Aktualnosti

Zahvalno misno slavlje za sportaše Zagrebačke nadbiskupije predvodio je u ponedjeljak 26. studenoga u župnoj crkvi Sv. Antuna Padovanskoga u Sesvetskim Selima pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško, u koncelebraciji sa župnikom Vladimirom Hrenom, nadbiskupijskim povjerenikom za pastoral sportaša Marijanom Spehnjakom i drugim svećenicima.

Biskup Šaško je u uvodnoj riječi zahvalio svima koji pridonose da sport bude prostor življenja vjere i građenja kršćanskih vrijednosti koje oplemenjuju Hrvatsku. U propovijedi se prisjetio nedavnih događanja u Hrvatskoj naglašavajući kako je malo potrebno da se pokrene cijeli narod i postane novom pjesmom, ako molitva dolazi iz čista i ponizna srca.

"Dragi športaši, govorim vam to zbog toga što šport, bez obzira na sve negativne strane športskih iskrivljenosti, u sebi ima puno elemenata koji nedostaju suvremenomu svijetu, a osobito našemu hrvatskom društvu; posjeduje odgojnu vrijednost; emotivnu i društvenu uključenost; disciplinu i poštivanje pravila, igru i zabavu. I iznad svega – radost", istaknuo je dr. Šaško, primjećujući kako se u svim područjima života osjeća nedostatak radosti jer nema motivacije. Međutim, napomenuo je propovjednik, kršćanima dar vjere omogućuje iznova pronaći ljepotu vlastitoga udjela u izabranom zvanju.

"Baš to mi se čini da posjeduje šport. Zbog toga nismo iznenađeni što u trenutku kada je radost prognana iz gospodarstva, kada sve djeluje mučno i bez oduševljenja; kada se u institucionaliziranoj kulturi naziru slične igre kao u gospodarstvu, gdje u središtu nije glazba, slika, ona božanska iskra koja preobražava, nego težnja za poznatošću, za profitom; kada vidimo da se i politika vodi tako da nema ni smijeha, radosti, ni suza, ni titraja oduševljenja s narodom koji slavi; kada osjećamo da se ne pjeva zbog toga što je lijepo pjevati, nego zato što se mora pjevati i zato jer je unosno pjevati, shvaćamo da to nije 'nova pjesma', jer nju mogu pjevati samo oni koji vjeruju i čuvaju ljepotu zajedništva koja izvire iz Boga", istaknuo je biskup Šaško

"Usuđujem se reći da u športu kao igri, kojoj također prijeti logika isplativosti i oholosti, to još uvijek živi. Kao da su, osim u svijet naših vjerskih obreda, u šport 'pobjegli' simboli identiteta, odnosa, pripadnosti. I zbog toga se u njemu prepoznaju znakovi 'liturgije života'", kazao je.

Mons. Šaško je dodao da sportsko vrijeme pripremanja, treniranja i raznih napora omogućuje uočavanje i suočavanje sa samim sobom, s drugima i s granicama. "Darovane tjelesne sposobnosti i postavljeni ciljevi spojeni su u vremenu koje traži ustrajnost, pridržavanje uputa, samodisciplinu. Taj put športske inicijacije sličan je našemu vjerničkom hodu, da ne posustanemo, da ne zaboravimo smjernice i da gledamo pred sobom cilj", istaknuo je zagrebački pomoćni biskup napominjući kako se u sportu ostvaruju ljudski međuodnosi koji zahtijevaju odgovornost i svijest povjerene zadaće.

"Šport pruža dragocjenu mogućnost za građenje slike o sebi. Pobjede i porazi pomažu u susretu sa životnim izazovima. U športu se lako dođe do istine da nitko nije nepobjediv niti besmrtan; da postoji veličina, ali i ograničenost čovjeka. Zbog toga su veliki športaši istodobno ponizni i jednostavni. Oni se znaju iskreno radovati i biti suosjećajni", podsjetio je propovjednik.

Euharistiji su, među ostalima, nazočili nogometaši zagrebačkih klubova Hrvatski dragovoljac i Lučko, sesvetskoga Radnika, mlađi uzrasti hrvatskog prvaka Dinama i ostalih klubova, tekvandoaši Jastreba, europski gimnastički viceprvak Marijo Možnik, nogometni izbornik mlade reprezentacije Ivo Šušak te ostali sportski treneri i dužnosnici kao i predsjednik Skupštine Grada Zagreba Davor Bernardić.

