Aktualnosti

Uvod i homilija u sprovodnome slavlju
za pokojnoga fra Stanka Duju Mijića

 
Cijenjeni oče provincijalni ministre fra Josipe,
generalni definitore fra Igore,
vikare Provincije i gvardijane samostana Svetoga Duha, fra Tomislave,
vikare Slovenske provincije, fra Slavko,
dragi franjevci konventualci,
draga rodbino preminuloga fra Stanka, subraćo svećenici,
redovnici i redovnice,
braćo i sestre: u ljubavi nebeskoga Oca, u milosti Krista Spasitelja, u zajedništvu Duha životvorca.

Pred sobom i u sebi rasprostiremo život fra Stanka Duje Mijića, redovnika, franjevca konventualca, prezbitera, dionika Kristove svećeničke službe u Crkvi. U toj raskriljenosti, koju predajemo Gospodinu, žive naši susreti u spomenu na njega i naša zahvalnost Bogu i njemu, dok ga ispraćamo iz prolaznosti u vječnost.

U ovo naše zajedništvo i prinos unosim sućut i molitvu našega zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa (Bozanića), po kojemu Nadbiskupija zahvaljuje za fra Stankovu predanost i zauzetost u pastoralu naše mjesne Crkve, osobito za službu župnoga upravitelja u župi sv. Maksimilijana Kolbea na Bijeniku, za službu ispovjednika i duhovnoga voditelja i pratitelja, kojom je rado pomagao u odgoju i formaciji. No, ta se brižnost nije odnosila samo na svećeničke i redovničke pripravnike, nego i na zaređene službenike te redovnike, redovnice i vjernike laike.

A redovnički poziv koji je živio povezao je ljude diljem Hrvatske, od rodnoga Sinja preko Molva do Vinkovaca, Zagreba, Siska, Cresa, Šibenika, Splita i Visa.

Došli smo u ovo slavlje otvorenih života pred Gospodinom u nadi da je život fra Stanka zagrljen radošću Božje ljubavi.

Sabrani u istoj vjeri  da nas smrt ne može rastaviti od Božje ljubavi i od darovane vječnosti svoje grijehe povjerimo Bogu i njegovu milosrđu, kako bismo živjeli ovo slavlje u radosti Kristove pobjede nad smrću, moleći za pokoj našega subrata fra Stanka.
 

Homilija

 
1. Pred nama je lijes sa smrtnim tijelom čovjeka, redovnika, franjevca, svećenika; tijelom koje je – nakon što je prožeto životom i oblikovano u majčinu krilu – po prvi put primljeno u ruke i u naručje u siječnju 1940.; tijelom koje je – vođeno Duhom – bilo u obredu svečanih zavjeta i prezbiterskoga ređenja godinu dana prije negoli sam ja rođen. To isto tijelo, u istome mjesecu siječnju ispraćamo u obredu punom Božjega Duha, u istome Tijelu Crkve, hranjenome sakramentalnim tijelom Krista Gospodina.

Izabrao sam čitanja za koja mi se čini da mogu, barem djelomice, sažeti oduševljenja i brige, misli i nadanja našega preminulog subrata; da mogu pružiti trag poticaja njegovih homilija i čežnja koje je želio prenositi bližnjima.

Ponajprije, gledajući cjelinu, s pravom možemo reći da je istinski nastojao živjeti karizmu svoga reda. U tome je bila prepoznatljivost bitnoga, jednostavnoga i uzvišenoga, što uvijek vodi u dubine, ali se ne gubi u besplodnosti.

2. Na vijest o preminuću fra Stanka, u misli mi je došao upravo izmoljeni i naviješteni Osmi psalam: zadivljenost Stvaranjem ispunjena pitanjem: Pa što je čovjek da ga se spominješ?, ali i tvrdnja: Ti ga učini malo manjim od anđela, malo manjim od Boga (meat me Elohim)!

