Aktualnosti

U organizaciji Ureda za pastoral mladih, Odjela za pastoral športaša Zagrebačke nadbiskupije, u župi sv. Antuna Padovanskog u Sesvetskim Selima, u ponedjeljak 9. prosinca slavljena je petu godinu za redom misa Zahvalnica športaša Zagrebačke nadbiskupije.
Misno slavlje predvodio je pomoćni zagrebački biskup, mons. dr. Ivan Šaško u koncelebraciji domaćeg župnika vlč. Vladimira Hrena, vlč. Kreše Žinića, vlč. Darka Banfića, vlč. Filipa Pavlovića i domaćeg kapelana vlč. Vladimira Kerečenija. Uz koncelebrante suslavili su trajni đakoni Miljenko Bošnjak i Marijan Spehnjak.

Uz okupljene vjernike športaše, misnom slavlju su prisustvovali predstavnici nekoliko nacionalnih športskih saveza (HNS, HVS, HKS, HOS,HBS). Po broju sudionika zahvalnog slavlja, bio je ovo dosad najbrojniji susret športaša Zagrebačke nadbiskupije povodom završetka športske sezone.
Iz ovog  susreta športaša najviše ćemo pamtiti naše športsko zajedništvo i izuzetno poticajne Biskupove riječi  koje su nas dotaknule i kao vjernike i kao športaše. Nakon misnog slavlja, športaši su nastavili druženje  u župnom pastoralnom centru.

Uvod:
Ove smo godine došli zahvaliti Gospodinu na dan kada slavimo svetkovinu Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije. Došli smo u iskrenosti reći hvala za sve darove koje primamo, za ljude koji nas prate i koji su uz nas. Zahvaljujemo za sve vas, dragi športaši, treneri, športski djelatnici, župni animatori; za susrete, igru, za svako ostvareno i darovano dobro…

Drago mi je što vam mogu prenijeti pozdrave našega nadbiskupa, kardinala Josipa; drago mi je što smo ponovno zajedno u ovoj župi, s prečasnim gospodinom Župnikom Vladimirom i drugim svećenicima, s našim đakonima, osobito đakonom Marijanom, koordinatorom pastorala športaša u Nadbiskupiji, s mladima i starima koji su nam se pridružili u molitvi.

Dragi vjernici! Svetkovina koju slavimo savršeno se uklapa u vrijeme došašća, jer u njoj vidimo kako Bog razgovara s čovjekom, kako nam daje da sudjelujemo u božanskome životu. Marijino izabranje i njezino mjesto u povijesti spasenja ne dijeli ju od nas, nego govori o blizini s čovjekom. Euharistija je predivni dijalog vjernika i Boga koji nam vraća radost i ispunja nas svojim mirom i novim početkom. Sve može započeti, jer Bog šalje Duha životvorca u naše živote.
Njegovu prisutnost koja čisti i obnavlja molimo na početku ovoga slavlja, kajući se i ispovijedajući svoje grijehe.

Homilija:

I. Jedna židovska izreka veli da je Bog na početku stvorio upitnik i stavio pitanje u srce čovjeka, pitanje koje glasi: (Adame,) gdje si? Skloni smo kao ljudi Bogu postavljati pitanja, ali nas današnje prvo čitanje upozorava da Bog pita nas. Prvo obraćanje Boga čovjeku je pitanje. To je pitanje upućeno svakomu od nas: Gdje se nalazi tvoj život; na kojoj je točki; kamo je usmjeren?

Zanimljivo je primijetiti da je u Evanđelju po Ivanu prva Isusova rečenica upućena ljudima, učenicima također pitanje; i jednako se tako odnosi na traženje. Sjetimo se da Isus pita: Što tražite? I dalje od toga. Prva rečenica nakon Uskrsnuća, upućena Mariji Magdaleni u Getsemaniju također je pitanje, također je traženje: Ženo, koga tražiš? Pitanja o traženju. U njih stane cijela povijest čovječanstva i govori nam tko smo: stvorenja koja traže; koja pitaju i od kojih se traži odgovor. Cijeli je naš život traženje Onoga tko daje i jest odgovor na naša najdublja pitanja.
Današnja svetkovina sažima taj odgovor, otvarajući prostore radosti. Mislim da vi, športaši, možete ući dublje u smisao, u stvarnost koja nam je naviještena i koju večeras slavimo.