Pjesmom je slavlje animirao župni zbor mladih pod ravnanjem Irene Lacić. Druženje je nastavljeno u prostorijama pastoralnog centra župe sv. Antuna Padovanskog. (GK)

Homilija mons. dr. Ivana Šaška:

Liturgijska čitanja: Otk 14, 1-3.4-5; Lk 21, 1-4

I. Koliko god smo se naviknuli na razne biblijske slike, na prenesena značenja, metafore, na daleki govor s nikada jednoznačnim značenjem, vjerujem da i u vama Knjiga Otkrivenja uvijek iznova pobuđuje znatiželju i poneko pitanje. Pri završetku liturgijske godine, Božja riječ koju smo čuli izaziva naše življenje vjere.

U viđenju svetoga Ivana apostola susreće se, s jedne strane, snaga glasa u slici vodene bujice i tutnjave groma i, s druge strane, blagost glasa pjevača uz citru, glas ljudi koji šire radost novom pjesmom, do tada nečuvenom; toliko novom da su je mogli naučiti samo odabrani.

Nalazimo se pred ljepotom koja zahvaća vid i sluh i koja odgovara na duboku čežnju srca: čežnju za snagom i sigurnošću i čežnju za blagošću i ljubavlju. I sve se to stapa u novu pjesmu koju shvaćaju samo otkupljenici, Kristovi svjedoci. Tako je nova pjesma novost života o kojoj na više mjesta govori Novi zavjet.

Braćo i sestre, Kristovi svjedoci i danas žive novost i ne podliježu pred kušnjom pojavnosti i privida u kojemu se čovjek bez vjere vrlo lako izgubi. Život, koji izgleda po mnogočemu grub, neprivlačan, surov i okrutan; život kojemu se iz dana u dan oduzima melodija oduševljenja, moguće je obuhvatiti novom pjesmom; onom, naime, koja se čuje u najtežim i najružnijim trenutcima. Što joj to daje novost?

U slici Jaganjca jest stvarnost Kristove ljubavi, njegove žrtve. Biti njegovim svjedokom; biti nositelj pouzdanja i istine, vodi u radost, a radost u pjesmu. Iz Otkrivenja se rađa i naša molitva: „Gospodine, daruj mi srce ispunjeno pouzdanjem da s tobom pjevam novu pjesmu svoga života, u daru tebi i drugim ljudima.“

II. Druga slika, ona iz Evanđelja, koju je pred nas stavio Isus, govori nam da u našemu životu postoje stvarnosti koje su nam dane kao znakovi. Važno je u mnoštvu znakova otkriti onaj nosivi, koji ima vrijednost i koji nosi smisao.

Bogati su ubacivali puno novca u hramsku riznicu. U tome obilju, ti su znakovi ostali bez nosivoga značenja; bili su beznačajni pred dragocjenošću Božje prisutnosti, pred sviješću da smo s njim i da njemu sve pripada. Oni su davali puno, ali nisu dali sebe.

Udovica je dala malo, ali je dala sebe; dala je malo, ali je dala sve. To je govorljiv znak: malenost koja je oduvijek bila veličina Crkve, jer joj do zemaljske veličine nije stalo.

Braćo i sestre, znak je uvijek praćen stavom, raspoloženjem srca onoga tko ga vrši ili tko ga prima. Ako netko živi duh malenosti i poniznosti, znak poprima ta obilježja. I obratno, ako netko napadno pokazuje svoju ljudsku veličinu, znak postaje tim slabiji i beznačajniji.

III. U Evanđelju dakle, vidimo kontrast između skromnoga priloga siromašne udovice, koji Bog prihvaća i koji se Bogu sviđa, i prilog bogataša koji nije odbačen, ali u sebi ne nosi istu snagu značenja, jer prinos bogataša ne utječe bitno na njegov život; ne mijenja ga, njime ništa ne riskira i zbog toga se njegovi obredni čini ne odražavaju na njegovu svakodnevicu.

Važno je, braćo i sestre, vidjeti da se njihovi prinosi ne ograničuju na novac i materijalna sredstva. U biti, svatko daje ono čime je ispunjen, što obogaćuje njihov život. U tome smislu, kratka i iskrena molitva je draga Bogu, draža od bilo kakvoga drugog dara.