Izmolio sam taj psalam i pomislio da bi on, ne znajući još da ću predvoditi ovo slavlje, bio prikladan za ovakav oproštaj. On je karika koja povezuje Božju riječ o povezanosti tijela i duha, raspadljivosti i neraspadljivosti o kojoj nam piše apostol Pavao (u 1Kor 15), i Božju riječ o blagovanju Kristova tijela, omogućenom Kristovim uskrsnućem (u Iv 6).

U dubini fra Stankovih razmišljanja, duhovnosti, vidljiva je nit vodilja o nerazdruživosti ljudske stvorenosti i vječnosti; njegova zabrinutost da se to dvoje ne rastavi i ne otvore ponori ljudskoga besmisla.

3. Ono golo zrno o kojemu piše Apostol daje plod zaodjeven proslavom. Isusovo uskrsnuće, iskustvo kojim su zahvaćeni brojni svjedoci, za sv. Pavla je postalo temeljem vjere u uskrsnuće mrtvih. Krist je novi Adam, on je postao „životvorni duh“.

Ta čudesna isprepletenost tijela, duha i duše, koju naviješta kršćanstvo, istkala je predivnu kulturu života i ljubavi prema čovjeku koja polazi od ljubavi prema Bogu u Isusu Kristu. Metafora zrna koju koristi i evanđelist Ivan služi kao put razumijevanja preobraženosti ljudskoga tijela: „sije se tijelo naravno (soma physikon), uskršava tijelo duhovno (soma pneumatikon).

Apostol govori o 'tijelu' koje će u konačnici sačuvati identitet pojedinaca, bez rastapanja ili upijanja, ali koristi, naizgled oksimoron: duhovno tijelo, što je osoba preobražena Duhom Svetim. On nas od 'zemljanih' čini 'nebeskim' ljudima.

4. Slika zemljanoga čovjeka nije samo slika ljudskoga tijela, nakon što ga je zahvatila smrt, onoga tijela koje predajemo zemlji, nego i nas svaki put kada ne živimo po Duhu, kada se ne dopuštamo oblikovati Duhom.

Uobičajilo se i za službe u Crkvi govoriti o 'duhovnim' zvanjima, premda je sve što živimo neodvojivo od duha; pitanje je samo kojega. Je li to isti Duh koji preobražava kruh i vino u Hranu besmrtnosti; isti Duh koji nas u krsnoj vodi pritjelovljuje Kristu; isti Duha koji nas suobličuje Božjoj utjesi; milosrđu, vjernosti, daru?

Kažemo da blagujemo Kristovo tijelo – što je bio neprihvatljiv izrijek za one koji nisu spoznali oduhovljenost tijela – Božji dar nerazdvojivosti Božjega života. Blagujemo Tijelo, ali i Duh.

Naša suvremena civilizacija razgrađuje se tako što razgrađuje: tijelo, duh i dušu. Ponirući u jedno, zapušta drugo. Ulazeći u mikro- i makrokozmos i misleći da dopire daleko, zaboravlja zalutalost u jednostranost. A povratak nije težak. U konačnici ga je uvijek moguće naći u ljubavi. Solovjev je to lijepo izrekao u rečenici: Ljubav sve povezuje. (Očito je da sebičnost razdvaja.)

Ta je istina izražena u snazi simbola kojima je 'urešen' lijes ovoga pokojnika: uskrsna svijeća i svjetlo uskrsnuća, naše prožetosti svjetlom „koje tama ne obuzima“; blagoslovljena voda kao poveznica s krsnom vodom, prožetom Duhom, kojom smo pritjelovljeni Kristovu Tijelu; kalež, plitica i štola: prostori djelovanja Duha koji oživljuje, tješi, jača, oprašta…

Zahvaljujemo Gospodinu za život i darove koje nam je podario po fra Stanku. Molimo ga da ga primi u zajedništvo svoje preobražajne ljubavi.

Pred nama je slika raspadljivosti tijela, ali fra Stanko nas poziva da ponovno povežemo zadivljenost psalmista, gorljivost tumačenja sv. Pavla i Kristove riječi o kruhu života. I da s radošću u vjeri prekoračimo iz zemljanosti u nebesko.

Amen.