trag ljubavi ili trag posesivnosti, sebičnosti ili zatvorenosti srca? Marija je ostavila trag ljubavi, ostavila nam je Isusa Krista. Pred ovom istinom valja nam se zapitati kakvu baštinu mi ostavljamo generacijama koje dolaze nakon nas. Hoćemo li svojoj djeci i generacijama koje dolaze ostaviti Isusa?

Homilija nadbiskupa Kutleše prilikom proslave svetkovine sv. Klare

Što je to što posebno resi vaš red? Sveta Klara veli da ju je Gospodin pozvao da čini pokoru  „po primjeru i nauku svetoga Franje“. Iako krhke i slabe po tijelu, vaše se prve sestre nisu odricale nikakve tjeskobe, siromaštva, napora, nevolja ili zapostavljanja i prezira od strane svijeta nego su po primjeru svetoga Franje i njegove braće to smatrale ugodnošću. Pokora i ljubav prema siromaštvu je ono što vam je ostavljeno u zadatak. Vjerujem da ste i u ovom trenutku Crkve svjesne aktualnosti tog poziva. Po vašoj pokori narod Božji može zadobiti utjehu i plodove milosti, a Crkva, božanska Zaručnica zasjati novim sjajem svetosti. Ako to budete vršile pomoć i potpora Crkve vam neće izostati kao što nije izostala u osvitu vašega reda. Nemojte se tjeskobno brinuti za zemaljsko, Crkva Vas treba za nebeske plodove, a sve drugo neće izostati.

Homilija nadbiskupa Kutleše o proslavi 700. godišnjice smrti bl. Augustina Kažotića

Autentičnost Kažotićeva svjedočenja ogleda se i u brizi za stvoreni svijet i za ljude koji ga okružuju. Egoistično zatvaranje u svoj uski krug interesa bilo mu je potpuno strano. On je svojim brojnim karitativnim postupcima iskazao blizinu upravo najpotrebnijima, onima na marginama društva – siromasima i bolesnima. Vrijedno je naglasiti da je dao izgraditi ubožnicu, prihvatilište za siromahe i putnike kojima tadašnje društvo nije moglo osigurati prikladnu pomoć.
Govorio je o Isusu Kristu, neumornim propovijedanjem, ali i konkretnim djelima i osobnim svjedočanstvom pa je „zbog svoje svetosti života, velike kulture, snažne rječitosti među svim ugarsko hrvatskim biskupima uživao veliki ugled."
Bl. Augustin Kažotić kao pravi pastir duša u potpunosti se „posvetio molitvi i službi propovijedanja“ (Dj 6,4). Navještaj Božje Riječi svim ljudima temeljno je poslanje Crkve. Zapravo Crkva nastavlja djelovanje i propovijedanje Isusa Krista koje je bilo okarakterizirano kao nova i snažna nauka (usp. Mk 1,27), koja je doticala i mijenjala čovjekovo srce i sudbinu.

Poruka nadbiskupa Dražena Kutleše stradalima u nevremenu

Dopustite mi da izrazim iskrenu sućut obiteljima i prijateljima onih koji su izgubili živote. Neka Gospodin, u svojoj neizmjernoj dobroti i ljubavi, bude snaga svima koji pate zbog gubitka voljenih. Neka pokojnici pronađu vječni mir i svjetlost u Božjoj nazočnosti.

Neka nam vjera u ovim trenucima bude uporište i izvor hrabrosti. Neka nas Kristova Riječ podsjeti da nismo sami, već da nas Gospodin uvijek prati svojom milošću. Neka nas Njegova ljubav okrijepi i dade nam snagu da se međusobno podupiremo i pomažemo onima koji su najviše pogođeni.

Pokažimo solidarnost prema našim bližnjima u potrebi. Neka nas ovo teško iskustvo potakne da iskazujemo brigu i ljubav prema onima koji su izgubili domove i imovinu. Budimo ruka koja pruža pomoć, utjehu i podršku kako bismo zajedno prebrodili ove teške trenutke.

Homilija nadbiskupa Kutleše na proslavi svetkovine Presvetog Srca Isusova

No moći činiti ono što želim nije sloboda niti je dovoljno da bi čovjek bio sretan. „Prava je sloboda puno više.“, kaže papa Franjo. „Naime, postoji ropstvo koje baca u veće okove od onih tamničkih, ropstvo koje sputava više od napadaja panike, zarobljava više od prisila bilo koje vrste: to je ropstvo vlastitoga ega“, zaključuje papa. Žalosni su „ljudi koji po cijele dane gledaju svoj odraz u zrcalu da vide svoj ego. I ego ih je nadrastao. To su robovi grijeha. Ego može postati mučitelj koji muči čovjeka gdje god da bio i izlaže ga najdubljemu tlačenju, onomu koje se zove 'grijeh' koji nije banalno kršenje nekoga propisa, već životni promašaj i stanje ropstva“ (usp. Iv 8,34).
Hirovitost, neuredna i stihiji prepuštena afektivnost, taština, ponos, oholost, bolesna ambicioznost najgore su ropstvo koje vam se može dogoditi. „Zato smo uzeti u otajstvo (Kristova) života, suobličeni Njemu, s Njime umrli i uskrsnuli, dok ne budemo s Njime kraljevali.“ Kraljevati znači surađivati s milošću koja nam se daje u sakramentima, odricati se od ropstva grijeha, da bi Krist vodio naš život. Naše kraljevstvo je kraljevstvo kreposti i bogatstvo nutarnjeg života.

Homilija nadbiskupa Kutleše na proslavi sv. Kvirina u Sisku

Okupili smo se danas na svetkovinu mučeništva sv. Kvirina, zaštitnika Sisačke biskupije i grada Siska. Naš sveti mučenik zavrijedio je nebesku slavu po tom najizvrsnijem svjedočanstvu ljubavi: prinio je samoga sebe za žrtvu, upravo po riječima koje sv. Kvirinu pripisuje Martirologij sv. Jeronima: „Uistinu sam postao svećenikom ako sama sebe prinesem za žrtvu.“ Svaka proslava svetog Kvirina doziva nam u svijest te njegove riječi. Danas s vama želim razmišljati o mučeništvu kao pozivu na sebedarje i o aktualnosti  tog poziva u današnjem vremenu.

Mučeništvo je gubljenje sebe kako bi drugi imali život. Papa Benedikt je u jednom od svojih govora o nasljedovanju opazio da je temeljni uvjet nasljedovanja Krista i u lagodnim i u teškim vremenima „mučeništvo pravog gubljenja sebe“ slično pšeničnom zrnu koje ne može donijeti ploda ako ne umre. A takvo je gubljenje sebe srž ljubavi. To mučeništvo funkcionira istom logikom i u dobrim i u lošim vremenima. U vremenima progona jednostavni sjaj Istine predmetom je protivljenja i osporavanja jer smeta i proziva, jer je prijetnja svakoj oholosti. Križ je jasniji, a mučeništvo izravnije. U vremenima blagostanja, kada su vjernici u miru i bez izravnih progona, može se podleći kušnji zaborava sjene križa, a time i nasljedovanja. Mučeništvo gubljenja sebe tada iziskuje budnost uma i srca, perspektivu Božjega promisla koju otvara jedino život iz Riječi Božje. Potreban je napor neprestanog osluškivanja Riječi kako bi umakli ravnodušnosti koja zamagljuje pogled i onesposobljuje za ispravno tumačenje okolnosti u kojima živimo.