Tako viđeno, Evanđelje govori nama, da molitva ima svoju vrijednost u tome što je povezana, što je sraštena s našim životnim potrebama. Ne trebamo dati, prinijeti ono čega imamo najviše, nego ono što posjedujemo, ono što najviše volimo, ono što je istina i najdublji sloj našega života. Bog prima one prinose koji predstavljaju žrtvu čistoga srca; prinose koje donosimo u poniznosti, s ljubavlju i dragovoljno.

IV. Važno je to uočiti, jer se i ovih dana u Hrvatskoj osjetila snaga radosti; osjetili smo što znači dodir Božje ljepote i govora istine. Kako je samo malo potrebno da se pokrene cijeli narod i postane novom pjesmom. Nitko nije donio materijalno bogatstvo; nitko sigurnost da će nastupiti blagostanje. Susreli smo ostvarenu nadu i lica koja su bila nasilno udaljena, prekrivena ožiljcima nepravde i bačena u tamu krivnje. Svjedoci smo što može iskrenost koja prepoznaje istinu. Tamo gdje se susretnu čistoća srca i istina nastaje neopisiva radost.

No, jednako tako vidimo da su jako glasni oni koji su u mnogočemu pridonijeli da hrvatski narod zahvati malodušnost, da istina ne progovori, da obećanja o nekim drugim blagostanjima zamute dušu i stvaraju još veća razočaranja. Prigovaraju nam što molimo, ne shvaćajući ništa od naše molitve. Jer u molitvi nikada ne želimo dobiti nešto na silu, a najmanje to pokušati učiniti s Bogom (bila bi to magija). Molitvom čistimo srce i molimo prepoznavanje Božje prisutnosti u našemu životu i u životu bližnjih. To nam je Bog uslišio; i zbog toga se radujemo.

I danas ćemo moliti: da naša žrtva bude ugodna Gospodinu Bogu našemu. Može biti ugodna samo ako dolazi iz čistoga i poniznoga srca.

V. Dragi športaši, govorim vam to zbog toga što šport, bez obzira na sve negativne strane športskih iskrivljenosti, u sebi ima puno elemenata koji nedostaju suvremenomu svijetu, a osobito našemu hrvatskom društvu; posjeduje odgojnu vrijednost; emotivnu i društvenu uključenost; disciplinu i poštivanje pravila, igru i zabavu. I iznad svega – radost.

U svim se područjima života danas osjeća nedostatak radosti onoga što se čini, jer ne postoji nosiva snaga, jer nije vidljiv konačni cilj; rekli bismo - jer nema motivacije. Izgubilo se ono, ili – da budem blaži – nismo dovoljno oprezni čuvari – onoga što je dala sirota udovica: sebe, svoj život, ono što povezuje život i imetak.

Tako ljepota vlastitoga udjela, koja se ne može platiti niti se za to ne očekuje plaća, ljepota zvanja, radost da se može biti s drugim i drugomu pomoći, udaljava od nas životnu radost. Kao kršćani nosimo to u daru vjere. Kao dar ne traži plaću; kao nada vidi dalje od privida; kao ljubav ne prihvaća sebičnost.

Baš to mi se čini da posjeduje šport. Zbog toga nismo iznenađeni, što u trenutku kada je radost prognana iz gospodarstva, kada sve djeluje mučno i bez oduševljenja; kada se u institucionaliziranoj kulturi naziru slične igre kao u gospodarstvu, gdje u središtu nije glazba, slika, ona božanska iskra koja preobražava, nego težnja za poznatošću, za profitom; kada vidimo da se i politika vodi tako da nema ni smijeha, radosti, ni suza, ni titraja oduševljenja s narodom koji slavi; kada osjećamo da se ne pjeva zbog toga što je lijepo pjevati, nego zato što se mora pjevati i zato jer je unosno pjevati, shvaćamo da to nije 'nova pjesma', jer nju mogu pjevati samo oni koji vjeruju i čuvaju ljepotu zajedništva koja izvire iz Boga.

Usuđujem se reći da u športu kao igri, kojoj također prijeti logika isplativosti i oholosti, to još uvijek živi. Kao da su, osim u svijet naših vjerskih obreda, u šport 'pobjegli' simboli identiteta, odnosa, pripadnosti. I zbog toga se u njemu prepoznaju znakovi 'liturgije života'.