II. Početne stranice Biblije – svojim posebnim govorom simbola i slika – objavljuju nam da je na početku svijeta postojao Božji 'da' kojim je želio sretna čovjeka, no čovjek je odmah počeo sricati i učiti izgovarati riječ 'ne'. Odmah se naučio skrivati i smišljati putove koji su ga udaljavali od slobode koja računa da čovjek nije Bog. Svojom neposlušnošću, želeći ono što pripada samo Bogu, čovjek je rekao 'ne' cijelomu raju. No, Bog tada nije povukao svoj da. Ponovno ga je izgovorio po Djevici Mariji.

Pripremajući dolazak svoga Sina, Bog je mislio na tijelo, na srce jedne žene. I to je obitavalište odvojio od grijeha. U Marijinu liku bolje razumijemo što je za Boga ljepota i što znači „biti blagoslovljen svakim blagoslovom“, kako nam govori apostol Pavao.
Zemlja, tako često škrta, svijet u kojemu je teško prepoznati ljepotu, rodila je svoj najljepši plod; iz naše je pustinje isklijao očaravajući cvijet. Svijet odbijanja s kojim se susrećemo, prečesto zatvoren i neprobojan, ponudio je u Mariji prostor prihvaćanja. To tijelo bez ljage, ta odijeljenost od grijeha je i naša; osjećamo da se njezina ljepota odnosi na Crkvu i na sve koji vjeruju. Po Marijinu odgovoru imamo razloga za radost. Ona postaje znakom nade u trenucima kada puno toga izgleda pokvareno i nestalno, kada nam nedostaju sigurni oslonci, vjerodostojnost stavova i istinitost riječi, podudarnost obećanja i čina.

III. Slika anđela koji prve ljude izgoni iz raja nalik je sucu koji udaljava natjecatelja s igrališta, s borilišta. Nedopušten način igranja, povređivanja suparnika, nijekanje smisla igre.
To športaši razumiju.

A svaki razlog za izbacivanje iz igre plod je oholosti i sebičnosti. U konačnici grubi startovi, nečasno ponašanje ili nedopuštena igra šteti prije svega samomu igraču, ali i drugima koji su uključeni u igru. Tako i grijeh ima širi utjecaj od pogrješke u vlastitome životu.
Na prvim stranicama ljudske povijesti vidimo Božju dobrotu i njegove darove koji su dani da bi čovjek bio sretan. No, u tu se sreću uvlači oholost i sebičnost koja nužno uvodi u strah i sram. Štoviše, prebacuje krivnju: muškarac na ženu, žena na zmiju. Tu je postavljena granica neprijateljstva između slobode i ropstva; između dobra i zla; tuge i radosti.

IV. U Evanđelju vidimo drukčiji put; obnovljen razgovor Boga i čovjeka, u kojemu Marija, premda zbunjena i nesigurna, odgovara prihvaćanjem: Neka mi bude. Na početku toga razgovora nije neprijateljstvo, nego prijateljstvo; nije sebičnost, nego velikodušnost, nije oholost nego poniznost.
Raduj se, Milosti puna! To je anđelov pozdrav. Povijest prvoga odgovora čitana je u suprotnome smjeru. Razgovor Marije i Gospodina suprotan je svojim tijekom od razgovora Adama i Eve s Bogom. Marijini odgovori vraćaju ljepotu rajskoga vrta.
Ona je puna milosti, a ne sebičnosti. Anđeo joj govori da se ne treba bojati, za razliku od prvih ljudi koji su osjetili strah. Marija nema razloga za strah, jer nije oholo htjela sebe uzvisiti do mjere božanskoga, nego je živjela poniznost u kojoj ju Bog uzvisuje. Marija je tražila Boga i u tome ju je traženju pronašao Bog, a kako kaže i sam anđeo: Našla si milost u Gospodina.

Ona se ne sakriva, nego govori o sebi kakva jest. Ne traži izgovor, nego se čudi i ne razumije što je u njoj posebno. Ona zna da to što joj se naviješta nije njezina zasluga; otkriva u srcu da je to očitovanje Božje ljubavi prema svijetu. Zato dobiva odgovor da će ju Duh Sveti osjeniti, zaogrnuti svojom snagom i učiniti ono što čovjek ne može učiniti. Prvi su ljudi mislili da im to pripada i otkrili svoju nemoćnu golotinju. Marija osjeća neznatnost, pa je odjevena Duhom svemoćnosti.
Ostao joj je u duši anđeoski pozdrav: Raduj se! Evanđelje nas ostavlja s Marijom koju je ostavio anđeo, samu s njenom vjerom i njenom velikodušnošću. Predivan je to put od poniznosti i velikodušnosti do radosti.

