[VIDEO] Kapela sv. Stjepana, Prvomučenika - biser zidnog slikarstva 14. stoljeća

17.5.2022.

U potresima koji su pogodili Zagreb i područje Banovine 22. ožujka i 29. prosinca 2020. godine teško je oštećen Nadbiskupski dvor u Zagrebu u sklopu kojeg se nalazi i kapela sv. Stjepana Prvomučenika - biser zidnog slikarstva 14. stoljeća. O značaju kapele za povijest umjetnosti i kulturu, ne samo Zagreba nego i Hrvatske, o oštećenjima koja su se uslijed potresa dogodila na kapeli te mogućnostima obnove i daljnjih istraživanja u ovom videu govori redovita prof. dr. sc. Suzana Damiani s Odsjeka za konzerviranje i restauriranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti, Sveučilišta u Zagrebu.



Kapela sv. Stjepana Prvomučenika u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu jedna je od rijetkih građevina koja ima samo unutrašnjost. Tijekom mnogih stoljeća vanjštinu je obuhvatio (nad)biskupski dvor. Zanimljiva je to građevina za koju ne znamo niti tko ju je gradio niti kada. Neko vrijeme bila je zapuštena da bi je u 17. i 18. st. obnovili i proglasili kapelom sv. Stjepana Prvomučenika, prema predaji tradicije.

Opis današnjeg stanja kapele

Kapela sv. Stjepana bila je prigrađena uz dva starija, ranogotička kamena kontrafora, a sama je bila zidana opekama u kombinaciji s arhitektonskom plastikom od kamena. Zidovi su vrlo tanki, tek 65 cm, a bili su poduprti relativno malim kontraforima za koje se saznalo iz arheološko-konzervatorskih istraživanja. Druga specifičnost ove kapele su temelji, dubine jedva 60 cm; dok su temelji starijih ranogotičkih temelja bili vrlo duboki, čak preko 3,0 m, te je očito da su pripadali nekoj solidnijoj građevini. Zatim, u podnožju sjevernoga zida, koji je povezivao velike kontrafore, s njegove unutrašnje strane, pronađen je jedan omanji kapitel. Kapitel ima značajke iz 10. do 11. st. te očito potječe od nekog još starijeg sakralnog objekta.

Kapelu, veličine 6,3 x 10,2 m2, čine dva polja gotičkoga križnog svoda. Svodna rebra nose složeni polustupovi s bazama i kapitelima od kojih dva nedostaju, uklonjena su prigodom izgradnje sjevernoga krila barokne biskupske palače. Rebra su kruškolika, a kapiteli ukrašeni biljnim i životinjskim motivima. Najljepše je i najkvalitetnije izrađen zaglavni kamen južne polovice svoda, dok je onaj sjeverni kasnije djelomično uzidan u konstrukciju hodnika baroknoga biskupskog dvora. Svi su kapiteli prilično trošni, pa i površine klesanih detalja, tako da se gubi njihova prvotna kvaliteta, ali i izgled. Nejasan je razlog ovih oštećenja, jer izgledaju kao da su posljedica djelovanja atmosferilija, što pretpostavlja da objekt nije neko vrijeme bio pod krovom.

Specifičnost ove male sakralne građevine: ona nije orijentirana istok-zapad već sjever-jug, što je bilo određeno smještajem kapele između starijih kontrafora. Ovaj prostor osvjetljavala su dva gotička prozora u južnom zidu i još jedan manji okulus pri vrhu stijene te jedna velika bogato profilirana rozeta u zapadnom zidu, u južnoj polovici kapele. Sjeverna polovica kapele nije mogla imati prozore na istočnoj i zapadnoj strani radi ugrađivanja među starije kontrafore. Nejasna je sjeverna strana, gdje je moglo biti prozora, ali je zid u međuvremenu jako pregrađen.

Prigodom kopanja rova za plinske cijevi ispred kapele sv. Stjepana nađen je jedan ulomak prozorskog šprljka koji svojim oblikom odgovara šprljku prozora u južnom zidu kapele, no potječe li on od pretpostavljenog prozora u sjevernom zidu - ne možemo znati. Ulaz u kapelu nalazio se na zapadnoj strani, ispod velike rozete, a sačuvana je samo niša ali ne i kameni okvir s vanjske strane. Niša ovog portala iskorištena je u baroku za smještaj zapadnog bočnog oltara. Današnji ulaz na sjevernoj strani novijeg je nastanka iako su, čini se, i ondje nekada bila vrata.


FOTO: Pogled na oltar kapele sv. Stjepana Prvomučenika poslije stradanja u potresima 22. ožujka i 29. prosinca 2020. godine.