VI. Premda je šport igra, vrijeme pripremanja, treniranja, raznih napora, omogućuju uočiti i suočiti se sa samim sobom, s drugima i s granicama. Darovane tjelesne sposobnosti i postavljeni ciljevi spojeni su u vremenu koje traži ustrajnost, pridržavanje uputa, samodisciplinu. Taj put športske inicijacije sličan je našemu vjerničkom hodu, da ne posustanemo, da ne zaboravimo smjernice i da gledamo pred sobom cilj.

U športu se ostvaruju ljudski međuodnosi; to pak zahtijeva odgovornost i svijest povjerene nam zadaće, mjesta ili uloge koja se ne može odvojiti od pozornosti, gorljivosti, raspoloživosti i privučenosti. U susretu s drugima je slično kao u molitvi: povjeravamo se, oslanjamo se na druge; dopuštamo se voditi i spremni smo biti poslušni nepisanu pravilu: da smo drugima suradnici i pratitelji, a suparnik nije neprijatelj koga treba poniziti, nego bližnji s kojim se treba susresti i nadmetati.

U klupskim prostorijama, osobito u onima koje su namijenjene za pripremu igrača, mora postojati posebno ozračje blizine i zajedništva. Treneri otkrivaju osobne karakteristike i mogućnosti pojedinaca. Njima je povjerena dinamika rasta. Kao što nam je potrebno duhovno vodstvo, tako treneri imaju važnu ulogu koja zahvaća puno dublje od vremena priprema i takmičenja. Oni svojom brigom, svojim iskustvom prepoznaju darove u mladim ljudima; razlikuju dobro od lošega; imaju pred sobom budućnost.

Šport pruža dragocjenu mogućnost za građenje slike o sebi. Pobjede i porazi pomažu u susretu sa životnim izazovima. U športu se lako dođe do istine da nitko nije nepobjediv niti besmrtan; da postoji veličina, ali i ograničenost čovjeka. Zbog toga su veliki športaši istodobno ponizni i jednostavni. Oni se znaju iskreno radovati i biti suosjećajni.

I još želim istaknuti ulogu sudaca. Njihova je uloga prilično nezahvalna, ali dragocjena. On predstavlja nešto o čemu se ne raspravlja niti se može mijenjati kako se komu svidi. Oni su čuvari pravila. Analogno tomu, u svome vjerničkome životu promatramo zapovijedi. Možemo ih vidjeti kao ograničenja ili zabrane, ali njihova je temeljna svrha da nas pouče kako živjeti; kako poštovati onu veliko životno otajstvo u kojemu se ne poštujući pravila koje je postavio Bog, život može ozbiljno narušiti. Boga možemo tražiti, pitati se o njemu, ali čovjek ne može po svojoj volji njime upravljati i postaviti ga u pitanje, a da to ne utječe na njegov život. I to razorno.

VII. To su samo slike koje, svojom analogijom, mogu biti poučne za našu vjeru i pomoći nam da u sadašnjemu društvenom trenutku bolje vrjednujemo šport, što u našoj Nadbiskupiji nastojimo činiti, naročito na razini župa. U tome uvelike mogu i trebaju pomoći roditelji.

Braćo i sestre, govorim to u vremenu kada se u hrvatskome odgojnom i obrazovnom sustavu povlače potezi koji jasno daju do znanja da roditelji u tome procesu nisu dobrodošli. Štoviše, pokušava se snagom političkoga položaja roditelje isključiti iz procesa odlučivanja o tome kako će djeca biti odgajana, jer netko drugi – misle – zna bolje od roditelja kakav je odgoj bolji, kršeći time ujedno najosnovnija prava roditelja.

Takvo postupanje za nas, hrvatske katolike, potpuno je neprihvatljivo. Bilo bi pogubno da to što se događa roditelji promatraju kao da ih se ne tiče. U poduzetim političkim i ideološkim koracima vidimo da se želi u hrvatski odgojni sustav uvesti antropologija i slika o čovjeku koja je nekršćanska, a ujedno i strana hrvatskoj kulturi.

I kao što smo upozoravali na druge poteze koji guše radost našega naroda, sigurni smo da je to još jedan od takvih zahvata koji ne donose dobro, nego tugu. Oni koji to provode računaju na našu nepokretnost; Godina vjere nas poziva na svjedočenje vjere, na pokretljivost i očitovanje dragocjenosti koja nam je darovana.

Pozvani smo – usprkos svemu – zapjevati novu pjesmu radosti u Bogu i iz dana u dan ulagati ono što posjedujemo, a to je ljepota, žitak koji neće nestati, ako ne budemo sebični.

Amen.