V. Što nam to večeras govori, ovako lijepo okupljenima u športskome vjerničkom zajedništvu? Ako ono što činimo činimo Marijinim pristupom, ne nedostaje radosti, ne nedostaju 'rezultati'. Oholost, umišljenost i sebičnost razgrađuju, udaljuju ljude jedne od drugih, dok poniznost, malenost i nesebičnost grade i ostvaruju ono što je izgledalo teško ostvarivim.

U došašću učimo taj Marijin stav, posebno u strpljivosti. I danas anđeo traži čovjeka, pitajući: „Adame, gdje si? Čovječe, gdje si?“ Bog strpljivo nudi put povratka u istinsku sreću. Lako smo naučili odgovoriti 'ne', a za odgovor 'da' – kojim je Marija progovorila – treba nam uistinu i snage i strpljenja. Nije slučajno da se strpljenje na grčkome kaže makrothymia, što znači veličinu duše, odnosno velikodušnost.

Pred nama je danas postavljeno zlo i dobro na razgolićen način. Zlo poznajemo: zlo je nesposobnost vjere u ljubav; zlo je prekid međusobnih odnosa i donositelj podjela; zlo zemlju čini poprištem sukoba. Imamo li snage ispitati kakvo je dobro, imamo li snage odvojiti se od jednoga drveta i shvatiti da nam je dan čitav predivan vrt koji treba istražiti?

VI. Dragi športaši, Bog nas po Mariji vraća u radost životne igre. Želio bih da u ovo vrijeme, dok su u hrvatskoj prisutna razna traženja, rasprave o vrijednostima koje mogu donijeti radost društvu i Domovini ili mogu širiti sebičnost, sukobe i tugu, ne zaboravite da je šport prostor u kojemu se susreću vjera i vrijednosti.

Ako to dvoje nije spojeno; ako ne osjećamo darove koji nadilaze sposobnosti pojedinca, sigurno ne ćemo osjećati ljepotu radosti. U športu se može promicati ono što nam toliko puta nedostaje na drugim područjima: duh zajedništva, osjetljivost za darove bližnjih, poštenje, stegu koja kroti sebičnost, poštovanje, uzajamno pomaganje. Treneri najbolje znaju da je teže doći do toga nutarnjega raspoloženja duha, nego li do tehničke i kondicijske pripreme.

Večeras bih vam htio povjeriti dublje značenje baš te riječi – kondicija. U drugim područjima kondiciju shvaćamo kao uvjet za nešto, dok je u športu kondicija shvaćena ponajprije kao tjelesna snaga. No, njeno dublje značenje vodi prema smislu suglasja (lat. cum+dicere). Kondicija je neka vrsta 'koncerta', načina na koji je nešto usklađeno ili skladano. Kondicija šport pretvara u umjetnost sklada. Na taj je način ujedno i nešto uvjetovano. Tako imamo uvjetovane, usklađene okolnosti (npr. usklađen, kondicioniran zrak); a netko 'ima kondiciju' kada je usklađen sa zahtjevima i zadatcima koje treba izvršiti, da bi igra/natjecanje imalo sklad.

VII. Današnja svetkovina nam pokazuje veliki prostor milosti koji nam je Bog povjerio po Marijinoj vjeri. Ona je ponovno uskladila što je grijeh razorio; ona nam je dala kondiciju za životnu trku i vratila snagu, darovala utjehu.
I naša domovina može napredovati, ako jači nose slabije; ako postoji ljubav prema bližnjima; ako ne dopustimo da prevlada sebičnost. Športaši u tome mogu istinski pomoći. Svaki nemir nastaje iz sebičnosti koja nikada nije usklađena s Božjom velikodušnošću.
Potrebna nam je usklađena snaga sa zahtjevima i potrebama najslabijih; potrebna nam je kondicija po mjeri Marijine darežljivosti. Majko svete kondicije, Majko nebeskoga sklada zagovaraj nas dok tražimo radost u kojoj nas Bog pronalazi u čekanju njegova Rođenja kojim je svijet obnovljen.
Amen.