 

Zidne slike

Zidovi i svod bili su oslikani u više navrata, prvi put su to, prema minimalnim ostacima, valjda odmah nakon gradnje bila oslikana rebra svoda i svod. Drugi je put uslijedilo uobičajeno ukrašavanje biblijskim prizorima, od kojih je dosta toga sačuvano i to je najznačajniji oslik u kapeli sv. Stjepana. Dosadašnje su analize pokazale da se radi o kvalitetnim zidnim slikama iz sredine 14. st., talijanske provenijencije. Važna je konstatacija da slikanje u svojoj zadnjoj fazi, pri podu, nikad nije bilo dovršeno. Očito je odlaskom ili smrću biskupa, moguće je to u doba biskupa Stjepana III. Kanižaja (1356.-1374.) prekinut rad. Slikarska radionica ima značajke škole iz Riminija čiji su slikari bili upoznati s djelima velikog talijanskog slikara Giotta (1266.-1337.). Kasnije su ove slike bile preslikane u dva navrata baroknim slikarijama u doba biskupa Branjuga, jer su slike oštećene otvaranjem novih prozora i drugim radovima.

Novi sloj klasicističkih slika došao je u doba biskupa M. Vrhovca (1787.-1827.), no ovi su preslici bili manje vrijedni. Tijekom restauratorskih radova 1946.-1953. godine zidne slike 14. st. oslobođene su svih kasnijih slojeva i prezentirane; radove je vodila Ana Deanović iz tadašnjeg Konzervatorskog zavoda u Zagrebu.



Povijesna zbivanja

Nažalost o kapeli sv. Stjepana Prvomučenika nema u izvorima mnogo podataka, naročito ne iz starijeg doba, pa ni o njenu nastanku. Prema mišljenju našeg starijeg povjesničara Tome Kovačevića (1664.-1724.), kapelu je sagradio biskup Stjepan II. (1225.-1247.), posvetivši je sv. Stjepanu Prvomučeniku, no za to nema uporišta u izvorima. Drugi su povjesničari I. K. Tkalčić, Gj. Szabo, I. Franić, Lj. Karaman, Anđela Horvat prihvatili ovo mišljenje, a A. Deanović kapelu čak naziva »Stjepanovom«, dakle kapela biskupa Stjepana, posvećena sv. Stjepanu Prvomučeniku.

U zadnjih par godina, zahvaljujući daljem radu na problemima povijesti umjetnosti, mijenja se gledanje na doba nastanka kapele. Tako Josip Stošić i Dijana Vukičević-Samaržija smatraju da kapelu sv. Stjepana nije mogao sagraditi biskup istog imena nakon odlaska Tatara 1242. godine, već da je kapela bila sagrađena nešto kasnije, tj. prema sredini 14. st. Kapela je bila tijekom 16.-17. st. zapuštena, vjerojatno zbog gradnje fortifikacija oko katedrale. Tijekom 17. st. izgrađen je novi biskupski dvor u više faza, pa je tom prigodom biskup Petar Domitrović (1611 - 1628.) obnovio kapelu. U jednoj od faza izgradnje dvora stradao je sjeverni dio svoda kapele zbog prolaza hodnika novog istočnog krila biskupskog dvora. To se moglo dogoditi u doba između biskupa Bogdana (1643.-1647.) i biskupa Branjuga (1723.-1747.). Očito je obnova kapele bila neposredan povod za promišljanje, kome je kapela bila posvećena.

Tijekom barokne obnove kapele, koja se događala u više navrata, probijeni su novi, ranobarokni prozori, a zatvoreni stari, zatim otvoren je novi ulaz u kapelu uz zapadni ranogotički kontrafor, podignuti su novi oltari, povišen pod u kapeli stavljanjem novih kamenih ploča, kad i u katedrali, 1791. godine.

Početkom 19. st. biskup Aleksandar II. Alagović (1829.-1837.), koji je očito slijedio razvoj stila u arhitekturi Europe - neogotike, dao je sagraditi novo pjevalište između katedralnih zvonika. Otvorio je i neogotičke prozore u južnom zidu kapele, ali s baroknim okvirima na pročelju palače: na ovaj su način zadovoljena oba stila: gotika iznutra i barok izvana!

Kapela neko vrijeme živi svojim životom, da bi se iza II. svjetskog rata prišlo njenoj detaljnoj obnovi (1946.-1953.), kojom su prigodom obavljena nužna arheološka i restauratorsko-konzervatorska istraživanja i obnovljene zidne slike, za svoje doba na vrlo suvremeni način. Radove je vodila Ana Deanović, konzervator onodobnog Konzervatorskog zavoda u Zagrebu sa suradnicima.

Vrijedan dokument života Zagreba pri kraju srednjega vijeka nekoliko je grafičkih prikaza, danas pohranjenih u Karlsruheu i Beču, na kojima je dosta detaljno prikazana zagrebačka katedrala sa svojim utvrdama. Utvrde su bile građene tijekom prvih desetljeća 16. st., tako da je i ovaj prikaz mogao biti crtan nakon toga.

Ovom bismo prigodom obratili pozornost na potez utvrda južno uz katedralu, onaj gdje se danas nalazi nadbiskupska palača. Na sredini južnoga poteza zidina izgrađena je omanja palača, nalik na kulu, visoka nekoliko etaža (tri kata), koja stoji naspram južnog broda zagrebačke katedrale. Prema kasnijim zapisima, poznato je, da je biskupska kapela stajala s istočne strane srednjovjekovne biskupske palače. Prilična visina južne zidine (oko 9 - 10 m) očito je pokrila kapelu, tako da ju stari crtač nije niti mogao nacrtati: kapela je ustvari tek prislonjena uz visoku biskupsku palaču i s njom povezana vratima. Prema današnjem poznavanju građevne situacije kapele, južne prozore pokrila je upravo sagrađena južna zidina, a veliku rozetu - kasnogotička biskupska palača. Čini se da je ipak morao postojati nekakav prozor, možda na sjevernom zidu, za kakvu-takvu rasvjetu kapele.



Neka razmišljanja o dobu nastanka kapele

Uz starije mišljenje da je kapelu gradio biskup Stjepan II. nakon odlaska Tatara 1242. godine javilo se u zadnjih nekoliko godina i novo, koje nastanak kapele pomiče gotovo sto godina unaprijed (J. Stošić, D. Vukičević-Samaržija). Mislim da je bilo ispravno posumnjati u nastanak kapele odmah nakon odlaska Tatara iz nekoliko razloga: Stjepan II. nije dugo živio nakon toga. Zatim, gradnju kapele treba povezati s otvaranjem većega gradilišta, a to je obnova i daljnja izgradnja same katedrale, a to se moglo dogoditi malo. kasnije.

Oblici nekih profilacija, koji odgovaraju razvijenoj gotici (primjerice profilacija velike rozete) zaista govore o nešto kasnijem nastanku. I konačno, ovdje je i općenito stilsko oblikovanje prostora kapele, koje odgovara drugoj polovici 13. st. dakle dobu kad katedralu obnavlja biskup Timotej (1263. - 1287.) na način francuske gotike, koju nose propovjednički redovi diljem srednje Europe. Bez obzira na neke romaničke reminiscencije na oblikovanju kapitela te slijepe lukove od opeka ispod strehe, koji su pronađeni pri konzervatorskim istraživanjima 1946. - 1953., to je gotička arhitektura. I gradnja opekama odgovara općenito cijelom 13. st., kad ju najvjerojatnije donose predstavnici prosjačkih redova tijekom prve polovice 13. st. (Čazma, dominikanska crkva sv. Marije Magdalene). Tu se radi očito o suradnji lokalne radionice i novodošlih klesara i arhitekata, upoznatih s najsuvremenijim načinima oblikovanja prostora na gotički način. Upozorio bih na zaglavni kamen u južnoj apsidi katedrale, što ju je snimio i publicirao K. Weiss 1860. godine: to je zaglavni kamen s ljudskim likom, okruženim vijencem lišća vinove loze. I konačno, svetište katedrale u potpunosti je gotička arhitektura, s koncepcijom kojoj je bliska kapela sv. Stjepana Prvomučenika.

Obnova svetišta katedrale - očito da Timotej nije išao od nule - trebala je novi, privremeni prostor za vrijeme radova tijekom 1263. - 1287., te je to gotovo sigurni pokazatelj potrebe za jednim takvim, privremenim, prostorom: korištenje postojećih, starijih kontrafora, minimalna dubina temelja i vrlo tanki zidovi od opeka govore da je to objekt, kojeg se gradilo na brzinu, iako sa svim potrebnim stilskim detaljima. U ovakvoj situaciji nije se niti žurilo s oslikanjem, pa je vjerojatno i ono prvo ukrašavanje rebara i nekih dijelova kapele izvedeno tek minimalno, da bi bilo prekriveno novim freskama tijekom druge polovice 14. st.

Z. Horvat, ''Kapela sv. Stjepana u Dvoru'', Naša katedrala 10 (2006), Zagreb, str. 20-26.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr